Kriza neoliberalizma

2. travnja 2012. 8 komentara

Gerard Dumenil, Dominique Levy: The Crisis of Neoliberalism. Harvard University Press, 2011.

Neoliberalizam je novi stadij kapitalizma koji se pojavio u osvit strukturalne krize iz 1970-ih godina. On je izraz strategije kapitalističkih klasa u savezu s višim menadžerima, osobito financijskim menadžerima, s namjerom da ojačaju svoju hegemoniju i da ju prošire globalno. Suvremena kriza posljedica je proturječja koja su inherentna toj strategiji.
Kriza neoliberalizma, četvrta je strukturalna kriza kapitalizma od kraja 19. stoljeća. Svaki je od ovih potresa doveo do uspostave novog društvenog poretka i do duboke promjene međunarodnih odnosa. Suvremena kriza označava početak sličnog procesa tranzicije.
U svakom slučaju, novi će svjetski poredak biti multipolarniji od sadašnjeg. Osim toga, ako se te promjene ne ostvare uspješno u Sjedinjenim Državama, moglo bi doći do oštrog pada američke međunarodne hegemonije.
Nijedan od poteza koji su hitno potrebni, kako bi se u slijedećim desetljećima usporio komparativni pad američke ekonomije, ne može biti ostvaren pod istim klasnim vodstvom i razularenim globalizirajućim trendovima. Neutaživa žeđ viših klasa za visokim prihodom, mora biti zaustavljena. Mnogo će toga ovisiti o pritisku od strane narodnih klasa i naroda svijeta, ali bi “nacionalni faktor”, to jest nacionalna težnja za očuvanjem američke prevlasti u svijetu, mogla odigrati ključnu ulogu. Nužna prilagodba može se ostvariti u kontekstu novih društvenih sporazuma prema Desno ili Lijevo, no dok ovo pišemo, u zadnjim mjesecima 2009. godine, šanse Lijeve alternative čine se prilično mršavima.
Ukupna dinamika kapitalizma pod neoliberalizmom, kako nacionalna tako i internacionalna, bila je određena novim klasnim ciljevima koji su radili u korist najviših prihodovnih razreda, kapitalističkih vlasnika, i gornjim frakcijama menadžmenta.Veća koncentracija prihoda u korist privilegirane manjine, krucijalno je dostignuće novog društvenog poretka. To je očito i iz podataka o prijavama prihoda (income statement).

Slobodna trgovina povećala je pritisak na radnike, što je učinak konkurencije koja izvire iz zemalja s niskom cijenom rada.
Međunarodni neoliberalni poredak – poznat kao neoliberalna globalizacija, nametnut je diljem svijeta, od glavnih gradova zemalja centra do manje razvijenih zemalja periferije, često po cijenu teških kriza kakve su bile u Aziji i latinskoj Americi tijekom 1990-ih i nakon 2000. Kao u bilo kojem stadiju imperijalizma, glavni su instrumenti ovih međunarodnih odnosa moći, osim izravnog ekonomskog nasilja, bili korupcija, subverzija i rat. Glavno političko oruđe uvijek je uspostavljanje lokalne vlade koja je prijateljski naklonjena prema imperijalizmu. Suradnja elita u potčinjenoj zemlji je ključna, baš kao i, u suvremenom kapitalizmu, djelovanje međunarodnih institucija kao što su NATO, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, i Svjetska trgovinska organizacija. Ekonomski gledano, cilj ove dominacije je izvlačenje “viška” kroz nametanje niskih cijena prirodnih resursa i inozemnog ivestiranja, bio to “portfolio” ili izravno inozemno ulaganje. To što zemlje periferije žele prodati svoje prirodne resurse i što su voljne prihvatiti strane investicije, ne mijenja prirodu odnosa dominacije, baš kao što unutar određene zemlje radnici žele prodati svoju radnu snagu, koja je krajnji izvor profita.

U neoliberalizmu, gornje frakcije kapitalističkih klasa, podržane od strane financijskih institucija, djeluju kao lideri unutar šire skupine gornjih klasa u izvršavanju njihove zajedničke dominacije. Slično tome, Sjedinjene Države djeluju kao lider unutar šire skupine imperijalističkih zemalja.

Pojam financijske hegemonije, kako ga ovdje upotrebljavamo, odnosi se na činjenicu da kapitalističke klase – točnije, financije, gornje frakcije kapitalističkih klasa, i financijske institucije – imaju korist od prilično neograničene mogućnosti da vode ekonomiju i društvo općenito, u skladu sa svojim vlastitim interesima ili onime što oni vide kao vlastiti interes. To je, na neki način, “normalna” situacija u modernom kapitalizmu, dok se razdoblje kapitalizma prvih poslijeratnih desetljeća, od New deal-a do kasnih 1970-ih, tijekom kojega je ova moć bila smanjena, ističe kao iznimka.

Pogledajmo još jednom kroz koja je razdoblja prolazio kapitalizam u posljednjih stotinjak godina:

1. Prva financijska hegemonija.
Upečatljiv aspekt prvih desetljeća 20. stoljeća bila je kombinacija ekonomije slobodnog tržišta, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu (uz zlatni standard), i dramatični napredak organizacije unutar korporacija.
Gornje frakcije kapitalističkih klasa bile su u mogućnosti da dominiraju ekonomijom i društvom i na nacionalnoj i na internacionalnoj razini.
Velika depresija, New deal, i Drugi svjetski rat označili su kraj ove epohe.

2. Poslijeratni kompromis.
Drugo razdoblje proteže se od New deal-a i Drugog svjetskog rata do kraja 1970-ih. Prva skupina karakteristika tipičnih za prva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata bila je povećana menadžerska autonomija nasuprot kapitalističkim klasama. Druga karakteristika bilo je postojanje značajnih ograničenja postavljenih prema stranoj trgovini, kako bi se zaštitio nacionalni ekonomski razvoj, i restrikcije na mobilnost kapitala (slobodno kretanje kapitala između zemalja).

Druga skupina karakteristika poslijeratnog kompromisa uključivala je povećanje kupovne moći, politike koje su favorizirale punu zaposlenost, i uspostava takozvane države blagostanja, to jest, postupnog obvezivanja države da narodnim klasama pruži zdravstvo, mirovine i obrazovanje.

Treći aspekt ovog razdoblja bilo je obuzdavanje financijskih (ili kapitalističkih) interesa. To je već implicitno u dva gore spomenuta aspekta. Mogu se razlikovati tri glavne komponente: (1) financijski sektor usmjeren prema rastu realne ekonomije, a ne prema “administraciji” kapitalističkih kolektivnih interesa kao u neoliberalizmu; (2) manja briga naspram dioničara (to jest, menadžment usmjeren na akumulaciju, umjesto na kapitalni prihod), niske kamate, i “ne-pretjerano” trgovanje dionicama; i (3) moguće smanjenje profita koje bi bilo rezultat viših troškova rada.

U terminima klasnih odnosa, konfiguracija moći u poslijeratnom kompromisu mora se tumačiti kao savez između menadžerskih i narodnih klasa pod vodstvom ovih prvih. Kapitalističke klase su bile daleko od toga da budu eliminirane i nisu bile u potpunosti isključene iz kompromisa, ali su privatni menadžment, politike, i jaka intervencija države manifestirali društvene interese koji su bili značajno različiti od interesa kapitalističkih klasa kasnije usko izraženih u neoliberalizmu.

Ponovno je velika kriza destabilizirala ovaj društveni obrazac: strukturalna kriza iz 1970-ih godina. Kriza je bila posljedica silaznog trenda stope profita i kumulativne inflacije u kojima su se izražavale ekonomske napetosti. Kriza je stvorila uvjete za nametanje neoliberalizma, čiji su amblematski likovi bili Margaret Thatcher i Ronald Reagan.

3. Neoliberalizam kao druga financijska hegemonija.
Neoliberalizam je dopustio slobodu djelovanja poduzetništva, navodni povratak “tržišnoj ekonomiji” (eufemizam za neograničenu kapitalističku dinamiku, na domaćem i međunarodnom planu). U skladu s ovom ideologijom tržišta, neoliberalizam je poticao deregulaciju na svakom polju, osobito financijskih mehanizama. Nametnuo je snažne makro politike čiji je cilj bila zaštita posuđivača novca putem nametanja stabilnosti cijena i otvaranja granica za trgovinu i kapital.

Svako je od gornjih postignuća bilo u skladu s interesima viših klasa, a to je maksimizacija visokih prihoda. Kupovna moć radnika je ograničena, svijet se otvorio transnacionalnim korporacijama, rastući dugovi države i kućanstava bili su izvor velikih promjena kamata, a financijalizacija je omogućila divovske prihode (plaće, bonuse, dioničke opcije i dividende) u financijskom sektoru. Hegemonija viših klasa namjerno je restaurirana i došlo je do povratka financijske hegemonije. Pojavila se neoliberalna ideologija, kao izraz klasnih ciljeva neoliberalizma.

Dramatična društvena transformacija ostvarena za vrijeme neoliberalizma, ne bi bila moguća da nije bio stvoren savez između kapitalističkih i menadžerskih klasa, osobito njihovih viših frakcija. Ova smjena savezništva može se nazvati “neoliberalnim kompromisom”. Ovisno o zemlji, prihvaćanje neoliberalnog projekta od strane menadžerskih klasa, bilo je više ili manje lakše ili teže postići.

Tri faze u povijesti modernog kapitalizma bile su označene pojavom dugotrajnih i dubokih kriza, ovdje nazvanih “strukturalnim krizama”. To su kriza iz 1890-ih godina, Velika depresija, kriza iz 1970-ih, i kriza neoliberalizma koja je kulminirala u Velikoj kontrakciji. Strukturalne krize su kombinirani ishodi unutarnjih proturječnosti svakog društvenog poretka i klasne borbe.

Središnje pitanje jest hoće li se povijest ponoviti, hoće li suvremena kriza potaknuti ulazak u novu fazu. S uobičajenom rezervom, koja se tiče nepredvidljivog karaktera budućeg razvoja događaja, odgovor koji ovdje dajemo je “Da”.

Stopa profita važna je varijabla u analizi strukturalnih kriza. Dvije krize, iz 1890-ih i 1970-ih, obje su bile ishod silaznog trenda profitabilnosti. Nasuprot tome, Velika depresija i kriza neoliberalizma nisu vezane uz silazni trend stope profita. U oba slučaja, stopa profita je prolazila kroz spori proces oporavka. Niti uzlazni, niti silazni trend stope profita ne može se smatrati determinantom suvremene krize.

Velikoj depresiji i suvremenoj krizi zajedničko je to što su obje označile kulminaciju razdoblja financijske hegemonije.

Kad jednom prevladaju pozitivne stope rasta, to će označiti ulazak u novu fazu, ali sasvim sigurno ne i razrješavanje napetosti koje su dovele do krize. Trebat će učiniti još mnogo toga. Hoće li pozitivne stope rasta biti pristojne stope rasta? Kad će biti riješene neuravnoteženosti američke ekonomije? Kako će se platiti državni dug? Hoće li dolar izdržati međunarodne pritiske? Ustanovljavanje novog, održivog, tijeka događaja bit će dugotrajan i bolan proces.
Ambicije i proturječnosti američke domaće i međunarodne neoliberalne strategije

Od svog je početka ambiciozna neoliberalna strategija, i u klasnoj i u međunarodnoj komponenti, bila ugrožena važnim unutarnjim proturječnostima. To što se pojavila velika kriza, ne bi trebalo predstavljati iznenađenje. Ovdje ćemo odvojeno razmotriti tri glavne skupine ovih kontradikcija:

1. Vrtoglava dinamika težnje za visokim prihodom.
Neoliberalizam je društveni poredak usmjeren na stvaranje prihoda za gornje prihodovne razrede, a ne na ulaganje u proizvodnju, još manje na društveni napredak. U zemljama centra, akumulacija domaćeg kapitala je žrtvovana zbog distribucije prihoda u korist viših klasa.

2. Smanjena sposobnost upravljanja makroekonomijom.
Slobodna međunarodna pokretljivost kapitala otežava ili zabranjuje makropolitike u danoj zemlji. U nedostatku globalne regulacije i politike, ili s obzirom na njihovu nisku učinkovitost, neobuzdano napredovanje financijalizacije i globalizacije predstavlja prijetnju mogućnostima glavnih kapitalističkih zemalja da kontroliraju financijske mehanizme i svoje makroekonomije.

Drugi je izvor proturječnosti makro-putanja jedinstvena za američku ekonomiju, koja je dopustila Sjedinjenim Državama da se kreću ispred drugih glavnih kapitalističkih zemalja. Izuzete od potrebe uravnotežavanja svoje vanjske trgovine, što je rezultat njihove globalne hegemonije, uključujući i ulogu dolara kao međunarodne valute, Sjedinjene države su gurnule proces internacionalizacije robne proizvodnje na do tada neviđenu razinu.
Kriza je prenesena na svijet iz Sjedinjenih država, kao rezultat kombinacije ekstremne financijalizacije, smanjene mogućnosti kontrole makroekonomije, i kumulativnih neravnoteža.

Od kraja 2009, opasnost od nagle ili postupne krize dolara predstavlja potencijalni razvoj događaja koji bi potpuno transformirao karakteristike sadašnje krize. Pojava takve valutne krize ubrzala bi tijek povijesti, kako u vezi s novim društvenim poretkom koji bi trebalo uvesti, tako i u vezi s američkom hegemonijom. Na taj način, kriza bi bila ne samo duža nego što se očekuje, nego i spektakularnija.
Uspjeh ili neuspjeh?

Unatoč razlikama, neoliberalna klasna strategija prevladala je u svim zemljama, te je djelovala u korist povlaštene manjine. Tako je bilo i u razvijenim kapitalističkim zemljama, i u zemljama periferije čije su više klase uvukle svoje zemlje u neoliberalnu međunarodnu podjelu rada, čak i u Kini. Problem u ovoj posljednjoj zemlji nije bila restauracija moći kapitalističke klase, nego stvaranje te klase.

Ako prosuđujemo neoliberalizam prema njegovim vlastitim klasnim ciljevima, tada je on, prije sadašnje krize, bio neupitno uspješan. Postojali su važni društveni otpori u zemljama centra, na primjer, kako bi se održao određeni stupanj zaštite blagostanja. Postojali su također otpori diljem svijeta, kao u latinskoj Americi, kao reakcija na devastaciju uzrokovanu neoliberalizmom. To, međutim, nije promijenilo činjenicu da su se posvuda prihodi i bogatstvo najbogatijih segmenata populacije povećali u golemoj mjeri.

U oštrom kontrastu s ovom uspješnom pričom, duboki karakter suvremene krize, njena globalna proširenost, njeno vjerojatno trajanje, i mjere poduzete nakon pojave krize, upućuju na konačnu propast neoliberalne klasne strategije. Posljednja poglavlja ove knjige konvergiraju prema takvom zaključku. Konstrukcija novog društvenog poretka koju zahtijeva razrješenje gore navedene skupine proturječnosti (neodrživa, krhka financijska struktura, kao i putanja američke ekonomije), nespojiva je s klasnim ambicijama svojstvenima neoliberalizmu pod američkom hegemonijom. Najvjerojatnije je da američki kapitalizam ulazi u četvrti društveni poredak, o čijoj naravi tek treba raspravljati.

Kriza neće u nekoliko godina smanjiti potencijal Sjedinjenih Država za međunarodnom dominacijom, s obzirom, napose, na njihov divovski vojni stroj. Ali, započela je nova dinamika. Indikatori pokazuju brzi pad američke ekonomije u usporedbi s ostatkom svijeta.

Ako se brzo i učinkovito ne provedu dramatične prilagodbe, vodeći položaj Sjedinjenih Država među glavnim međunarodnim silama smanjit će se čak i brže nego što to ukazuju sadašnji trendovi.

Postoji oštar kontrast između komparativnog pada američke domaće ekonomije i neospornog uspjeha strategije viših klasa. Te su klase povećale i obnovile svoju vlastitu moć i prihode, barem do početka krize. Ovo je razilaženje doseglo tako dramatične proporcije, da je moguće govoriti o “razvodu” između viših klasa i domaće ekonomije njihove vlastite zemlje.
Ono što je doista novo u ovom obrascu događaja, nije samo razilaženje. Mnogim zemljama periferije vladaju ili su vladale više klase ili frakcije klasa koje nisu posvećene napretku svojih vlastitih zemalja. Umjesto toga, ponašanje takvih elita često je određeno željom da surađuju s imperijalističkim zemljama centra i da povećaju svoje osobno bogatstvo (napose u inozemstvu). Posljedice za lokalne ekonomije i društva su razarajuće. Nacionalizam ili patriotizam među višim klasama, ključni su za napredak nacionalnih ekonomija.
Ono što je novo od 1980-ih godina jest to da su neoliberalne strategije značile razvod u središtu neoliberalnog svijeta, sličan onome opaženom u manje naprednim zemljama.
S tim u vezi, odnos između kineskih kapitalističkih klasa i kineske domaće ekonomije u suvremenom kapitalizmu, još uvijek se može opisati kao medeni mjesec.

Devedesete godine 20. stoljeća bit će zapamćene kao vrhunac neoliberalnog nastojanja, a slijedeće godine kao desetljeće u kojem je neoliberalizam zastranio. Tako je uspješna epizoda iz 1990-ih stvorila samo dojam podudarnosti između interesa viših klasa i domaće ekonomije.

Sa stanovišta američkog društva i ekonomije, pomirenje je hitno potrebno. Ono će zahtijevati dramatične i, najvjerojatnije, dugotrajne prilagodbe, tranziciju prema novom društvenom poretku. Ako se klasni ciljevi i metode neoliberalizma održe i dalje, čak i uz određeni stupanj financijske regulacije sposobne da osigura stanovitu financijsku stabilnost, doći će do oštrog pada američke hegemonije, vjerojatno previše oštrog da bi ga američke više klase mogle podnijeti.
Novi društveni i globalni poretci:
Nacionalni faktor i opcija neomenadžerskog kapitalizma

Osnovna hipoteza koja se tiče budućih desetljeća jest da korekcija trendova koji stoje iza komparativnog pada američke ekonomije nije spojiva s neoliberalnim strategijama. Korporativno upravljanje usmjereno prema kapitalnom prihodu i performansama tržišta dionica, u sukobu je sa snažnim stopama domaće akumulacije. Isto vrijedi i za slobodnu trgovinu i za međunarodno slobodno kretanje kapitala. Rast uvoza iz zemalja s niskom cijenom rada, kao i izravno ulaganje u inozemstvu, stvaraju nepodnošljiv pritisak na domaću ekonomiju.
Financijski sektor čiji je cilj stvaranje iznimno visokog prihoda svojim vlasnicima i menadžerima, ne može biti u službi nefinancijske akumulacije. Osim toga, takav financijski sektor sklon je prekomjernom širenju financijskih mehanizama koji ugrožavaju stabilnost ekonomije. Alternativa se može izraziti vrlo jasno: (1) prioritet dan provođenju neoliberalnih ciljeva s nastavkom pada Sjedinjenih Država kao vodeće zemlje svijeta, ili (2) tranzicija u novi društveni poredak, izvan neoliberalizma, koji je u prethodnom odlomku opisan kao vrlo potrebno “pomirenje” između viših klasa i domaće ekonomije.
Neomenadžerski kapitalizam

Sve gore navedene nužnosti ukazuju na ustanovljavanje novog razdoblja menadžerskog vodstva, koje nije posvećeno neoliberalnim ciljevima. Glavni bi aspekti ovog vodstva mogli biti (1) menadžment koji nije usmjeren na tržište dionicama i kapitalni prihod, nego na domaće investiranje; (2) postavljanje ograničenja na slobodnu trgovinu i slobodnu pokretljivost kapitala; i (3) financijski sektor u službi nefinancijske ekonomije koji je primjereno reguliran. To su osnovni uvjeti potrebni za jačanje američke ekonomije na američkom teritoriju, za ispravljanje američkih neravnoteža, i za stabilizaciju financijskih mehanizama.
Odlučnost da se održi komparativni međunarodni položaj zemlje, mogao bi postati ključni čimbenik u promjeni usmjerenoj na novi društveni kompromis u Sjedinjenim Državama.
Nije sigurno da će doista doći do takve prilagodbe. Čak i ako prevlada nad uskim i kratkoročnim interesima viših klasa, također nije sigurno da će ona biti uspješno ustanovljena.
Korekcija putanje američke ekonomije bit će daleko zahtjevnija no što se obično misli. Sukob između održavanja kupovne moći velike mase onih koji žive od plaće (što je uvjet socijalnog mira), očuvanja stopa profita, širenja transnacionalnih korporacija, i re-teritorijalizacije proizvodnje, bit će oštar.
Lijevo ili desno?


Hoće li narodne klase dopustiti višim klasama da definiraju novu neoliberalnu putanju s ograničenim prilagodbama, ili će doći do novog klasnog kompromisa, još uvijek na vrhu – dva alternativna društvena aranžmana iz kojih bi narodne klase bile isključene? Usporedba s Velikom depresijom pokazuje kako je tadašnja kriza financijske hegemonije dovela do uspostave društvenog kompromisa na lijevoj strani političkog spektra.
No, u suvremenom kapitalizmu nema ekvivalenta snažnom radničkom pokretu iz prvih desetljeća 20. stoljeća. Od 2009. godine, u Sjedinjenim državama je izbor Baracka Obame otvorio mogućnost za takvu društvenu prilagodbu, koja stidljivo podsjeća na New deal. No, čini se da inicijativa nije na strani narodnih klasa. Čini se da ni povratak socijalno demokratskom kompromisu, niti radikalnija društvena transformacija, nisu na dnevnom redu.
Izgleda da suvremena kriza među višim klasama otvara put prema društvenom kompromisu, koji bi bio još uvijek usmjeren u desno, ali čija bi konfiguracija bila drugačija od neoliberalizma. Klasni bi temelji ovakvog novog društvenog poretka bili, kao i u neoliberalizmu, kompromis između viših klasa, kapitalista i menadžera, ali pod menadžerskim vodstvom, s određenim stupnjem obuzdavanja kapitalističkih interesa, i bez karakteristika države blagostanja iz poslijeratnih desetljeća. Ovakva konfiguracija moći mogla bi se označiti kao “neomenadžerski kapitalizam”.
Važno je naglasiti kako će čvrsta odlučnost da se podupre američka svjetska premoć zahtijevati značajna ograničenja i menadžerskih i kapitalističkih prihoda. Ipak, novi će kompromis još uvijek biti kompromis među višim klasama, prema desno. Pomaci će se dogoditi unutar komparativnih interesa tih klasa.

Teško je zamisliti da bi se takva dalekosežna transformacija mogla postići bez značajne podrške od strane narodnih klasa. Stanovite koncesije narodnim klasama mogle bi se pokazati nužnima.
Ovakva nova strategija jačanja američke domaće ekonomije imala bi važne posljedice za zemlje periferije, duboko uvučene u neoliberalnu međunarodnu podjelu rada. No, dugoročno bi takvi trendovi otvorili mogućnost za uspostavu nacionalnih modela razvoja, kao što je bio slučaj nakon Velike depresije (npr. industrijalizacija u latinskoj Americi), a to bi bila vrlo poželjna alternativa neoliberalnoj globalizaciji.

Europa ne teži međunarodnoj hegemoniji kao Sjedinjene Države, niti je Europska unija sposobna slijediti tako ambicioznu strategiju. Europa bi zbog toga, paradoksalno, u slijedećim desetljećima mogla postati uporište tradicionalnog neoliberalizma.

Čak i ako novi socijalni aranžmani uspješno zažive u Sjedinjenim Državama, teško je zamisliti da će se održati američka hegemonija. Neće postojati jasna zamjena za oštećenu američku dominaciju, pa će u slijedećim desetljećima postupno prevladati multipolarna konfiguracija. Vjerojatni ishod je bipolarni svijet – Atlantski i Azijski.

Kategorije:ekonomija

Drugačiji svemir

4. ožujka 2012. 1 komentar

Koja je razlika između emergencije i redukcionizma, i zašto ovo prvo bolje opisuje prirodu? Evo nekoliko naglasaka iz knjige nobelovca Roberta Laughlina.

Robert B. Laughlin: A Different Universe (Reinventing physics from the bottom down)

Basic Books, 2005.

“Ne samo da je svemir čudniji no što ga zamišljamo, on je čudniji nego što ga možemo zamisliti”

Sir Arthur Eddington

“Emergencija je kompleksna organizacijska struktura koja raste iz jednostavnih pravila. Emergencija označava stabilnu neizbježnost, način na koji određene stvari jesu. Emergencija znači nepredvidljivost, u smislu da mali događaji uzrokuju velike i kvalitativne promjene u velikim događajima. Emergencija znači fundamentalnu nemogućnost kontrole.”

Robert Laughlin

UVOD

Pouzdani odnosi tipa uzrok-i-posljedica u prirodnom svijetu, govore nam nešto o nama samima, u smislu da svoju pouzdanost duguju više načelima organizacije, nego mikroskopskim pravilima. Drugim riječima, zakoni prirode do kojih nam je stalo, pojavljuju se kroz kolektivno samoorganiziranje, i zapravo ne zahtijevaju poznavanje njihovih sastavnih dijelova da bi ih se moglo shvatiti i iskoristiti.

Strašno je da se znanost toliko udaljila od ostatka našeg intelektualnog života, jer u početku nije bilo tako. Aristotelovi spisi, na primjer, unatoč zloglasnih netočnosti, prelijepo su jasni, svrhoviti i pristupačni. Isto se može reći i za Darwinovo “Porijeklo vrsta”. Mutnost suvremene znanosti nesretna je nuspojava profesionalizma.

Organizacija može steći svoje vlastito značenje i život, i može početi nadilaziti dijelove od kojih je sastavljena. Ono što nam fizikalna znanost ima za reći, jest kako činjenica da je cjelina više od zbroja svojih dijelova, nije samo zamisao, nego fizikalna pojava. Priroda nije uređena samo skupinom mikroskopskih pravila, nego i moćnim i općim načelima organizacije. Neka od ovih načela su poznata, ali golema većina nije. Nova se neprestano otkrivaju. Na višim razinama složenosti, odnosi uzrok-i-posljedica teže se prikazuju, no nema dokaza da bi hijerarhijski zakon koji se izvodi iz primitivnog svijeta bio zamijenjen bilo čim drugim. Prema tome, ako jednostavna fizikalna pojava može postati efektivno neovisna od osnovnijih zakona iz kojih je izvedena, onda to možemo i mi. Ja sam ugljik, ali ne moram to nužno biti. Imam značenje koje nadilazi atome od kojih sam sačinjen.

Moja su stanovišta značajno radikalnija od stanovišta mojih prethodnika, zato što su izoštrena nedavnim događajima. Sve više sam uvjeren da svi fizikalni zakoni, a ne samo neki, imaju kolektivno porijeklo. Drugim riječima, razlika između fundamentalnih zakona i zakona koji su iz njih izvedeni, iluzorna je, baš kao što je to i ideja o spoznaji svemira samo putem matematike. Fizikalni zakon se, općenito, ne može predvidjeti čistim mišljenjem, nego mora biti otkriven eksperimentalnim putem, zato što je ovladavanje prirodom moguće tek kad priroda to dozvoli kroz načelo organizacije. Ovoj bi se tezi mogao dati podnaslov “kraj redukcionizma” (uvjerenja da će se stvari nužno razjasniti ako se podijele u sve manje i manje sastavne dijelove), no to ne bi bilo posve točno. Svi fizičari su duboko u duši redukcionisti, pa tako i ja. Moja želja nije da ocrnjujem redukcionizam, već da ga postavim na pravo mjesto u velikom poretku stvari.

Stvarni svijet u kojem živimo, nasuprot sretnoj idealizaciji suvremene znanstvene mitologije, prepun je divnih i važnih stvari koje još nismo vidjeli, zato što ih nismo gledali, ili ih nismo mogli gledati zbog tehničkih ograničenja. Velika moć znanosti sastoji se u njenoj sposobnosti da nam kroz brutalnu objektivnost otkrije istinu koju nismo predvidjeli. U tome je ona i dalje neprocjenjiva, i jedna od najvećih ljudskih kreacija.

Zakon granice

Prvo shvatite da vam se želja za konačnom teorijom na razini svakodnevnog ljudskog iskustva – ispunila. Ponosni smo vlasnici skupa matematičkih odnosa koji, koliko nam je poznato, opisuju sve u prirodnom svijetu što je veće od atomske jezgre. Ti su matematički odnosi vrlo jednostavni i lijepi i mogu se napisati u dva-tri retka. No tada shvatite da je ta jednostavnost jako varljiva. Kao oni jeftini digitalni ručni satovi sa samo jednim ili dva gumba. Jednadžbe su vraški teške za manipulaciju i nemoguće ih je riješiti, osim u šačici slučajeva. Dokazivanje njihove točnosti zahtijeva argumente koji su dugi, komplicirani i kvantitativni. Zahtijeva i poznavanje ogromnog korpusa rada koji je učinjen nakon drugog svjetskog rata. I dok su do osnovnih ideja došli Schrödinger, Bohr i Heisenberg u dvadesetim godinama 20. stoljeća, one su mogle biti kvantitativno testirane tek nakon razvoja moćnih elektroničkih računala, uz cijele vojske tehnički kompetentnih ljudi.

I eto, osamdeset godina nakon otkrića konačne teorije, nalazimo se u poteškoćama. Ponavljane, detaljne eksperimetalne potvrde ovih odnosa sada su službeno zatvorile granicu redukcionizma na razini svakodnevnih stvari. Kao i zatvaranje američke granice – divljeg zapada, to je značajan kulturni događaj, koji je posvuda potaknuo misleće ljude da raspravljaju o tome što to znači za budućnost znanja.

Postoji čak i knjiga – bestseler, koja istražuje pretpostavku da je znanost na kraju i da smislena fundamentalna otkrića više nisu moguća. Istodobno, popis čak i vrlo jednostavnih stvari, za koje se našlo da ih je “preteško” opisati tim jednadžbama, alarmantno postaje sve duži.

Značenje termina “emergencija” proširilo se, nažalost, na veći broj različitih stvari, čak i na natprirodne pojave koje nisu regulirane fizikalnim zakonima. No ja ne mislim na to. Ja mislim na fizikalno načelo organizacije. Ljudska društva očito imaju pravila organizacije koja nadilaze pojedinca.

Priroda je puna vrlo pouzdanih stvari koje su primitivne verzije impresionističkih slika. Polje puno cvijeća, koje je naslikao Renoir ili Monet, nalazimo zanimljivim zato što se radi o savršenoj cjelini, dok su mrlje boje od kojih je ta cjelina konstruirana, nasumičnog oblika i nesavršene. Nesavršenost pojedinačnih poteza kistom govori nam da je bit slike u njezinoj organizaciji.

Jedini način na koji znamo da atomi nisu fundamentalni, jest to da se oni raspadaju kad ih natjeramo da se sudaraju velikom brzinom. Ovo načelo ide prema dolje na sve manjim i manjim skalama: jezgre od kojih su građeni atomi raspadaju se kad ih se natjera da se sudaraju još većim brzinama, dijelovi oslobođeni iz jegre raspadaju se na još većim brzinama, i tako dalje. Vidimo da je sklonost prirode da oblikuje hijerarhijsko društvo fizikalnih zakona, nešto mnogo više od teme za akademsku raspravu. Zbog nje je svijet spoznatljiv. Ona čini najosnovnije zakone, kakvi god oni bili, nebitnima i štiti nas od njihove tiranije. To je razlog zbog kojeg možemo živjeti bez razumijevanja konačnih tajni svemira.

Tako, kraj znanja i zatvaranje granice koje ono simbolizira, uopće nije velika kriza, nego samo jedna od mnogih neugodnih epizoda arogancije u dugoj povijesti civilizacije. Ona će, na koncu, proći i biti zaboravljena. Naša generacija nije prva koja se upinjala da shvati organizacijske zakone granice, zavaravala se da je u tome uspjela, i otišla u grob ne uspjevši u tome.

Život s neizvjesnošću

“Brzina je dobra, ali preciznost je sve.”

Wyatt Earp

Većina biologa smatra opsesiju fizičara s izvjesnošću i točnošću iritantno djetinjastom, te dokazom njihovih ograničenih mentalnih kapaciteta. Fizičari, s druge strane, smatraju da je toleriranje neizvjesnosti izgovor za drugorazredno eksperimentiranje, te mogući izvor lažnih tvrdnji. Ove kulturne razlike imaju korijen u povijesnom razvoju dviju znanosti (fizika i kemija razvile su se zajedno s tehnikom i graditeljstvom, a biologija je proizišla iz poljoprivrede i medicine), i odraz su razlika u našem društvu općenito o tome što jest, a što nije stvarno ili važno.

Zagonetka naboja elektrona nije jedinstvena. Sve fundamentalne konstante, da bi imale smisla, trebaju kontekst okoliša. Kao praktična stvar, razlika između redukcionističkih i emergencionističkih količina u fizici ne postoji. Radi se jednostavno o umjetničkoj ljudskoj domišljatosti, otprilike kao rodovi koje ponekad pripisujemo neživim objektima.

Zamisao o izvjesnosti koja se pojavljuje kao emergencija kroz organizaciju, duboko je ukopana u kulturu suvremene biologije, i jedan je od razloga zašto moje kolege u biologiji tako spremno iskazuju svoju toleranciju prema neizvjesnosti. To pokazuje da oni znaju u čemu je kvaka. Ono što zapravo žele reći jest da mikroskopska neizvjesnost nije bitna, jer će organizacija stvoriti izvjesnost kasnije, na višoj razini.

U fizici, nasuprot tome, duboko ideološko neslaganje o tome odakle dolazi izvjesnost, i što ona znači, ostaje neriješeno. Umjesto toga, složili smo se da o tome ne govorimo.

Voda, led i para

Logička veza od osnova do zaključka nije baš čvrsta. Ono što sigurno znamo, jest da su kristalne krute tvari uređene rešetke atoma – činjenica otkrivena njihovom tendencijom da skreću rendgenske zrake pod određenim kutevima – dok tekućine i plinovi to nisu. Znamo također da sustave s malim brojem atoma pokreću jednostavni, deterministički zakoni kretanja i ništa više. Znamo također kako nisu uspjeli pokušaji da se otkrije razina veličine na kojoj ovi zakoni prestaju raditi ili bivaju zamijenjeni drugima. I, konačno, znamo da su elementarni zakoni u načelu sposobni generirati faze i fazne prijelaze kao organizacijske fenomene.

Presedan faza dokazuje da su barem neka svjetska čuda organizacijska – a to sugerira da su sva takva. To je jedan od glavnih razloga naše tendencije da sumnjamo u natprirodne uzroke stvari, dok se eksperimentalno ne isključe organizacijski uzroci.

Jedan nedvojbeni potpis organizacijskog fenomena je oštri fazni prijelaz. Sam prijelaz je, međutim, samo simptom. Važna stvar nije prijelaz, nego emergentna egzaktnost koja ga čini nužnim.

Zakoni hidrodinamike svode se na preciznu matematičku kodifikaciju stvari koje intuitivno povezujemo s tekućim stanjem, kao što su smislenost hidrostatskog tlaka, sklonost glatkom tijeku kao odgovor na razlike u tlaku, i pravila viskoznog otpora. Nitko nikada nije uspio izvesti ove zakone iz prvih principa. Razlog zašto im vjerujemo je, kao i kod većine emergentnih stvari, u tome što ih opažamo.

Daleko najvažniji efekt fazne organizacije jest da on uzrokuje postojanje objekata. Ovo je suptilno i lako se previdi, budući da smo naviknuti misliti o krutim tvarima kao o nakupljanju newtonovskih sfera. Atomi, međutim, nisu newtonovske sfere, nego prozračni kvantno-mehanički entiteti kojima nedostaje najbitnija od svih osobina objekta – odredljivi položaj. Upravo zbog toga pokušaji opisivanja slobodnih atoma u newtonovskim terminima uvijek završavaju s besmislenim izrazima, kao npr. da oni nisu ni ovdje ni tamo, nego svugdje istovremeno. Nakupljanje atoma u velike objekte čini newtonovski opis atoma smislenim, a ne obrnuto.

Ideja slamanja simetrije je jednostavna: materija kolektivno i spontano stječe osobinu preferencije koja nije prisutna u samim temeljnim pravilima. Naprimjer, kad se atomi poredaju u kristal, oni stječu preferirane položaje, iako nije bilo ničeg preferiranog u vezi s tim položajima prije stvaranja kristala. Kad komad željeza postane magnetičan, magnetizam spontano odabire smjer koji će pokazivati. Ovi su efekti važni, jer dokazuju da organizacijska načela mogu primitivnoj materiji dati njen vlastiti um i omogućiti joj da donosi odluke.

Kažemo da materija donosi odluke “nasumično” – što znači na temelju nekog inače nevažnog početnog uvjeta ili vanjskog utjecaja – no to baš ne zahvaća u potpunosti bit stvari. Kad je odluka jednom donesena, ona postaje “stvarna” i s njom u vezi nema više ničeg nasumičnog. Slamanje simetrije pruža jednostavan, uvjerljiv primjer toga kako priroda sama od sebe može postati bogato kompleksna, unatoč temeljnim pravilima koja su jednostavna.

Kvantna mehanika

“Realnost nije ništa drugo nego kolektivna slutnja.”

Lily Tomlin

Učenje kvantne mehanike može podsjećati na izvantjelesno iskustvo. Nemoguće stvari postaju činjenična istina, riječi poprimaju značenja koja su upravo suprotna uobičajenima, a zdravorazumska stvarnost biva okrenuta naglavačke.

Daleko najluđi aspekt kvantne mehanike njena je mješavina newtonovskog mehaničkog determinizma i prilično avetinjskog probabilističkog indeterminizma, koji se priziva po potrebi, ovisno o eksperimentalnim okolnostima.

Dio je kvantno-mehaničke predaje da sam čin mjerenja prekida determinističku evoluciju vremena – vrst antropičke teorije stvarnosti slične glasovitoj Berkeleyevoj tvrdnji da drvo koje pada u šumi ne proizvodi zvuk. To je apsurdno. Stvar ne može biti deterministička samo kad ju ljudi ne gledaju. Probabilističko pravilo ipak prilično točno opisuje stanovite eksperimente, pa je u tom smislu istinito. Kako određeno pravilo može rezultirati s neizvjesnim ekperimentalnim ishodom, važno je i zanimljivo pitanje.

No, kad pobliže pogledamo, vidjet ćemo da je broj atoma nužno prevelik, jer da je malen, aparat ne bi radio. Otkrivanje radioaktivnog raspada atoma, upotrebom drugog atoma, na primjer, nema smisla, jer to bi značilo zamijeniti jednu sitnu i nemjerljivu stvar, drugom isto takvom. No, mjerenje s cijevi ispunjenom plinom, povezanom s visokovoltažnim napajanjem i pojačalom – Geigerov brojač – savršeno je smisleno. Očito je da postoji nešto u vezi s ljudskim pojmom “mjerenja”, što zahtijeva da aparat bude velik.

Kad jednom prepoznamo da je velikost ključni faktor, misterij nije teško riješiti: svi kvantni detektori napravljeni su od krutih tvari, i tako svi oni iskorištavaju karakteristiku slamanja simetrije krutog stanja, efekt koji se pojavljuje samo u velikim stvarima. Da bi se nešto nazvalo opažanjem, prema konvencionalnoj ljudskoj definiciji, stvar ne smije biti promijenjena činom opažanja.

Spomenimo, kao zgodan primjer, poznati kvantno-mehanički problem u kojem se traži da izračunamo koliko dugo olovka može stajati na svom vrhu. Odgovor je oko 5 sekundi. Kod prave olovke to je čak i manje, zbog toplinskih smetnji i vjetra, no pet sekudni je fundamentalna granica. Općenito, osjetljivija pojačala stvaraju više kvantnog šuma (stručni naziv za takve greške), i postoji fundamentalan odnos između osjetljivosti i šuma. To se obično izražava na apstraktan način kao Heisenbergov paradoks neodređenosti, ali može se svesti na olovku koja stoji na svom vrhu.

Kvantno-mehanička materija sastoji se od valova ničega. Radi se o teškom konceptu, pa se on tradicionalno približava studentima tako da im se prvo objasni nešto što je nazvano dvojnost val-čestica, a to je zamisao da su čestice newtonovski objekti koji ponekad interferiraju, difraktiraju, i tako dalje – dakle, ponašaju se kao da su valovi. To nije istina, ali podučava se na taj način, da bi se spriječilo pregaranje studentovih mentalnih sklopova. Zapravo, takva dvojnost ne postoji. Cijela Newtonova ideja da položaj i brzina karakteriziraju objekt je netočna i mora se zamijeniti nečim što zovemo valna funkcija, apstrakcija modelirana prema blagim varijacijama tlaka zraka koje se pojavljuju pri prolasku zvuka. Ovo neizbježno povlači pitanje što je to val – divan primjer nevolje koju možemo stvoriti upotrebljavajući običnu riječ za opis neobične stvari.

U konvencionalnom značenju, val je kolektivno kretanje nečega, kao što je npr. površina mora. Besmisleno je da konvencionalni val postoji izvan konteksta nečega što pokreće valove. No, fizika čuva časnu tradiciju zanemarivanja razlike između neopažljivih i nepostojećih stvari. Tako, čak iako se svjetlost ponaša kao valovi neke supstancije – koja se u ranim danima elektromagnetizma nazivala eter – nema izravnih dokaza za tu supstancu, pa ju zato proglašavamo nepostojećom. Iz sličnih razloga prihvaćamo kao nepostojeći, medij koji se pokreće kad se šire valovi kvantne mehanike. Ovaj je problem, međutim, znatno nezgodniji nego kod svjetlosti, zbog toga što su kvantni valovi materija i, štoviše, imaju mjerljive aspekte koji su fundamentalno nespojivi s vibracijama supstance. Oni su nešto drugo. Stvar potpuno drugačija.

Nažalost, kako kvantna mehanika ima taj okus “drugog svijeta”, to se uzima kao prikladno opravdanje za upuštanje u fantastične “interpretacije” kvantne mehanike u kojima se od drveća ne vidi šuma. Zapetljana narav takvih argumenata opčinjava studente ali iritira nas ostale, jer se na koncu svodi na pokušaje da se kvantna mehanika opiše u terminima ponašanja koje iz nje emergira, umjesto obrnuto. Oni su, drugim riječima, simptomi pogrešnog pogleda na svijet. Čovjek pokušava biti pristojan s tim u vezi, ali ponekad je nemoguće odoljeti iskušenju da se bude zločest.

Nuklearna obitelj

Unatoč svim dokazima da je redukcionistička paradigma u fizici u neprilici, subnuklearni se eksperimenti i dalje općenito opisuju redukcionističkim terminima. To je osobito neobično ako se uzme u obzir da je većina mišljenja ugrađenog u standardni model odraz zamisli da je vakuum faza, i da su zakoni fizike razumno jednostavni i izravni na nuklearnoj razini ali ne i dalje od nje, zato što su oni univerzalne osobine te faze. Pa ipak, umjesto o univerzalnosti niske energije, fizičari govore o efektivnoj teoriji polja. Umjesto o fazama, govorimo o slamanju simetrije. Umjesto o faznim prijelazima, govorimo o ujedinjenju sila. Situacija me podsjeća na bolnicu u kojoj nitko nikada ne umire, nego umjesto toga prolazi kroz iskustvo “negativnog ishoda liječenja” ili “nemogućnosti postizanja potencijalne dobrobiti”. U svakom slučaju, pomutnja je ideološka.

U važnim situacijama, mitologije su nevjerojatno moćne stvari, i mi ljudi ponekad idemo vrlo daleko, kako bismo vidjeli svijet onakvim kakav mislimo da bi trebao biti, čak i onda kad nam dokazi govore da griješimo.

Tkanje prostor-vremena

Einsteinova teorija relativiteta, jedna od naših najtrajnijih kulturnih ikona, nešto je o čemu je svatko čuo, ali ju je malo tko razumio. Slika njenog tvorca doživljava se diljem svijeta kao simbol kozmički transcendentne inteligencije i mudrosti. U narodnoj predodžbi, relativnost je neka vrst dublje stvarnosti koju mogu shvatiti samo oni koji su blagoslovljeni izvanrednom umnom nadarenošću. Ovakvo je natprirodno ozračje i pretjerano i netočno. Izvorna verzija relativiteta, takozvana specijalna teorija, zapravo je zakon, i to razmjerno jednostavan, koji uopće nije jednadžba kretanja, nego osobina te jednadžbe, simetrija. Najzreliji oblik relativiteta, spekulativna je post-Newtonovska teorija gravitacije motivirana tim zakonom. Einstein, koji je rano u svojoj karijeri otkrio da javnost više od fizikalnih, zanimaju mistični aspekti relativiteta, njegovao je sliku sebe kao proroka, iako nije bio prorok, nego profesionalac britka uma.

Negdje u vrijema kad se relativnost počela prihvaćati, proučavanja radioaktivnosti su počela pokazivati da prazni vakuum prostora ima spektroskopsku strukturu sličnu onoj običnih kvantnih krutina i tekućina. Daljnja proučavanja u velikim akceleratorima čestica, sada su nas dovela do shvaćanja da je prostor više kao komad prozorskog stakla, nego idealna newtonovska praznina. On je ispunjen s “tvari” koja je normalno prozirna, ali se može učiniti vidljivom ako se udari dovoljno jako da se iz nje izbije dio.

Suvremeni pojam prostornog vakuuma, koji se svaki dan eksperimentalno potvrđuje, jest relativistički eter. Ali ne zovemo ga tako, jer je to tabu.

Pogled na prostor-vrijeme kao na nesupstancu s osobinama sličnim supstanci, nije niti logičan niti u skladu s činjenicama. Radi se o ideologiji koja je izrasla iz starih bitaka oko relativnosti. U njenoj je srži vjerovanje da je simetrija relativnosti drugačija od svih ostalih simetrija, po tome što je apsolutna. Ona ne može biti prekršena ni zbog kojeg razloga, na bilo kojoj dužinskoj skali, bez obzira kako maloj, čak i u režimima u kojima jednadžbe koje stoje u podlozi nisu nikad bile ustanovljene. Ovo je vjerovanje možda i točno, ali radi se o enormnom spekulativnom skoku. Unatoč tome što je ukopana u disciplinu, zamisao apsolutne simetrije nema smisla. Simetrije su uzrokovane stvarima, nisu uzrok stvari. Ako je relativnost uvijek istinita, tada u podlozi mora postojati neki razlog. Pokušaji da se izbjegne ovaj problem, neizbježno završavaju u proturječnostima.

Ispalo je kako bezazleno opažanje da je prostorni vakuum prazan, uopće nije bezazleno, nego je zapravo uvjerljiv dokaz da su svjetlost i gravitacija povezani, te da vjerojatno obje imaju kolektivnu prirodu. Stvarna svjetlost, kao stvarni kvantno-mehanički zvuk, razlikuje se od svoje idealizirane newtonovske inačice po tome što sadrži energiju čak i kad je potpuno hladna. Prema načelu relativnosti, ova bi energija trebala generirati masu, koja bi pak trebala generirati gravitaciju. Nemamo pojma zašto se to ne događa.

Da je Einstein danas živ, bio bi zgrožen stanjem stvari. Izgrdio bi profesiju što je dozvolila ovakvu zbrku, pobijesnio bi zbog pretvaranja svog djela u ideologiju i posljedičnog bujanja logičkih proturječnosti. Einstein je bio umjetnik i učenjak, ali iznad svega revolucionar. Njegov pristup fizici mogao bi se sažeti ovako: minimalno postavljanje hipoteza, nikad se ne svađati s eksperimentom, zahtjevanje potpune logičke konzistentnosti, i nevjerica prema nedokazanim uvjerenjima. Nedokazano uvjerenje u njegovo vrijeme bio je eter, točnije rečeno naivna verzija etera koja je prethodila relativnosti. Nedokazano uvjerenje u naše je doba sama relativnost. Bilo bi savršeno sukladno nejgovu karakteru da preispita činjenice, rasporedi ih u svom umu, i zaključi da njegovo voljeno načelo relativnosti uopće nije fundamentalno, nego emergentno – kolektivna osobina materije koja konstituira prostor-vrijeme i koja postaje sve egzaktnija na velikim dužinskim skalama, ali ne vrijedi na kratkima. Ova se zamisao razlikuje od njegove izvorne zamisli, ali je s njome potpuno logički kompatibilna, pa čak i uzbudljivija i potencijalno važnija. Ona bi značila da tkanje prostor-vremena nije samo pozornica na kojoj se odigrava život, nego organizacijski fenomen, i da iza nje može postojati još nešto.

Karneval božićnih kugli

“Što je s budućnošću ove avanture? Što će se na kraju dogoditi? Do sada smo napredovali pogađajući zakone; koliko ćemo još zakona morati pogoditi? Ne znam. Neki od mojih kolega kažu da će se ovaj fundamentalni aspekt naše znanosti nastaviti i dalje; ali ja mislim da sigurno neće biti neprestanih novosti, recimo u idućih tisuću godina. Ovo se ne može nastaviti tako da ćemo stalno otkrivati sve više novih zakona. Ako se nastavi, postat će dosadno to što postoji toliko puno razina jedna ispod druge. Meni se čini da bi se u budućnosti moglo dogoditi ili to da će svi zakoni postati poznati – to jest, ako imate dovoljno zakona onda možete izračunati posljedice i one će se uvijek poklapati s eksperimentom, što bi bio kraj puta – ili se može dogoditi da će eksperimenti postajati sve teži i teži, sve skuplji, tako da imate 99,9 posto fenomena, ali uvijek postoji neki fenomen koji je upravo otkriven, kojeg je vrlo teško mjeriti, i koji se ne slaže; i čim dobijete objašnjenje za njega, dođe drugi, i sve postaje sporije i sporije i nezanimljivije. To je drugi način na koji to može završiti. Ali ja mislim da mora završiti na jedan ili drugi način.”

Richard P. Feynman

Jedna je stvar objasniti uređene kristale atoma s jednostavnim mikroskopskim pravilima, ali sasvim druga učiniti to isto s kompleksnim strukturama i oblicima, osobito kad se pojava tih oblika ne može izvesti iz prvih principa. Ali ovo uobičajeno i savršeno razumno stajalište zapravo je potpuno suprotno stvarnosti. U svijetu s ogromnim brojem dijelova nije neobična kompleksnost, nego njena odsutnost. Jednostavnost je u fizici emergentni fenomen, a ne matematički očigledno stanje od kojeg je svako odstupanje zabrinjavajuća anomalija.

Nešto je lakše objasniti i braniti ovu tvrdnju ako riječ kompleksno zamijenite s rječju slučajno. Tako, bacite kocku i slučajno dobijete broj tri. To znači da niste unaprijed znali koji će broj izaći, da je to nešto nepredvidljivo, te da se stupanj nepredvidljivosti mjeri brojem mogućih ishoda, u ovom slučaju šest.

Nema ničeg slučajnog u vezi s brojem tri, jednom kad je odabran. Nema smisla reći za bilo koji određeni broj na kocki da je “slučajan”. Slično tome, nema smisla za bilo koji određeni oblik reći da je “kompleksan”. Samo odabir jednog oblika od mnogih, fizikalni proces, može biti kompleksan. Kad kažemo da je oblik kompleksan, time zapravo mislimo da je fizikalni proces koji ga je oblikovao nestabilan i da je s malom varijacijom mogao generirati jedan od mnogih različitih oblika. Slično tome, kažemo da je oblik jednostavan ako je zajamčeno da je formiran fizikalnim procesom svaki put na isti način, čak i kod dosta velikih početnih varijacija. Kad jednom shvatite da je jednostavnost u prirodi izuzetak, a ne pravilo, postaje lako zamisliti kako se komplicirani obrasci mogu pojaviti, ako su mikroskopske okolnosti prikladne. Nije moguće dokazati da oni emergiraju, ali je moguće dokazati da njihova emergencija nije u suprotnosti sa zdravim razumom.

Zbog fizikalnih okolnosti ovdje na Zemlji – temperatura, vremenski rasponi dana i noći, kemijski okoliš, i tako dalje – najbrojniji primjeri samoorganizacije dolaze iz kemije i uključuju agregaciju atoma, a ne neke druge vrste čestica, u strukture. Znamo i za primjere samo iz nukleona, napose samih atomskih jezgara i pravila za stabilnost izotopa, ili kod elektrona, kao što su mezoskopski magnetizam i Wignerova kristalizacija, no oni su zakučasti i da bi ih se detektiralo potrebna je komplicirana aparatura. Iako se može zamisliti kompleksno ponašanje slično živom, koje emergira u kontekstima različitim od onih obične kemije, eksperimenti koji bi dali podršku tim idejama trenutno su nepraktično skupi. Zanimljiva je posljedica toga da mnogi kemičari smatraju samoorganizaciju za njihovo ekskluzivno područje i praktičnu razdjelnicu između njihove discipline i fizike.

Emergencija je kompleksna organizacijska struktura koja raste iz jednostavnih pravila. Emergencija označava stabilnu neizbježnost, način na koji određene stvari jesu. Emergencija znači nepredvidljivost, u smislu da mali događaji uzrokuju velike i kvalitativne promjene u velikim događajima. Emergencija znači fundamentalnu nemogućnost kontrole.

Emergentno doba

Razmišljanje o svemu ovome ozbiljno navodi čovjeka da se pita koji je od zakona bitniji – detalji od kojih sve teče, ili transcendentni, emergentni zakon kojeg ti detalji generiraju. Ovo je pitanje semantičko, pa se na njega ne može dati apsolutni odgovor, ali je jasno da je ono primitivna verzija moralne zagonetke potaknute navodnom potčinjenošću zakona živog, zakonima kemije i fizike. Ono alegorički pokazuje kako osoba lako može ovladati jednim, a pri tome ne znati apsolutno ništa o drugom. Epistemološka barijera nije mistička, nego fizička.

Sukob između ove dvije koncepcije bitnog ili konačnog – zakoni dijelova ili zakoni kolektivnoga – vrlo je star i ne može se razriješiti nakon nekoliko minuta razmišljanja ili u neobaveznom razgovoru. Može se reći da on predstavlja napetost između dva pola mišljenja. Neki put u povijesti jedan pol može biti jači od drugog, ali njegova je dominacija samo privremena, jer bit priče je u samom sukobu.

Ironično je da je sam uspjeh redukcionizma pomogao popločiti put prema njegovom zalazu. S vremenom su pažljiva kvantitativna proučavanja mikroskopskih dijelova otkrila da, barem na primitivnoj razini, kolektivna načela organizacije nisu samo zabavna sporedna predstava, nego sve – istinski izvor fizikalnog zakona, uključujući, možda, i najfundamentalnije zakone koje poznajemo. Preciznost naših mjerenja omogućava nam da pouzdano objavimo kako je potraga za jednom konačnom istinom završila – ali se istodobno pokazala neuspješnom, jer priroda nam se sada pokazuje kao ogromni toranj istina, od kojih svaka proizlazi iz svog roditelja, i zatim nadilazi tog roditelja, kako se skala mjerenja povećava.

S prijelazom u Doba emergencije, završava i mit o apsolutnoj moći matematike. Taj je mit, nažalost, još uvijek ukopan u našoj kulturi, i ta nam se činjenica rutinski otkriva u medijima i popularnim publikacijama koje promiču potragu za konačnim zakonima kao jedinu vrijednu znanstvenu aktivnost, unatoč masovnim i preplavljujućim eksperimentalnim dokazima da je istina upravo dijametralno suprotna. Možemo odbaciti redukcionistički mit tako da ćemo pokazati da su pravila točna i zatim zatražiti od vrlo pametnih ljudi da uz pomoć njih predvide stvari. Njihova nemogućnost da to učine slična je poteškoćama Čarobnjaka iz Oza da vrati Dorothy u Kansas.

Potpuno je suprotan tome, kao praktična stvar, mit kolektivnog ponašanja koji slijedi iz zakona. Naime, zakon umjesto toga slijedi iz kolektivnog ponašanja, a tako i stvari koje teku iz njega, kao što su logika i matematika. Razlog zbog kojeg naši umovi mogu predviđati i ovladati onime što fizikalni svijet čini, nije u tome što smo geniji, nego u tome što priroda olakšava razumijevanje time što se organizira i generira zakon.

Važna razlika između sadašnjeg doba i onog koje je upravo prošlo, jest svijest o tome da postoje dobri i loši zakoni. Dobri zakoni, kao što su npr. rigidnost i kvantna hidrodinamika, stvaraju matematičku prediktivnu moć kroz zaštitu, neosjetljivost određenih mjerenih veličina na nesavršenost uzorka ili računalne greške. Kad bi svijet bio sretno mjesto koje sadrži samo dobre zakone, tada bi doista bilo točno da je matematika uvijek prediktivna, i da se ovladavanje prirodom može svesti na stjecanje dovoljno velikih i moćnih računala. Zaštita bi izliječila sve pogreške. No, u svijetu koji stvarno nastanjujemo, tamnih zakona ima u izobilju, i oni uništavaju prediktivnu moć tako što pogoršavaju greške i čine mjerene veličine jako osjetljivima na vanjske faktore koje je nemoguće kontrolirati. U Dobu emergencije izuzetno je važno tamne zakone držati na oku i vješto ih izbjegavati, inače ćete završiti u zamci iluzije. Jedna od takvih zamki sastoji se u nenamjernom prelasku Barijere relevantnosti, čime se stvaraju višestruki, tobožnji logički putevi, koji počinju gotovo identičnim premisama, a završavaju s potpuno različitim zaključcima. Kad se ovakav efekt pojavi, to dovodi do politizacije rasprave, stvaranjem alternativnih “objašnjenja” stvari, koja se ne mogu razlikovati eksperimentom. Druga zamka je lov na Lukavog purana, na zakon – fatamorganu, koji uvijek uspijeva biti tek malo izvan žarišta i samo malo izvan dohvata, bez obzira na to koliko se tehnologija mjerenja poboljšavala. Dvosmislenosti koje stvara tamni zakon također olakšavaju prevare, u smislu da dopuštaju da se stvar etiketira kao kvantitativna i znanstvena, kad je ona, zapravo, toliko osjetljiva na ćud onoga koji ju mjeri, da se efektivno radi o uvjerenju.

Grčki mitovi o stvaranju svijeta satiriziraju mnoge stvari u našem suvremenom životu, osobito kozmološke teorije. Eksplodirajuće stvari, kao dinamit ili teorija Velikog praska, su nestabilne. Teorije eksplozija, uključujući prve pikosekunde Velikog praska, tako prelaze Barijeru relevantnosti i inherentno su neopovrgljive, usprkos naširoko citiranim “dokazima” kao što su obilje izotopa na površini zvijezda ili anizotropija kozmičkog pozadinskog mikrovalnog zračenja. Na taj bi način netko mogao tvrditi da je izveo osobine atoma iz štete koju je učinio uragan. Čak i iza Velikog praska imamo doista neopovrgljive koncepte o pupajućim malim “baby” svemirima s različitim karakteristikama, koji su morali biti stvoreni prije inflacijskog razdoblja, no koji su sada fundametalno nedetektabilni jer se nalaze iza horizonta svjetlosti. Čak i iza toga, imamo antropski ili antropički princip – “objašnjenje” da svemir koji možemo vidjeti ima osobine koje ima, zato što smo mi u njemu. Zabavno je zamišljati što bi Voltaire mogao učiniti s tim materijalom.

Politička priroda kozmoloških teorija objašnjava kako su se one mogle tako lako stopiti sa teorijom struna, matematičkim korpusom s kojim zapravo imaju vrlo malo toga zajedničkog. Teorija struna je pročavanje imaginarne vrste materije sačinjene od produženih objekata, struna, a ne od točkastih čestica od kojih su sastavljene sve poznate vrste materije – uključujući vruću nuklearnu materiju – kao što je to ekperimetalno dokazano. Nevjerojatno je zabavno razmišljati o teoriji struna, zato što su mnogi njeni unutarnji odnosi neočekivano jednostavni i lijepi. Ona, međutim, nema nikakvu praktičnu vrijednost, osim da održava na životu mit o konačnoj teoriji. Nema eksperimentalnog dokaza za postojanje struna u prirodi, niti specijalna matematika teorije struna omogućava da se poznato eksperimetalno ponašanje lakše izračuna ili predvidi. Štoviše, o kompleksnim spektroskopskim osobinama svemira koji nam je dostupan današnjim moćnim akceleratorima, u teoriji struna se govori samo kao o “fenomenologiji niskih energija”, što je pežorativni naziv za transcendentne emergentne osobine materije koje je nemoguće izračunati iz prvih principa. Teorija struna je, zapravo, tipičan slučaj Lukavog purana, divne skupine ideja koja će zauvijek ostati nedostižna. Daleko od sjajnih tehnoloških nada u bolje sutra, ona je umjesto toga tragična posljedica zastarjelog sustava vjerovanja – u kojem emergencija ne igra nikakvu ulogu, a tamni zakon ne postoji.

Prijelaz u Doba emergencije karakterizira također i sve veća pošast antiteorija, korpusa mišljenja koja koče istraživanje i otkriće. Antiteorije su danas veća prijetnja jer ih je jeftinije generirati, a skuplje uništiti, nego što je to bilo u prošlosti, dijelom zbog veće potražnje. Svijet nastanjen sve većim brojem zakona, od kojih su neki anđeli, a drugi vragovi, znatno je manje privlačan od svijeta kojim vlada blagonakloni vrhunski zakon, kao što je npr. evolucija, i koji čini nepotrebnim da se razumije bilo što drugo. Vrhunska antiteorija našeg doba jest zamisao da nije ostala niti jedna fundamentalna stvar koju bi trebalo otkriti, tako da je svijet u kojem živimo jednostavno hrpa detalja koji ne pripadaju nikome, pa se dakle njima legitimno može pozabaviti poslovna taktika, upravljanje resursima, kompetitivno oglašavanje, preživljavanje najjačih, i tako dalje. Uglavnom, nema apsolutne istine, nego samo proizvodi, kao što su majice i hamburgeri, koje odbacujemo kad nam više nisu korisni. Antiteorije su opasne ideologije, ne samo zato što koče istraživanje, nego i zato što nas mogu navesti da ignoriramo prijetnje, koje će mogući protivnik upotrijebiti u svoju korist.

U Dobu emergencije, ideologije se izvitoperuju lakše no što je to bilo u prošlosti. Razlog je u tome što su zakoni porijekla suptilni i zato ih je skupo ispravno izvesti, a svi mi imamo jaku ekonomsku naklonost da promatramo te zakone u svjetlu vlastite dobrobiti, pa čak i kas su netočni. Potrebna je silna samokontrola da se potisnu takve želje, osobito kad se radi o svakodnevnom preživljavanju. Obični smrtnici to jednostavno ne mogu činiti cijelo vrijeme. Posljedica toga je da je veći dio prihvaćene baze znanja suvremene znanosti neistinit, nego što je to bilo u Doba redukcionizma, što nas obvezuje da na nju gledamo s više skepticizma nego ranije, a da konsenzus cijenimo manje.

Mjerenje koje se ne može izvesti točno, ili koje se ne može ponoviti, čak i ako je točno, nikada se ne može odvojiti od politike i zbog toga mora generirati mitologije. Što ima više ovakvih zamagljenih značenja, to rasprava postaje manje znanstvena. U ovom smislu, točno mjerenje je znanstveni zakon, a milje u kojem je točno mjerenje nemoguće, jest milje bezakonja.

Potreba za preciznošću podvostručava potrebu za jednom drugom velikom grčkom tradicijom, za otvorenom raspravom o idejama i za nemilosrdnim odvajanjem smislenih od besmislenih stvari. Sama preciznost ne jamči dobar zakon.

Praksa financiranja u Dobu emergencije ima kao nuspojavu razvodnjavanje sadržaja, što podsjeća na poznatu šalu kako je časopis “Physical Review” sada tako opsežan, da bi slaganje broja na broj generiralo površinu koja putuje brže od svjetlosti, ali bez narušavanja teorije relativiteta, jer “Physical Review” ne sadrži informaciju. Problem, koji nije ograničen samo na fiziku, nastaje zato što veliki eksperimentalni laboratoriji ne mogu dobiti stalna sredstva koja su im potrebna, bez da brane svoj rad od kritika, što oni obično rade tako što formiraju samo-prosuđujuće monopole koji proglašavaju određene zasmisli i korpuse mišljenja važnima, bez obzira jesu li to oni doista ili nisu. U ekstremnim slučajevima dobije se zamršena mreža sofisticiranih mjerenja čija je jedina svrha da ispuni časopise i podeblja “frequent-flier” račune. Da bi došlo do pravog napretka, nužno bi bilo umiješati malo kreativne destrukcije s nekom tehnologijom. Možete misliti na yin i yang kao na metaforu za ovu kreativnu sinergiju, ali meni se više sviđa transformiranje tog simbola u lijevu i desnu obalu Seine. Desna obala je država i mjerenje, lijeva obala je anarhija i umjetnost, a sukob između njih je Pariz. Jedan moj francuski kolega rekao je to još bolje: “Da”, rekao je sa sjajem u očima, “bio sam jednom na desnoj obali.”

Ulazeći u Doba emergencije učimo se prihvaćanju zdravog razua, učimo se napuštanju prakse trivijaliziranja organizacijskih čuda prirode, i prihvaćamo da je organizacija važna u sebi i po sebi – u nekim slučajevima čak i najvažnija stvar. Zakoni kvantne mehanike, zakoni kemije, zakoni metabolizma i zakoni zečeva koji bježe od lisica u dvorištu mog sveučilišta, svi proizlaze jedan iz drugog, ali je posljednji skup zakona onaj koji je važan, na koncu, za zeca. Isto vrijedi i za nas.

Ne živimo na kraju otkrića, nego na kraju Redukcionizma, u vremenu u kojem je lažna ideologija ljudskog ovladavanja svim stvarima kroz mikroskopizam, pometena događajima i razumom. To ne znači da je mikroskopski zakon pogrešan ili da nema svrhu, nego da su ga u mnogim okolnostima učinila irelevantnim njegova djeca i djeca njegove djece, viši organizacijski zakoni svijeta.

Poveznice:
Kategorije:fizika

Dugo otapanje

9. veljače 2012. 2 komentara

 

Kako ljudi mijenjaju slijedećih 100.000 godina Zemljine klime

 

(David Archer

The Long Thaw: How Humans Are Changing the Next 100,000 Years of Earth’s Climate

Princeton University Press, 2009.)

 

Globalno zatopljenje moglo bi biti jedno od najdugotrajnijih ljudskih nasljeđa. Klimatski utjecaj ugljičnog dioksida (CO2) oslobođenog iz fosilnih goriva trajat će duže od Stonehengea. Duže od vremenskih kapsula, duže od nuklearnog otpada i daleko duže nego što je do sada trajala ljudska civilizacija.

Globalna prosječna temperatura Zemlje mogla bi biti 3 stupnja toplija godine 2100, nego što je bila godine 1950. To se na prvi pogled ne čini tako puno. No, s druge strane, u klimatskim promjenama kojima je svjedočilo civilizirano čovječanstvo, promjene temperature bile su unutar jednog stupnja ili manje. Zemlja se toliko već zagrijala samo zbog ljudske aktivnosti, a to nije ništa u usporedbi s prognozom za 2100. godinu.

 

Otapanje CO2 u oceanima glavni je put njegovog odstranjivanja iz atmosfere. Ali većina vode u oceanima je hladna, dubinska voda, koja vidi atmosferu možda samo svakih tisuću godina. Put CO2 iz fosilnih goriva prema dubokom oceanu, vodi preko površinskog oceana na vrlo hladnim mjestima, kao što su Antarktik ili Grenland, a čija površina čini samo mali dio Zemljine površine. Ovo usko grlo je razlog što će za otapanje CO2 iz fosilnih goriva u oceanima trebati stoljeća.

Konačna sudbina viška CO2 bit će da će on reagirati sa stijenama. Kemijski gledano, vulkanske stijene djeluju kao baze, koje mogu neutralizirati i tako apsorbirati CO2, koji je kiselina. Konačno, CO2 završi kao vapnenac (kojeg su stvorili živi organizmi) na dnu oceana. Ugljik izlazi iz dubina Zemlje za vrijeme izgaranja fosilnih goriva i vraća se Zemlji kao vapnenac.

Problem je u tome što će trebati proći tisuće godina, pa čak i stotine tisuća godina, da ove kemijske reakcije sa stijenama potpuno očiste planet od viška CO2. Većina suvišnog CO2 iz atmosfere, odlazi za nekoliko stoljeća, otapajući se u oceanima, no ostatak će morati čekati.

 

Do godine 2100. tradicionalna nafta i plin će nestati. Možda će, ipak, trebati nekoliko stoljeća da se spali sav ugljen, a upravo u ugljenu se nalazi većina ugljika.

Najveće klimatske promjene izazvane globalnim zatopljenjem, sastojat će se od klimatske oluje duge nekoliko stoljeća, značajno gore od prognoza za godinu 2100. Naposlijetku, oluja će se vrlo postupno smiriti.

 

Zemaljska klima je tako dramatično osjetljiva na deset tisuća godina dug ciklus orbitalnih oscilacija, da bi nam mogla prirediti prilično dobru predstavu kao odgovor na dugi rep CO2 iz fosilnih goriva.

Uvjeravam vas da ljudski utjecaj na klimu ima potencijal da nadvlada orbitalni utjecaj na klimu i da preuzme kontrolu nad ledenim dobima.

 

Zemlja je danas hladnija nego što je u prosjeku bila kroz geološko vrijeme. Većinu vremena Zemlja je bila bez leda. Tijekom milijuna godina, zemaljska klima oscilira između ledene klime, kakvu imamo danas, i vruće klime. Prije 40 milijuna godina Zemlja je bila u vrućoj klimi, nazvanoj eocenski optimum. Klima je bila tropska sve do polova, zahvaljujući atmosferskim koncentracijama CO2 koje su bile možda 10 ili 20 puta više od današnjih.

 

Na vremenskoj skali od više milijuna godina, klimu određuje sama Zemlja, koja udiše i izdiše CO2. Razliku između eocenske vrućine i ledene klime, kakva je naša, određuju čimbenici koji utječu na otpuštanje, odnosno preuzimanje CO2 – raspored kontinenata, uzdizanje planina, evolucija biljaka, i, nema sumnje, brojni drugi čimbenici.

 

Prognoza podizanja razine mora u slijedećih stotinu godina iznosi između 0,2 i 0,6 metara. To uključuje učinke širenja vode zbog zagrijavanja, kao i vodu iz otopljenih planinskih glečera na mjestima kao što je Aljaska. Prognoza ne uključuje izričito ono što će na kraju biti najvažniji procesi – topljenje golemih ledenih pokrova na Grenlandu i Antarktici.

Sadašnji računalni modeli ledenih pokrova predviđaju da se oni neće u značajnoj mjeri otopiti u slijedećih stotinu godina. No, postoje primjeri iz prošlosti, kada su ledeni pokrovi kolabirali u ocean u razdoblju od samo nekoliko stoljeća.

Prije 14.000 godina, za vrijeme otapanja ledenih pokrova, postojao je interval, nazvan Meltwater Pulse 1 A, tijekom kojega se ekvivalent tri grenlandska ledena pokrova otopio u ocean za samo nekoliko stoljeća. Sediment iz sjevernog Atlantika priča nam o vremenima koja su nazvana Heinrichovi događaji, prije 30 do 70 tisuća godina, kad je sjevernoamerički ledeni pokrov kolabirao u roku od nekoliko stoljeća, otpuštajući u Atlantik “armadu ledenjaka”, koji su otplutali sve do Španjolske, Ako grenlandski ledeni pokrov počne kolabirati u ocean na sličan način, to će biti nezaustavljiva, jedno stoljeće duga katastrofa.

No, na vremenskoj skali od tisuću godina, ili duže, kad se radi o alarmantnim promjenama razine mora, nisu ni potrebni ovakvi posebni trikovi sa otapanjem. Modeli ledenih pokrova ne predviđaju “Meltwater Pulse 1 A”, niti Heinrichove događaje, ali predviđaju konačno otapanje Grenlanda ako lokalne ljetne temperature porastu za 3 stupnja Celzija. A ako se Grenland otopi, samo će to povisiti razinu mora za 7 metara.

 

Dugovječnost CO2 iz fosilnih goriva, izaziva određeni osjećaj ludosti u vezi s uporabom fosilnih goriva kao izvora energije. Naše zalihe fosilnih goriva, stare 100 milijuna godina, mogle bi nestati za nekoliko stoljeća, ostavljajući iza sebe utjecaj na klimu koji će trajati stotinama tisuća godina. Trajnost CO2 iz fosilnih goriva u atmosferi je nekoliko stoljeća, plus 25% koji traje praktički zauvijek. Razmislite o tome kad slijedeći put budete punili spremnik za gorivo.

 

Arktik se zagrijava brže od tropa, jer kako se led topi na Arktiku, tako golo tlo apsorbira više sunčevog svjetla od leda.

Druga pozitivna povratna sprega koja pojačava globalno zatopljenje ima veze s vodenom parom. Vodena para je staklenički plin, koji zadržava više reflektiranog infracrvenog zračenja nego CO2.

Kao i povratna sprega ledenog albeda, povratna sprega vodene pare pojačava globalno zatopljenje. Za razliku od ledenog albeda koji je ograničen na visoke geografske širine, povratna sprega vodene pare ima prilično ujednačen učinak diljem zemaljske kugle, i ona otprilike podvostručuje promjenu temperature koju bismo očekivali samo od porasta CO2.

 

Prognoza vremena za sutra je prilično precizna, a moj dojam je da s godinama postaje sve bolja. No, prognoza vremena za 10 dana od danas, uvijek je bila, a i dalje je, uglavnom beskorisna. Pojedinačne fluktuacije vremena su kaotične, ali prosječno vrijeme, koje zovemo klima – nije.

 

Energija ima tendenciju da se kreće od tropa, gdje je sunčevo zračenje najjače, prema višim geografskim širinama. Više širine djeluju kao planetarni klima-uređaj, koji hladi tropska područja tako što odnosi toplinu i pomaže ju izbaciti u svemir. Dramatično je zamisliti trope izolirane od viših geografskih širina, u nemogućnosti da koriste polove kao uređaje za hlađenje. U tom slučaju, tropski oceani bi zakipjeli zbog pojave nazvane “runaway” efekt staklenika.

 

Površina oceana zagrijava se sporije od tla. To je zbog toga što u oceanu postoji neograničena zaliha vode koja može isparavati, dok se, nasuprot tome, zemlja može posve osušiti. Isti je proces odgovoran za učinak urbanog toplinskog otoka, jer se tlo u gradovima osuši brže od tla prekrivenog vegetacijom. Površinu oceana također održava hladnom golema vodena masa u dubini, apsorbirajući toplinu koja bi inače zagrijavala atmosferu.

 

Prosječna temperatura Zemljine površine povisila se u posljednjih stotinu godina. Postojalo je razdoblje zahlađenja od 1940-ih do 1970-ih godina, te vrlo snažno zagrijavanje od onda. Od dvadeset i jedne najtoplije zabilježene godine, 20 ih je bilo u zadnjih 25 godina. Ovaj posljednji porast postao je poznat kao – globalno zatopljenje.

 

Glečeri se otapaju od kraja Malog ledenog doba, prije tri stoljeća, ali se brzina otapanja povećala u zadnjim desetljećima. Morski led se otapa, osobito na Arktiku. Smanjivanje područja prekrivenog ledom bilo je brže no što je to bilo koji model prije toga predviđao. Predviđa se da će se ljetni morski led u potpunosti otopiti do godine 2050.

Otapanje arktičkog morskog leda predstavljalo bi temeljnu promjenu zemaljskog klimatskog sustava, a ja ne vjerujem da klimatski modeli mogu vrlo pouzdano predvidjeti posljedice te promjene. Otapanje arktičkog morskog leda najjasniji je primjer, koliko se mogu sjetiti, prijelomne točke u globalnom zatopljenju.

 

Danas je dvije trećine porasta razine mora uzrokovano toplinskim širenjem oceana koji se zagrijava. Otapanje ledenjaka pridonosi većinu ostatka. Veliki ledeni pokrovi na Grenlandu i Antarktiku dat će oceanima masivne količine vode, ali je njihov doprinos današnjem porastu razine mora malen. Svi procesi koji doprinose porastu razine mora su spori procesi, zbog čega će razina mora nastaviti rasti nekoliko stoljeća, čak i kad bi koncentracija CO2 u zraku trenutačno prestala rasti.

 

Četiri su vanjska čimbenika klimatske promjene, koji klimu mogu zagrijati ili ohladiti: (1) staklenički plinovi; (2) sumpor koji nastaje izgaranjem ugljena, stvara izmaglicu u atmosferi, koja reflektira sunčevo svjetlo natrag u svemir i tako hladi Zemlju; dva prirodna čimbenika su (3) vulkanske erupcije, i (4) promjene jačine sunčevog zračenja. Promjene ovih čimbenika u prošlosti, poznate su iz ispitivanja ledenih bušotina.

Na intenzitet sunčevog zračenja ukazuju sunčeve pjege – što ih je više, sunce je aktivnije. Sunčevo zračenje trenutno ne utječe na promjenu klime. Ali poznato je da su sunčeve pjege nestale sa površine sunca u razdoblju od 1645. i 1715. godine – razdoblje danas poznato kao Maunderov minimum. Ovo se vremensko razdoblje poklapa s razdobljem hladnije klime, barem u Europi, koje je nazvano Malo ledeno doba.

Uklonite ljudske čimbenike i preostali prirodni čimbenici ne mogu uzrokovati sadašnjeglobalno zatopljenje. Varijabilnost sunca, oblaci, aerosoli, ozon – niti jedna od ovih stvari ne može objasniti zagrijavanje u posljednjih deset ili dvadeset godina. Sunce nije postalo svjetlije. Nebo nije postalo manje oblačno. Ozon i promjene ultraljubičastog zračenja nisu svijet učinili toplijim. Te se stvari mjere i to se ne događa. Jedini čimbenik koji pokreće veliko zatopljenje su staklenički plinovi.

U posljednjih 30 godina cijeli se svijet zagrijao – i kopno i oceani. Višak toplinske energije morao je proisteći iz neravnoteže u Zemljinom energetskom budžetu. Nema baš puno načina na koje energija može doći na planet, odnosno otići s planeta. Tu je vidljivo svjetlo, koje može promijeniti klimu ako se promijeni Zemljin albedo, na primjer promjenom oblačnosti ili promjenom ledenog ili vegetacijskog pokrova. A tu je i infracrveno zračenje koje utječe na klimu preko efekta staklenika. Ne bi bilo lako prošvercati energiju između Zemlje i svemira na neki drugi način, a da to nakon tolikih godina promatranja nitko ne primjeti i ne otkrije.

 

Era fosilnih goriva potencijalno bi mogla potrajati do godine 2300. kad će početi nedostajati ugljena. Nakon što se sav CO2 iz fosilnih goriva ispusti u atmosferu, potrebno je nekoliko stotina godina, možda tisuću, da se maksimalna količina CO2 otopi u oceanima. Atmosferska koncentracija CO2 poletjet će prema gore, a onda se polako vratiti prema dolje, na vremenskoj skali od nekoliko stoljeća. Kad se taj stoljećima dugi klimatski poremećaj smiri, nakon njega će nastati novo, toplije klimatsko stanje, koje će trajati tisućljećima. To je najosnovnija slika buduće klime.

 

Ako se emisije CO2 nastave, a klima reagira kao što se očekuje, tada će do godine 2100. površina Zemlje biti toplija za oko 3 do 5 °C.

Očekuje se da će se povećati količina kiše, jer topliji zrak sadrži veću količinu vodene pare od hladnijeg zraka. Predviđa se globalno povećanje kišnih padalina za 3-5%.

Međutim, s povećanjem količine kiše povećava se i vjerojatnost ekstremnih kišnih događaja, jakih oluja koje u kratko vrijeme izbacuju goleme količine vode. Jake kiše izazivaju poplave. Također, unatoč općem povećanju padalina, postoji povećani rizik regionalnih suša, te promjene diljem svijeta u obrascu padalina, na vremenskoj skali od desetljeća ili stoljeća.

 

Prva “zamjenska” (proxy) metoda koja se rabila za rasvjetljavanje prošlih klima, razvijena je iz proučavanja zrnaca polena sačuvanih u sedimentima jezera. Polenski zapisi otkrili su događaj naglog zatopljenja na kraju posljednjeg ledenog doba, prije oko 11.000 godina, nakon kojega je slijedilo tisućugodišnje zahlađenje nazvano Mlađi Drijas. Repriza surove ledene klime, Mlađi Drijas je završio jednako naglo kao što je i započeo, te se za samo nekoliko godina pretvorio u umjerenu klimu.

Druga rana tehnika za procjenu prošlih promjena temperature, osniva se na analizi atoma kisika u molekuli CaCO3 (kalcijevog karbonata) iz oceanskih sedimenata.

Temperatura i koncentracija CO2 u atmosferi, u očitoj su međusobnoj korelaciji tijekom ciklusa ledenih doba, kao što se lijepo vidi u ledenim bušotinama s Antarktika.

Godovi drveća pružaju vrlo precizni i visoko detaljni zapis prošlih temperatura. Kad je temperatura viša, drveće bolje raste i stvara deblje godišnje slojeve. Na širinu godova utječu također količina vode, uvjeti tla, jeleni koji pasu lišće, infestacija kukcima – parazitima drveća, i sjena koju baca drugo drveće. Ove pojedinačne utjecaje valja filtrirati iz sirovih podataka, što se radi statističkim metodama.

Temperature su u Europi, a vjerojatno i globalno, bile hladnije prije nekoliko stoljeća nego danas. Malo ledeno doba trajalo je od oko 1300. do 1800. godine. U Europi, gdje je zahlađenje bilo osobito jako, bilo je najviše 1 °C (u prosjeku) hladnije u usporedbi s našom sadašnjom “prirodnom” klimom, definiranom kao klima od prije 50 godina. Klima u vrijeme Malog ledenog doba bila je ćudljivija, opakija, i mnogo varijabilnija od klime prije i poslije tog razdoblja. Desetljeća hladnoće slijedila su desetljeća suše ili desetljeća vrućine ili desetljeća ekstremne kiše. Hladna klima Malog ledenog doba objašnjava se kao posljedica hladnijeg sunca.

Prije toga, postojalo je razdoblje općenito toplije klime, nazvano Srednjovjekovni optimum, koje je trajalo od 800. do 1300. godine. Temperature su, barem u Europi, bile toplije nego za Malog ledenog doba, možda jednako tople kao danas, manje – više. Bilo je to razdoblje stabilne klime i obilnih žetvi u feudalnoj Europi, doba gotičkih katedrala, izgrađenih u znak zahvalnosti blagonaklonom Bogu. Vikinzi su bili proizvod Srednjovjekovnog optimuma; plovili su istim tim zemljama od 800. do 1300. Kraj nordijske okupacije Grenlanda ominozno se poklapa s početkom Malog ledenog doba. Istodobno, Srednjovjekovni optimum bio je vrijeme stalne suše u većem dijelu Sjeverne Amerike.

 

Fluktuacije klime tijekom ledenog doba, nazvane Dansgaard-Oeschgerovi događaji, bile su strogo periodične, vraćajući se preciznim ritmom od oko 1470 godina. Iz našeg sadašnjeg interglacijalnog razdoblja, nekoliko klimatskih zapisa pokazuju nešto što liči na 1500-godišnji ciklus, ali i to samo u određenom području sjevernog Atlantika. Ne možete ga naći nigdje drugdje. Srednjovjekovni je optimum bio prava klimatska promjena u Europi, ali ona nije imala globalni karakter.

 

Najveća klimatska promjena u zadnjih 10 milenija, dogodila se prije 8.200 godina i nazvana je 8,2k događaj.

Svi oceani nose toplinu od nižih prema višim geografskim širinama, i to vjetrom pogonjenom cirkulacijom površinskih voda. Atlantski je ocean poseban zbog svoje preokrećuće cirkulacije, u kojoj površinske vode nose toplinu na sjever, hlade se, i zatim tonu u dubinu. Drugi oceani ne nose toplinu preko ekvatora, ali Atlantik ju nosi, zahvaljujući ovoj dubokoj, preokrećućoj cirkulaciji.

 

8,2k klimatski događaj bio je rezultat prekida cirkulacije u Atlantskom oceanu. Topljenje sjevernoameričkog ledenog pokrivača ispunilo je vodom golemo jezero, nazvano jezero Agassiz, koje je bilo veće od današnjih američkih Velikih jezera zajedno. Jedna je strana tog jezera bila zabranjena samim ledenim pokrovom. Kad je brana probijena, velika je količina vode istekla u sjeverni Atlantik.

 

Prije 21 tisuću godina Zemlja je bila u najdubljoj, najhladnijoj glacijalnoj klimi, u posljednjem glacijalnom maksimumu (Last Glacial Maximum – LGM). Razina mora je bila 120 metara niža od današnje, a prosječna temperatura Zemlje 5 do 6 stupnjeva C niža od današnje. Zatopljenje je počelo prije 18.000 godina na južnoj hemisferi, što je ostalo zapisano u antarktičkom ledu. Na Grenlandu je i dalje ostalo hladno, sve dok prije 14.000 godina nije došlo do naglog porasta temperature. Više od polovice razlike temperature između ledenog i međuledenog doba dogodilo se u samo nekoliko godina. Ova klimatska tranzicija poklapa se s promjenom atlantske preokrećuće cirkulacije.

 

U posljednjem ledenom dobu bilo je 25 Dansgaard-Oeschgerovih (D-O) događaja. Oni su tipično veći od 8,2k događaja, ali manji od Mlađeg Drijasa. Osnovni ciklus traje oko 1500 godina, točnije 1470 godina, plus ili minus samo nekoliko postotaka. Nitko nema pojma od kuda dolazi takva mehanička preciznost. D-O ciklus sastoji se od postupnog zahlađenja koje završava naglim zatopljenjem.

D-O ciklusi su bili u interakciji s povremenim otapanjima sjevernoameričkog ledenog pokrova, koja su nazvana Heinrichovim događajima. Heinrichove događaje definiraju slojevi stijena i šljunka nađeni u sedimentu sjevernog Atlantika. Šljunak potječe iz područja gdje je ledeni pokrov tekao u ocean – iz Hudsonovog tjesnaca. Jedini način da dospiju usred Atlantika, bio je da do tamo doplutaju u ledu. Heinrichov događaj traje nekoliko stoljeća.

D-O ciklusi dolaze grupirani u Bondovim ciklusima, u kojima se intenzitet hladnoće povećava od jednog ciklusa do slijedećeg. Kraj Bondovog ciklusa označava Heinrichov događaj. Heinrichovi događaji nalaze se usred najhladnijih D-O unutar Bondovog ciklusa, a slijede ih najtopliji od toplih intervala. Jedan cijeli Bondov ciklus traje 8-10 milenija, od jednog do drugog Heinrichovog događaja.

Heinrichov događaj mora predstavljati katastrofalni kolaps sjevernoameričkog ledenog pokrova u ocean. Razina mora je rasla za 5 metara u jednom ili nekoliko stoljeća. Međutim, mehanizam Heinrichovih događaja još uvijek je nerazjašnjen, tako da je nemoguće predvidjeti hoće li u budućnosti Grenlandski ledeni pokrov izvesti Heinrichov manevar.

 

Klimatski zapisi na vremenskoj skali od tisućljeća ili kraćoj, izgledaju kao nagli klikovi od jednog klimatskog stanja u drugo, a ne kao postupni prijelaz kroz kontinuirani raspon klimatskih stanja. Većina prirodnih utjecaja na klimu – varijacije Zemljine orbite i koncentracija CO2 u atmosferi – mijenjaju se sporo. No, mnoge od posljedičnih klimatskih promjena su brze, kao što je prijelaz iz glacijalnih u interglacijalne temperature na sjevernoj hemisferi u samo nekoliko godina.

Nagli klimatski ciklusi glacijalne klime, koji se sastoje od D-O oscilacija koje plešu s Heinrichovim događajima, čini se da dolaze bez ikakvog vidljivog faktora koji bi djelovao na klimu.

Prognoza za klimatsku promjenu u nadolazećem stoljeću stoji u prilično neugodnom kontrastu prema klimatskim zapisima iz prošlosti. Prognoza govori o postupnom odgovoru klime na promjenu klimatskih čimbenika zbog porasta koncentracije CO2 – lagani porast temperature od 0,5 stupnjeva viška topline danas do oko 3,0 stupnja C viška topline godine 2100. Prognoza IPCC-a tako predstavlja neku vrst “najboljeg” ili best-case scenarija utoliko što ne sadrži nikakva nezgodna iznenađenja.

 

Zemljina orbita je poput zvona koje zvoni različitim frekvencijama, trodijelna harmonija. Niži dio je kao dvije glazbene note, 100-milenijski ciklus postavljen na drugi ciklus od oko 400 milenija. Ovaj dio proizlazi iz promjena ekscentričnosti Zemljine orbite, koja je ponekad više, a ponekad manje kružnog oblika. Danas se orbita približava svom najokruglijem obliku, a to se posljednji put dogodilo prije oko 400 tisuća godina.

 

Visoka nota je pojava koja se zove precesija ekvinocija. Osovina Zemljine rotacije, linija koja povezuje sjeverni i južni pol, nagnuta je u odnosu na ravninu Zemljine orbite oko sunca. Smjer ove linije nije nije uvijek isti, i opisuje krug. Da bi opisala puni krug, potrebno je oko 20.000 godina. Učinak precesije na klimu sastoji se u tome da se ponekad ljeto na sjevernoj hemisferi – mjesto u orbiti gdje je sjeverni pol nagnut prema suncu – pojavljuje kad je Zemlja blizu suncu, dakle na bližem dijelu elipse orbite. Na drugom kraju ciklusa, 10 milenija kasnije, ljeto na sjevernoj hemisferi događa se na udaljenom dijelu orbite. Upravo tako je danas.

Srednju notu uzrokuje kut Zemljine osi ili nakošenost. Polovi su nekad nagnuti više, nekad manje, u odnosu na ravninu Zemljine orbite. Razlike su malene: taj kut iznosi između 22 i 25 stupnjeva. Kad je Zemljina os više nagnuta, godišnja su doba intenzivnija. Nakošenost varira s periodom od 40 milenija. Zemljini su polovi danas gotovo minimalno nagnuti, oko 22,5 stupnjeva.

 

 

Najduži zapis iz ledenih bušotina objavljen je nedavno i pruža se 800 tisuća godina u prošlost. Mjehurići zraka u ledu otkrivaju kako atmosferski CO2 ide gore i dolje kroz glacijalne cikluse. Poklapanje između razine CO2 i temperature na Antarktiku, je zapanjujuća.

Nije poznato zašto ni kako koncentracija CO2 ide gore ili dolje tijekom glacijalnog ciklusa.

 

Orbitalne varijacije utječu na klimu tako što dopuštaju ledenim pokrovima da rastu ili tako što uzrokuju njihovo otapanje, a CO2 utječe na klimu preko efekta staklenika. Ova dva klimatska faktora približno su podjednako važni u objašnjavanju hladnijih temperatura klime ledenog doba. No koji je važniji?

 

CO2 raste prije nego što se ledeni pokrovi počnu topiti. Kako CO2 može biti neka vrsta “i-ja-isto” pojačivača, ako se prvi počinje mijenjati? Zamišljam ledene pokrove i CO2 isprepletene u petlji uzroka i posljedica kao dva klizača na ledu.

 

Klima u posljednjih 35 milijuna godina obuhvaća i ledene pokrove: velike i neprestano smrznute, koji sadrže značajne količine vode. Prije tog vremena, milijunima godina, uopće nije bilo nikakvih ledenih pokrivača.

Vremensko razdoblje kao što je ovo današnje, sa stalnim lednim pokrovima negdje na Zemlji, bit će poznato kao “veliko ledeno doba”. U našem sadašnjem velikom ledenom dobu, ledeni pokrovi periodično rastu i onda se opet otapaju, a globalna temperatura raste i pada u onome što zovemo “glacijalni ciklusi”. Zemlja je trenutno u interglacijalnom intervalu velikog ledenog doba.

Prema jednoj rekonstrukciji (Zachos et al., Science, 2001) ledeni pokrovi na sjevernoj hemisferi stari su manje od 10 milijuna godina, ali na južnoj hemisferi postoje puno duže.

Antarktički led formirao se prije oko 38 milijuna godina. Prije toga, Zemlja je bila posve bez leda, a klima je posvuda bila tropska, sve do visokih geografskih širina: palme i krokodili od pola do pola. Dinosauri su živjeli u tropskom svijetu.

Čini se da “velika” ledena doba dolaze periodično u razmjerno nedavnoj prošlosti. U prošlih 500 milijuna godina, Zemlja se ledila tri puta, otprilike svakih 150 milijuna godina. Nije jasno je li tu na djelu nekakav predvidljivi ciklus ili se radi samo o slučajnoj pravilnosti.

 

Prijelaz između tropske Zemlje i klime ledenog doba vjerojatno je u osnovi bio pokrenut procesima koji su se odvijali duboko ispod Zemljine površine. Tijekom 4,6 milijardi godina povijesti Zemlje, stjenoviti materijal u Zemljinom plaštu (sloju iznad metalne jezgre) preokretao se i miješao, poput mjehurića u vodi koja vrije. Vruće stijenje uzdiže se iz dubina, možda s granice plašta i jezgre, a hladnije stijenje tone sa Zemljine površine. Kako se Zemlja hladila, tanka se kožica stvorila na njenoj površini. U prvoj polovici Zemljinog života, nazvanoj arhej, Zemlja je bila tako vruća, da Zemljine ploče možda nisu bile tako rigidne kao danas. Tektonika ploča, kakva se danas uči u školama, možda je počela tek u drugoj polovici Zemljinog života, prije oko 2,5 milijardi godina.

Geolozi mogu pouzdano rekonstruirati raspored kontinenata u posljednjih 0,5 milijardi godina, to jest samo u posljednjih 10% Zemljine povijesti. To je vremensko razdoblje u kojem stijene sadrže fosile, uz čiju se pomoć može odrediti vrijeme kad su nastali.

Iz tog je razloga i naše znanje o klimi u prošlosti mnogo pouzdanije za posljednjih 500 milijuna godina.

 

Razina CO2 u atmosferi u posljednjem radoblju tople klime bila je viša, mnogo viša nego što je danas. Broj puči (stoma) na listovima biljaka jedan je od načina da se neizravno izmjeri atmosferski CO2 u prošlosti, jer je taj broj manji kad su koncentracije CO2 u zraku više. Ova korelacija vrijedi kako u laboratoriju, tako i u terenskim istraživanjima prošlosti. Ginko je dobar nosilac ovakvih CO2 zapisa iz puči, jer postoji posljednjih 200 milijuna godina.

 

Ispuštanje CO2 iz Zemljine kore ovisi o neprekidnoj dinamici tektonike ploča. Od CO2 koji danas izlazi iz Zemlje, polovica izlazi na oceanskom dnu, na mjestima gdje se ploče razdvajaju i gdje se stvara nova kora. Na mjestima gdje se ploče sudaraju, i gdje se jedna ploča podvlači pod drugu (subdukcija), CaCO3 s morskog dna ulazi u vruću unutrašnjost Zemlje i oslobađa CO2, koji se zatim vraća u atmosferu kroz neki obližnji vulkan. Stupanj subdukcije CaCO3 vjerojatno prilično varira kroz vrijeme. Danas se većina akumulacije CaCO3 na morskom dnu, događa u Atlantiku, zbog načina cirkulacije dubinske vode u svjetskim oceanima. No, većina mjesta gdje dolazi do subdukcije oceanske kore, nalazi se u Pacifiku. Zbog toga je stupanj subdukcije CaCO3 i emisije CO2 iz vulkana, niži no što bi mogao biti.

Posljednji put je do subdukcije zaista velikog komada oceanske kore (a time i velike količine CaCO3), došlo kad se plitki, tropski morski prolaz, more Tetis, našao ukliješten u sudaru između indijskog potkontinenta i Azije. Kako je CaCO3 tonuo i zagrijavao se, mogao je ispustiti CO2 u atmosferu, podižući koncentraciju CO2 u atmosferi i stvarajući tako vruću klimu Eocena.

 

Tla otežavaju kemijsko raspadanje, zbog toga što izoliraju eruptivne temeljne stijene od izlaganja kišnici. Nasuprot tome, izdizanje planina izlaže temeljne stijene atmosferi, što ubrzava kemijsko trošenje. Visoke planine erodiraju, stijene se melju u kamenčiće i pijesak, a u ekstremnim slučajevima u “glacijalno brašno” koje se troši ekstremno brzo. Uzdizanje Himalaje, pokretano sudarom Indijskog potkontinenta s Azijom, okrivljeno je za trend hlađenja u posljednjim desecima milijuna godina – razlog zbog kojega se Zemlja danas nalazi usred velikog ledenog doba.

 

Evolucija kopnenih biljaka, prije 450 milijuna godina, imala je dubok učinak na atmosferski CO2, jer je ubrzala kemijsko trošenje. Biljke preko listova preuzimaju CO2 iz atmosfere. Velik dio ovog CO2 se na koncu ponovno ispusti dolje kao plin iz tla. Koncentracija CO2 u zraku koji se nalazi u tlu, je 10 puta veća nego u atmosferi, čime se ubrzava reakcija kemijskog trošenja. Invazija biljaka na kopnene površine vjerojatno je potaknula globalno kemijsko trošenje, snižavajući atmosferski CO2 dok na koncu stupanj planetarnog zahlađenja nije bio dovoljno velik da se suprotstavi poticanju kemijskog trošenja od strane biljaka.

 

Kontinentalna kora je slična šljaki, nečistoćama koje se skupljaju na površini otopljenog metala u ljevaonici željeza. Većina kontinentalne kore na Zemlji oblikovala se prije više milijardi godina. Od onda se ta kora miješa unaokolo, rascijepljuje se i ponovno sljepljuje. Ponekad se kontinentalna kora nađe potopljena u oceanima, stvarajući tanki sloj sedimentnih stijena.

Oceanska kora je sličnija plaštu, i ona slobodno tone natrag u Zemlju na mjestima gdje se ploče spajaju i sudaraju. Prosječni je životni vijek oceanske kore samo oko 150 milijuna godina. Nasuprot tome, za kontinentalnu je koru vjerojatnije da će erodirati, to jest da će biti potrošena ili samljevena, nego da će potonuti nazad u Zemlju.

Oceanska je kora tanja i gušća od kontinentalne, tako da pluta na nižoj razini od kontinentalne. Vode oceana jednostavno ispune dublje dijelove, tako da većinom prekrivaju oceanski tip kore.

 

 

Najviša razina mora u posljednjih 500 milijuna godina, bila je u razdoblju krede, prije 100 milijuna godina. Rekonstrukcije učinjene diljem svijeta slažu se da je razina mora bila oko 250-300 metara viša od današnje, dovoljno da potopi oko trećine današnje kopnene površine. U vrijeme Krede, na kopnu je bilo vrlo malo ili nimalo stalnog leda, ali kad bi otopili sav današnji led, razina mora bi se povisila za 70 metara, a ne za 250 ili 300 m. Geolozi se ne slažu oko ostatka ove nedostajuće morske razine; ona je mogla nastati zbog promjena u obliku oceanskih bazena, npr. zbog velikih srednjooceanskih grebena, ili zbog oslobađanja vode koja je danas otopljena u plaštu.

 

Postoji analogija za budućnost globalnog zatopljenja, događaj poznat kao paleocensko – eocenski termalni maksimum (PETM).

Izotopi ugljika govore o masivnom ispuštanju lakšeg izotopa ugljika, vjerojatno biološkog porijekla, baš kao i naše današnje ispuštanje fosilnog biološkog ugljika.

Ispuštanje CO2 pokrenulo je otapanje CaCO3 iz sedimenata u oceanima. CO2 je kiselina kad se otopi u vodi, a CaCO3 je kruti oblik baze. Oni zajedno reagiraju, kao što to kiseline i baze inače čine, a u tom procesu CaCO3 se otapa. Ista reakcija neutralizacije dogodit će se i u nadolazećim milenijima.

U konačnici, izotopi ugljika, kao i kisika, vraćaju se na razinu koja je prethodila događaju, i to na vremenskoj skali od možda 140 tisuća godina. Toliko je vremena potrebno termostatu, kojeg čini kemijsko trošenje eruptivnih stijena, opisanom ranije, da stabilizira koncentraciju CO2 u atmosferi. Zbog istog razloga, konačni oporavak od oslobađanja CO2 iz fosilnih goriva također će trajati stotinama milenija.

Nije jasno koliko je dugo trajalo oslobađanje CO2 u PETM. Ono je moglo biti brže ili sporije nego što će trajati era fosilnih goriva. Brzina ispuštanja CO2 je važna, jer ako je ona veća nego što se CO2 može otopiti u oceanima, koncentracija u atmosferi će biti povišena nekoliko stoljeća. To je naša današnja situacija.

 

Pogledajmo sada zatopljenje koje se očekuje u slijedećih sto godina, za koje se prognozira da će iznositi 2-4 stupnja C do godine 2100. Razvoj poljoprivrede i civilizacije odvijao se u potpunosti u “dugom ljetu” Holocena, bez ovako velikih klimatskih promjena. Predviđeno zatopljenje do 2100. možda je usporedivo s promjenama temperature na kraju posljednjeg ledenog doba, kad je zatopljenje iznosilo oko 5-6 stupnjeva C. To je bilo vrlo veliko zatopljenje; glacijalni je svijet bio drugačiji od ovog našeg.

Topli svijet će isto tako biti nešto posve drugačije, klima kakvu Zemlja nije vidjela milijunima godina. Zapisi CO2 iz ledenih bušotina pokazuju da su razine CO2 već sada više nego što su bile u preko pola milijuna godina. Temperature zapisane u dubokim sedimentima pokazuju da je današnja hladna klima stara desecima milijuna godina. Klima globalnog zatopljenja mogla bi početi ličiti na vruću klimu iz prošlosti, onakvu kakva je bila za vrijeme eocenskog optimuma prije 40 milijuna godina.

Problem s novom klimom sastoji se u tome što je ona nepredvidljiva.

Klimatska promjena veličine prošle deglacijacije, 5-6 stupnjeva C, bila bi katastrofalna za ljudsku civilizaciju. Prognoza budućeg zatopljenja, 3-5 stupnjeva, nešto je manja od deglacijacije, ali će zatopljenje odvesti planet u klimu kakve nije bilo milijunima godina. Klimatska promjena ove veličine promijenit će i krajolik i ljudska društva. Kad se kompleksno, uređeno društvo iznenada nađe s više ljudi no što ih krajolik može izdržavati, zbog duge suše na primjer, tada društvo ima tendenciju da se katastrofalno raspadne (o tome vidi u knjizi Jareda Diamonda, Collapse).

Prognoza IPCC-a govori općenito o postupnom povišenju temperature, promjenama padavina, razine mora, i tako dalje. Pa ipak, stvarne promjene klime u prošlosti obično su bile nagle. Prognoza je nalik jednostavnom klimatskom odgovoru na naše postupno povećanje CO2, dok prošlost izgleda kao niz klik-klakova iz jednog klimatskog stanja u drugo u razdoblju od nekoliko godina. Prognoza se osniva na klimatskim modelima, koji uglavnom nisu sposobni dobro simulirati “klik-klakove” niti u klimatskim zapisima iz prošlosti. U tom svjetlu, IPCC-ova prognoza je “best-case” scenarij, jer izbjegava neočekivana iznenađenja.

 

 

Vidljivi ugljik – drveće, slonovi, ljudi, i tako dalje – sačinjen je od 500 gigatona ugljika, što je više od količine fosilnog ugljika koji je do sada oslobođen (300 Gtona C), ali je vrlo malo u usporedbi s ukupnom potencijalnom količinom dostupnog fosilnog ugljika (5000 Gtona C). Rezervoar ugljika u tlu je veći, oko 2000 Gtona C, što je oko tri puta više od mase živog ugljika na kopnu, ali još uvijek manje od ugljika u fosilnim gorivima.

Čimbenici koji kontroliraju količinu ugljika na kopnu, toliko su složeni da bi kopno moglo poslužiti kao izvor ali i kao spremnik CO2 iz fosilnih goriva u nadolazećem stoljeću – nemoguće je predvidjeti što od to dvoje.

 

Količina ugljika oslobođenog razšumljavanjem (deforestacijom) iznosi oko 2 Gtona C godišnje, malo manje od trećine količine koja se oslobodi iz fosilnih goriva.

 

Hladne vode u dubinama oceana, izložene su atmosferi samo na visokim geografskim širinama, u sjevernom Atlantiku i oko Antarktika. Ova područja ne pokrivaju 70% Zemljine površine, nego samo oko 2 ili 3%. CO2 iz fosilnih goriva koji ulazi u duboku oceansku vodu, mora proći kroz ovo vrlo malo područje. CO2 iz fosilnih goriva otapa se u površini morske vode koja je dovoljno hladna ili dovoljno slana – drugim riječima, dovoljno gusta – kako bi potonula u dubinu. Tako gusta voda stvara se samo povremeno, za najhladnijeg vremena. Često se stvara ispod morskog leda, izvan dosega atmosfere. Posljedica svega toga jest da je potrebno puno vremena, koje se mjeri stoljećima, da CO2 pronađe svoj put u dubine oceana.

 

Moguće je da bi, s promjenama površinske klime, oceanska cirkulacija mogla zastati na nekoliko stoljeća, što bi još više usporilo ulazak CO2 u oceane. Za kontinuirani tijek površinske vode u dubinu mora potrebno je da površinska voda ostane jednako gusta kao što je bila u prošlosti. Ako bi se Grenland otopio unutar jednog stoljeća, to bi vjerojatno zaustavilo formiranje duboke vode u sjevernom Atlantiku. Ako se površinska voda ugrije, njena gustoća će se smanjiti.

 

Prošlih su desetljeća oceani preuzimali ugljik iz fosilnih goriva brzinom od oko 2 Gtona C godišnje, što je oko jedne trećine brzine ispuštanja CO2 iz fosilnih goriva. Današnja atmosfera sadrži oko 200 Gtona C više nego što je prirodna atmosfera sadržavala godine 1750. Oceani, dakle, apsorbiraju 2 od 200 ili 1% viška CO2 u atmosferi svake godine. Kad bi se preuzimanje CO2 nastavilo tom brzinom, i kad bismo prestali ispuštati CO2, tada bi trebalo oko sto godina da se atmosferski CO2 vrati na svoju prirodnu razinu.

 

CO2 se skriva u morskoj vodi kao bikarbonat, atmosferi nevidljiv, koji omogućuje da morska voda drži puno više CO2 nego što bi mogla kad ne bi bilo iona karbonata da reagira s CO2. Ovaj kemijski sustav naziva se puferski sustav.

Kako se koncentracija CO2 u zraku povećava, u vodi koja je u dodiru sa zrakom počinje nedostajati CO3. Pufer gubi svoju snagu i morska voda gubi dodatni kapacitet za apsorpciju CO2. Preuzimanje CO2 od strane oceana usporava se na vremensku skalu od nekoliko stoljeća, umjesto gore navedene naivne procjene od sto godina.

Još je važnije da, dugoročno gledano, smanjenje kapaciteta pufera smanjuje ukupnu količinu CO2 iz fosilnih goriva, koju će ocean u konačnici uopće biti voljan prihvatiti. Kad bi oceani bili beskonačno veliki, ili kad bi pufer bio beskonačno jak, tada bi oceani mogli na koncu apsorbirati sav ispušteni CO2, no budući da su stvari takve kakve jesu, oceani će preuzeti većinu CO2, ali ne cjelokupnu količinu.

Važno je i koliko će se CO2 na kraju ispustiti. Više CO2 će zakiseliti ocean u većoj mjeri i smanjiti

njegov kapacitet zadržavanja CO2.

CO2 je kiselina kojom čovječanstvo zakiseljuje oceane. Kao odgovor na to, CaCO3 (koji je baza), otapa se na kopnu i u oceanu, obnavljajući tako pH ravnotežu oceana. Ovaj proces će trajati tisućama godina. Kako se pH oceana oporavlja, promjene u kemiji oceana izvući će nešto od CO2 (oslobođenog iz fosilnih goriva) iz atmosfere, ali čak i nakon potpunog oporavka pH, modeli ciklusa ugljika predviđaju da će oko 10% CO2 iz fosilnih goriva ostati u atmosferi, sve dok ga ne konzumira ranije spomenuti termostat kemijskog trošenja, koji stabilizira klimu Zemlje na vremenskoj skali koja se mjeri stotinama milenija.

 

Organizmi zvani kokolitofori (coccolithophores) igraju više uloga u okolišu i u ciklusu ugljika. Njihove ploče sačinjene od CaCO3, jedne su od glavnih putova taloženja CaCO3 na dnu dubokih mora. U plićoj vodi, ploče raspršuju svjetlost u oceanu u tolikoj mjeri da se veliko “cvjetanje” kokolita može vidjeti iz svemira, mijenjajući reflektivnost oceana, a tako i energetsku ravnotežu planeta. Kokolitofori proizvode otopljeni plin dimetil sulfid, koji na koncu isparava u atmosferu i utječe na veličinu kapljica u oblacima u udaljenim oceanskim područjima.

Brzina stvaranja CaCO3 u oceanu i njegovo nakupljanje na morskom dnu, gotovo su 100 puta sporiji od brzine oslobađanja CO2 iz fosilnih goriva. Trebat će dakle vremena da neutralizacija uhvati korak s acidifikacijom. Modeli ciklusa ugljika procjenjuju da će za to trebati od 2 do 10 milenija. U svakom slučaju, sve studije predviđaju da će količina ugljika koja odgovara oko 10 do 12% CO2 iz fosilnih goriva, još uvijek ostati u atmosferi nakon 10.000 godina. Ovaj preostali CO2 morat će čekati reakciju s eruptivnim stijenama, tj. s “termostatom kemijskog trošenja”.

 

Zaključno, niz događaja je slijedeći: CO2 se ispušta u atmosferu. Na vremenskoj skali koja se mjeri stoljećima, većina CO2 ulazi u ocean, a 15 do 55% ostaje u atmosferi. CO2 koji je ušao u ocean, zakiseljuje ocean, izazivajući neravnotežu u ciklusu CaCO3, koji djeluje tako da neutralizira kiselinu. pH kemija oceana oporavlja se za 2 do 10 milenija. Nakon tog vremena, modeli predviđaju da oko 10% CO2 iz fosilnih goriva ostaje u atmosferi još stotinama tisuća godina u budućnosti.

 

Međutim, međusobne utjecaje između temperature i CO2 teško je raspetljati. Naime, povećanje CO2 tjera Zemlju na zagrijavanje, ali prirodna promjena temperature može također uzrokovati i promjene u CO2. Povežite sve djeliće zajedno u uzročno – posljedični niz, i rezultat je pozitivna povratna sprega koja čini klimu nestabilnijom.

 

 

Trajno zamrznuto tlo – permafrost – često sadrži visoku koncentraciju organskog ugljika, a zaštićeno je od degradacije svojim smrznutim stanjem. Postoje depoziti gotovo čiste organske tvari, a to su tresetišta. Ugljen je nastao iz drevnog fosilnog treseta koji je bio zakopan i skuhan u Zemljinoj unutrašnjosti.

Oceani danas CO2, koji je nastao iz fosilnih goriva, uzimaju iz atmosfere. Na dužoj vremenskoj skali, kao odgovor na klimatsko zatopljenje, oceani bi mogli početi ispuštati ugljik u atmosferu. Količina CO2 koja se otapa u morskoj vodi, ovisi o temperaturi. Kao i drugi plinovi, CO2 će prijeći u plinovito stanje, kako se voda zagrijava. U čaši hladne vode, natočene iz slavine, ostavljenoj da se zagrije na suncu, stvorit će se mjehurići na stijenkama čaše, kako se otopljeni plin izbacuje iz otopine.

Povećani atmosferski CO2 na kraju ledenog doba, vjerojatno je izišao iz oceana, iako nitko nije potpuno siguran kako je ocean izveo taj trik. Promjena CO2 bila je daleko veća nego što bi se mogla objasniti samo učinkom temperature na topljivost CO2. Dio ovog povećanja CO2 mogao je biti uzrokovan promjenama u oceanskoj cirkulaciji.

Najveći potencijalni pojačivač CO2 istodobno je vjerojatno (nadajmo se) i najsporiji. Radi se o golemoj količini ugljika u kemijskom obliku metana, zamrznutog u neku vrst leda, nazvanog klatrat ili depoziti hidrata. Hidrat se može formirati iz vode i gotovo bilo kojeg plina. CO2 hidrati postoje na Marsu, dok je na Zemlji većina hidrata napunjena metanom. Većina se nalazi u oceanskim sedimentima, no neki se nalaze i u permafrostu. A ima ga u ogromnim količinama, tisuće gigatona ugljika u obliku metana, količina jednaka svim ostalim zalihama tradicionalnih fosilnih goriva.

Kad bi samo 10% metana iz hidrata dospjelo u atmosferu u roku od nekoliko godina, to bio bio ekvivalent povećanja koncentracije CO2 za faktor 10 – nezamislivi klimatski šok. Rezervoar metan hidrata ima mogućnost da za samo nekoliko godina zagrije Zemljinu klimu do uvjeta kakvi su vladali u eocenu.

Većina metana nastala je fermentacijom organskog ugljika iz planktona zakopanog prije više milijuna godina, koji se danas nalazi stotinama metara ispod morskog dna.

Novostvoreni mjehurići plina mogli bi razmekšati sediment i izazvati klizanje sedimenta. Najveće poznato podmorsko klizište zvano Storegga, nalazi se kraj obale Norveške. Nastalo je oko 2 do 3 tisuće godina nakon zagrijavanje vode na kraju posljednjeg ledenog doba. Klizište je otkopalo u prosjeku 250 metara gornjeg sloja sedimenta na području širokom nekoliko stotina kilometara, na pola puta između Norveške i Grenlanda. Slična su se klizišta pojavljivala u blizini Norveške otprilike svakih 100 tisuća godina, što podsjeća na glacijalne cikluse, iako datiranja nisu vrlo precizna. Nije sigurno ni da je uzrok bilo otapanje hidrata; moglo je to biti nakupljanje debrisa na morskom dnu nakon otapanja europskog ledenog pokrivača.

Ukupna količina klatrat metana u permafrostu, vrlo je slabo poznata, a procjene se kreću od 10 do 400 gigatona ugljika.

Možemo se nadati da nedostatak odgovora metana na kraju posljednjeg ledenog doba znači da buduće zatopljenje također neće imati utjecaja na metan. No, postoji važna razlika između prošlosti i budućnosti. Budući bi ocean mogao biti topliji nego što je bio milijunima godina.

 

Klimatski zapisi iz prošlosti opravdavaju strahovanja da bi ciklus ugljika možda mogao djelovati kao pojačivač klimatske promjene uzrokovane ljudskim aktivnostima. Glacijalni ciklusi, na primjer, bili su uzrokovani kolebanjima Zemljine orbite, pri čemu je ciklus ugljika na naki način igrao ulogu pojačavanja efekta. Biosfera je na zagrijavanje odgovorila izdisanjem CO2, a na zahlađenje udisanjem.

Globalno zatopljenje razlikuje se od klimatskih promjena tijekom glacijalnih ciklusa po tome što danas početni uzrok klimatske promjene nastaje iz CO2, a ne iz izravnog toplinskog pokretača kao što je kolebanje orbite. Ciklus ugljika odgovara na sav višak CO2 – udisanjem, u ocean i u kopnenu površinu visokih geografskih širina. Ali, lekcija iz prošlosti je da bi se to moglo i promijeniti.

 

Razina mora tijekom posljednjeg ledenog doba, prije 20 tisuća godina, bila je oko 120 metara niža nego što je danas. Većina te nedostajuće vode bila je vezana u sjevernoameričkim i europskim ledenim pokrovima. Globalna prosječna temperatura bila je tada oko 5 do 6 stupnjeva C niža od današnje.

Tijekom posljednje interglacijalne klime, prije oko 120 tisuća godina, razina mora bila je 4-6 metara više od današnje. Atmosferske koncentracije CO2 bile su usporedive s pre-antropogenom vrijednošću od oko 280 ppm. Led se otopio u prvom redu zbog toga što su promjene Zemljine orbite donijele toplije ljetne temperature na sjevernoj hemisferi. Općenito, temperatura je bila najviše 1 stupanj C viša od razmjerno nedavne pre-antropogene klime, a temperature na visokim sjevernim geografskim širinama bile su možda 3 stupnja C toplije od pre-antropogenih. Globalna je temperatura u to vrijema bila usporediva s onom globalnog zatopljenja do sada, ali i daleko niža od prognoziranih klimatskih promjena u nadolazećim stoljećima.

Prije početka glacijalnih/interglacijalnih ciklusa, prije oko 3 milijuna godina, bilo je vremensko razdoblje nazvano pliocen. Na Antarktiku je tada postojao ledeni pokrov, ali je bio manji nego danas, a sjeverna hemisfera je bila bez leda, tako da je razina mora bila 20 do 25 metara viša od današnje.

Antarktički ledeni pokrov star je oko 15 milijuna godina. Tijekom dugog vremena prije njegovog stvaranja, zemlja je bila u stanju bez leda, u vrućoj (“hothouse”) klimi. Vrhunac te tople klime bio je u razdoblju eocena, prije oko 40 milijuna godina. Pojam razine mora počinje gubiti smisao na ovako dugim vremenskim skalama, zato što sami kontinenti plutaju na viskoznoj tekućini Zemljinog plašta. Kad bismo kontinente mogli gledati na ubrzanom filmu koji bi prikazivao milijune godina, vidjeli bismo kako poskakuju kao čamci na divljim vodama.

 

 

 

Temperature na Antarktici su utješno ispod nule, i sada i u doglednoj budućnosti. Grenland je, međutim, blizu točke otapanja.

 

Prema modelima, bilo bi potrebno nekoliko milenija da se otopi grenlandski ledeni pokrov. No, postoje razlozi za zabrinutost kako bi se pravi ledeni pokrovi mogli otopiti na načine koji bi izbjegli prognoze na osnovu sadašnjih “state-of-the-art” modela. Kao što smo ranije istakli, led zna nekoliko trikova za brzo otapanje, koje glaciolozi ne predviđaju unaprijed, nego ih otkrivaju tek kad se dogode.

Heinrichovi događaji pratili su kolaps sjevernoameričkog ledenog pokrova i njegovo pretvaranje u armadu ledenih brijegova, što je podiglo razinu mora za nekoliko metara u vremenu od nekoliko stoljeća. Ledeni brijegovi su krajnje učinkovit način topljenja ledenog pokrova, jer oni transportiraju led iz visokih geografskih širina, gdje je sunčeva svjetlost slaba, dolje prema niskim širinama gdje je sunčeva svjetlost intenzivnija.

Zapadnoantarktički ledeni pokrov jedini je svjetski potpuno morski ledeni pokrov – on nigdje iznad razine mora ne dodiruje kopno. Znatiželjni bi se čitatelj mogao zapitati kako je takva stvar mogla nastati? Je li se led mogao formirati na dnu oceana, ili je pak rastao s površine oceana, dok nije dosegao morsko dno? Odgovor je da su, kad se ledeni pokrov počeo formirati, stijene bile iznad morske površine. Težina nakupljajućeg leda uzrkovala je da kopnena površina potone u procesu nazvanom izostatska depresija.

 

Zašto nas zanima kako se brzo Zemljin led može otopiti? Prvo, ako je ledeni pokrov u prošlosti mogao kolabirati unutar jednog stoljeća (kao što se dogodilo za vrijeme Heinrichovih događaja ili za vrijeme Meltwater Pulse 1A), onda bi mogao opet u našem stoljeću.

Neke su se klimatske promjene u prošlosti dogodile vrlo brzo, ali atmosferska koncentracija CO2 nije nikada rasla tako brzo kao danas. Prognoza za nadolazeće stoljeće osniva se na modelima. Ako su modeli prespori, onda je prognoza preniska.

Ako kombiniramo dostupnu količinu ugljika iz fosilnih goriva, dug život oslobođenog CO2 u atmosferi, i osjetljivost ledenih pokrova na globalnu klimu na dugim vremenskim skalama, možemo zaključiti da čovječanstvo potencijalno može povećati razinu mora za desetke metara. Čak i ako pretpostavimo najbolje, čini se da bi konačni porast razine mora od najmanje 10 metara bilo teško izbjeći, osim ako se CO2 ne bude aktivno uklanjao iz atmosfere.

 

Orbitalna teorija klime objasnila je da je topli interval određen orbitalnim ciklusom nazvanim precesija ekvinocija, čije poluvrijeme ciklusa iznosi oko 10 milenija. I pogodite što – sadašnje interglacijalno razdoblje trajalo je oko 10 milenija. Jesmo li pri kraju puta?

Za vrijeme prelaska prošlog interglacijalnog u glacijalno razdoblje, prije 120 tisuća godina, CO2 je ostao visok, na tipičnoj interglacijalnoj razini od 280 ppm, sve do nakon početka rasta ledenih pokrova. Ako pad CO2 nije ono što je uzrokovalo formiranje lednih pokrova, drugi uobičajeni sumnjivac morala bi biti promjena u Zemljinoj orbiti. Intenzitet sunčevog svjetla varira u različitim ritmovima na različitim geografskim širinama i po godišnim dobima, ali čini se da količina leda na Zemlji osobito dobro “sluša” intenzitet sunčevog svjetla ljeti, na sjevernoj hemisferi, na geografskoj širini od oko 65 stupnjeva N. Uvijek kad ljetna sunčeva svjetlost na sjevernoj hemisferi postane slabija od određenog praga, količina leda na Zemlji raste, a razina mora pada, bez iznimke u posljednjih 800 tisuća godina. Zapravo, ljetno sunčevo svjetlo na 65 stupneva N, u zadnje vrijeme postaje ponešto slabašno. Ono se sada približava spomenutom pragu, i prijeći ga za oko tri tisuće godina.

 

Velik dio promjena u intenzitetu sunčevog svjetla koje pokreću klimu, nastaju iz međusobne igre između nagiba Zemlje i eliptične orbite. Ljeto na sjevernoj hemisferi dolazi kad se sjeverni pol nagne prema suncu. Ako uzmemo u obzir eliptičnu orbitu, sjeverno ljeto može nastupiti kad je Zemlja blizu ili daleko od Sunca. Ako je Zemlja daleko, ljeto će biti hladno. U vrijeme kao što je današnje, kad je orbita gotovo kružna, smanjuje se solarna varijabilnost, jer nije važno gdje na orbiti dolazi ljeto na sjevernoj hemisferi, budući da je svaka točka orbite otprilike jednako udaljena od Sunca. Zemlja je posljednji put bila u ovakvoj konfiguraciji prije oko 400.000 godina. Tada je interglacijalno razdoblje trajalo oko 50.000 godina, isto koliko model praga predviđa za naše sadašnje interglacijalno razdoblje.

 

U sjajnoj knjizi “Plows, Plagues, and Petroleum: How Humans Took Control of Climate”, Bill Ruddiman tvrdi da je ljudska aktivnost počela mijenjati koncentracije atmosferskogCO2 i metana prije više tisuća godina zbog krčenja šuma zbog agrikulture. Da je CO2 slijedio svoju prirodnu putanju, kaže on, slijedeće ledeno doba bi već bilo počelo. Njegovi se zaključci temelje na promjenama koncentracije CO2 prije 120 tisuća godina, tijeom posljednjeg interglacijalnog razdoblja. Najveće su koncentracije CO2 bile na početku interglacijalnog razdoblja, sa smanjivanjem CO2 tijekom interglacijalnog razdoblja, dok nije ponovno došlo vrijeme glacijacije. CO2 je u našem sadašnjem interglacijalnom razdoblju počeo na visokoj razini, zatim je pao, pa ponovno krenuo prema gore prije oko 8 tisuća godina. Za ovaj zadnji porast Ruddiman okrivljuje početke ljudske agrikulture.

Nakon objavljivanja Ruddimanove knjige, klimatski zapisi iz ledenih bušotina prošireni su dalje u prošlost, dosežući danas vremenski interval od prije 400 tisuća godina, kad je Zemljina orbita oko sunca bila gotovo kružna, kakva je i danas. Interglacijalno je razdoblje u to vrijeme trajalo 50 tisuća godina, a atmosferski je CO2 ostao visok tijekom cijelog tog vremena. To bi moglo značiti da nije nužan vremenski limit od 10 tisuća godina za interglacijalna razdoblja, tako da naše sadašnje interglacijalno razdoblje nije nužno pri kraju, kako je to Ruddiman zamislio. Osim toga, omjer između ugljika-13 i ugljika-12 u atmosferskom CO2 u posljednjih nekoliko tisuća godina, čini se da ukazuje na to da CO2 nije došao iz oborenog drveća, nego iz oceana.

 

Orbita ne mijenja puno godišnji prosjek ukupne količine sunčevog svjetla kojeg Zemlja prima. Varijacije orbite uglavnom mijenjaju raspodjelu sunčeve svjetlosti između različitih geografskih širina i godišnjih doba. Na primjer, slabija svjetlost ljeti na sjevernoj hemisferi, znači jaču svjetlost zimi na sjevernoj hemisferi. Ocean sprema dovoljno topline da donekle izjednači ove ekstreme.

 

Od 1750. godine, u atmosferu smo ispustili oko 300 gigatona ugljika. Ako čovječanstvo ukupno spali 2000 Gtona C (to je otprilike “business-as-usual” prognoza za nadolazeće stoljeće), tada se čini da će klima izbjeći glacijaciju u slijedećih 50 milenija, i da će čekati slijedeće razdoblje hladnih ljeta – oko 130 tisuća godina u budućnosti. Ako se potroše sve rezerve ugljena (to jest, 5000 Gtona C), tada bi glacijacija mogla biti odložena za nekih 500 milenija – pola milijuna godina. Zemlja bi mogla ostati u interglacijalnom stanju ne do kraja našeg sadašnjeg perioda kružne orbite, nego do slijedećeg perioda kružne orbite – 400 tisuća godina u budućnosti.

 

Kemija atmosfere je klasični primjer situacije nazvane “tragedija zajedničkog dobra”. Pojedinci profitiraju od ispuštanja CO2, no svi zajedno kolektivno plaćaju cijenu. U takvoj situaciji, svaki pojedinac nastoji iskoristiti zajedničke resurse do maksimuma.

 

Primarna klimatska zaštitna ograda jest maksimalna podnošljiva promjena globalne prosječne temperature. Ako globalno zatopljenje prijeđe 2 stupnja C, Zemlja će biti toplija no što je bila u zadnjih nekoliko milijuna godina. Pomicanje klime u novu ravnotežu, izvan raspona recentne prirodne varijabilnosti, otvara vrata iznenađenjima, kao što su novi obrasci atmosferske i oceanske cirkulacije, ili kišnih padavina ili suše, koje će biti teško unaprijed prognozirati.

Porast razine mora druga je opipljiva opasna granica. Prognoza IPCC-a za nadolazeće stoljeće jest 0,5 metara porasta razine mora, što je značajno, ali se općenito ne smatra katastrofom. Međutim, ako razina mora naraste za metar ili dva, tada će golem broj ljudi morati naći novo mjesto boravka.

Porast razine mora od 10 metara izmjestio bi 10% čovječanstva. Objasnio sam ranije zašto mnogi znanstvenici smatraju da je prognoza IPCC-a previše optimistična. Prognoza ne uzima u obzir mogućnost da zbog zatopljenja ledeni pokrovi počnu brže otjecati u more. Grenlandski ledeni pokrov se zbog zatopljenja već počeo pomicati brže. Ledeni šelfovi su se povukli i na Grenlandu i na Antarktiku, omogućujući tako ledenim pokrovima, koji se nalaze iza njih, da se brže kreću prema moru. Na osnovu korelacije između globalne temperature i razine mora u prošlosti, može se reći da bi globalno zatopljenje od 3 stupnja C zbog “business-as-usual” ispuštanja CO2, lako moglo podići razinu mora za desetke metara.

Možda će porast razine mora biti dovoljno spor u nadolazećem stoljeću, da nas previše ne zabrinjava. No, s druge strane, bilo je slučajeva u prošlosti kad je razina mora narasla za nekoliko metara u stotinjak godina. Modeli ledenih pokrova koji se koriste za prognozu razine mora u budućnosti, općenito nisu sposobni objasniti periode brzog porasta razine mora u prošlosti. Ova neizvjesnost u vezi odgovora ledenih pokrova na klimatske promjene, otežava određivanje definitivne koncentracije CO2 koja bi bila “sigurna” glede prevelikog porasta razine mora.

 

Izračunato je da bi atmosferska koncentracija CO2 od oko 420 ppm dala dobre izglede da se izbjegne zatopljenje od 2 stupnja C. Koliuko je ugljika 420 ppm? Ne daju svi modeli isti odgovor, ali se svi otprilike slažu da bi ograničavanje atmosferskog CO2 na 420 ppm zahtijevalo da se ukupna emisija, emisija tijekom cijele ere fosilnih goriva, ograniči na oko 600 Gtona C. Čovječanstvo je već ispustilo oko 300 Gtona C u obliku CO2 u atmosferu. Preostalih 300 Gtona C odgovaralo bi preostalim rezervama nafte i plina. Tako da bi jedan konceptualno jednostavan način izbjegavanja globalnog zatopljenja bio taj, da se nastavi spaljivanje nafte i plina, i da se samo prestane spaljivati ugljen. Izgaranje ugljena danas je izvor samo oko trećine emisija ugljika, dok nafta i plin čine drugu trećinu. Dugoročno gledano, međutim, količine dostupnog ugljena premašuju naftu i plin oko deset puta i više. U konačnici, budućnost Zemljine klime svodi se na odluke u vezi ugljena.

 

Jedan od jednostavnih načina gledanja na situaciju u narednim desetljećima je ovaj: prirodni svijet preuzima CO2 otprilike polovicom brzine kojom ga ispuštamo. CO2 iz fosilnih goriva otapa se u oceanima i preuzimaju ga dijelovi kopnene biosfere. Kad bi se emisije srezale na pola, tada bi se prirodni svijet mogao nositi s emisijama, i koncentracija CO2 u atmosferi bi prestala rasti, barem za neko vrijeme.

Zadržavanje sadašnje koncentracije CO2 zahtjevalo bi da se emisije odmah srežu za polovicu. Stabiliziranje CO2 na 450 ppm, dozvolilo bi da prođe nekoliko desetljeća dok se traže alternativni izvori energije. U allternativnom scenariju, “business-as-usual”, emisije se udvostručavaju u slijedećih 50 godina s današnje brojke od 7 Gtona godišnje, na oko 15 Gtona godišnje. Izbjegavanje opasne klimatske promjene traži smanjenje emisija od oko 80% do godine 2050.

 

 

 

Kratki uvod u svijest

6. studenoga 2011. 5 komentara

 

 

Susan Blackmore:
Consciousness – A very short introduction

Oxford University Press, 2005.

Težak problem

Što je svijest? To možda zvuči kao jednostavno pitanje, no ono to nije. Svijest je istodobno najočitija i najteža stvar koju možemo istraživati. Čini se da moramo ili upotrijebiti svijest da bismo ju istraživali, što je pomalo čudna ideja, ili izuzeti same sebe iz stvari koji istražujemo. Nije čudo da su se filozofi i znanstvenici tisućljećima borili s ovom zamisli, te da su znanstvenici kroz duga razdoblja odbacivali čitavu ideju i čak ju odbijali proučavati. Dobra je vijest da na početku 21. stoljeća “znanost o svijesti” buja. Psihologija, biologija i neuroznanost dosegle su točku na kojoj su se spremne suočiti s nekim zapetljanim pitanjima: Što svijest radi? Jesmo li mogli evoluirati bez nje? Je li svijest iluzija? Što je uopće svijest?

Ako želimo uspjeti u razumijevanju svijesti, moramo ovaj problem shvatiti ozbiljno. Mnogo je ljudi koji tvrde da su riješili misterij svijesti: oni predlažu velike objedinjavajuće teorije, kvantno-mehaničke teorije, duhovne teorije o “snazi svijesti”, i mnoge druge, no većina njih jednostavno ignorira široki rascijep, ili “bezdani ponor” između fizičkog i mentalnog svijeta. Sve dok ignoriraju taj problem, oni se zapravo uopće i ne bave sviješću.

Ovaj problem je suvremeno utjelovljenje famoznog problema o odnosu uma i tijela s kojim su se filozofi mučili više od dvije tisuće godina. Nevolja je u tome, što u običnom ljudskom iskustvu, čini se, postoje dvije potpuno različite vrste stvari, bez očitog načina da se spoje.

Sva moja osobna iskustva imaju kvalitetu koju ne mogu prenijeti nikome drugome. Ove neopisive kvalitete filozofi zovu “kvalija“. Crvenilo one sjajne crvene šalice je kval; mekan osjećaj krzna moje mačke je kval; miris kave je također kval. Ova iskustva su stvarna, živa i neporeciva. Ona sačinjavaju svijet u kojemu živim. Doista, ona su sve što imam.

S druge strane, ja zaista vjerujem da tamo vani postoji fizički svijet koji omogućuje ta iskustva. Mogu imati dvojbe o tome od čega je on sastavljen, ili o njegovoj dubljoj prirodi, ali ne dvojim u to da on postoji.

Nezgodno je to, što se ove dvije vrste stvari čine potpuno različitima. Postoje stvarne fizičke stvari, s veličinom, oblikom, težinom i drugim osobinama koje svatko može izmjeriti i oko njih se složiti, a postoje i osobna iskustva – osjećaj boli, boja ove jabuke koju sada gledam.

U povijesti je većina ljudi usvojila neku vrstu dualizma: to je vjerovanje da doista postoje dva različita svijeta. To vrijedi za većinu današnjih nezapadnjačkih kultura, a ankete pokazuju da to također vrijedi i za većinu obrazovanih zapadnjaka. Gotovo sve velike religije su dualističke: kršćani i muslimani vjeruju u vječnu, nefizičku dušu, a hindusi vjeruju u Atman ili unutarnje božansko jastvo. Jedino budizam, od svih religija, odbacuje zamisao o trajnom unutarnjem jastvu ili duši. U zapadnim kulturama dualizam prevladava čak i kod nereligioznih ljudi. Popularne New age teorije zazivaju moć uma, svijesti ili duha, kao da se radi o neovisnoj sili; a alternativni iscjelitelji naglašavaju učinak uma na tijelo, kao da su to dvije odvojene stvari. Taj je dualizam tako duboko ugrađen u naš jezik da možemo mirno govoriti o “mom mozgu” ili “mom tijelu”; kao da je “ja” nešto odvojeno od “njih”.

U 17. je stoljeću francuski filozof Rene Descartes formalno predložio najpoznatiju dualističku teoriju. Poznata kao kartezijanski dualizam, to je zamisao da se um i mozak sastoje od različitih supstanci. Prema Descartesu, um je nefizikalan i neprotežan (tj. ne zauzima prostor ili nema položaj), dok se tijelo i ostatak fizikalnog svijeta sastoje od fizičke, ili protežne supstance. Nezgoda u vezi s tim je očita. Kako te dvije supstance djeluju jedna na drugu?

Ovaj problem interakcije otežava svaki pokušaj izgradnje dualističke teorije, a to je vjerojatno razlog zašto većina filozofa i znanstvenika potpuno odbacuje sve oblike dualizma, u korist neke vrste monizma; no, mogućnosti je ovdje malo i također su problematične. Za idealiste, um je temelj svega, no onda moraju objasniti zašto nam se i kako čini da postoji dosljedan fizički svijet. Neutralni monisti odbacuju dualizam, ali se ne slažu o fundamentalnoj naravi svijeta i kako ga ujediniti. Treća mogućnost je materijalizam, i to je daleko najpopularnija mogućnost među današnjim znanstvenicima. Materijalisti uzimaju tvar za osnovu svega, no onda se moraju suočiti s problemom o kojem govori ova knjiga. Kako objasniti svijest? Kako može fizički mozak, sačinjen od čisto materijalnih supstanci i ničega više, izazvati pojavu svjesnih iskustava ili neopisivih kvalija?

Ovaj problem je nazvan “težak problem” svijesti, izrazom kojeg je 1994. skovao australski filozof David Chalmers . On je želio odvojiti ovu ozbiljnu i premoćnu teškoću od onoga što je zvao “lakim problemima”. Laki problemi, prema Chalmersu, oni su koje znamo kako riješiti, čak i ako to još nismo učinili. To su problemi percepcije, učenja, pažnje ili memorije; kako razlikujemo objekte ili reagiramo na podražaje; kako se san razlikuje od budnosti. Sve je ovo lako, kaže on, u usporedbi sa zaista teškim problemom samog iskustva.

Ne slažu se svi s Chalmersom. Neki tvrde da težak problem ne postoji; da se on osniva na pogrešnoj koncepciji svijesti, ili na drastičnom podcjenjivanju “lakih” problema. Američka filozofkinja Patricia Churchland zove ga “prevarantskim problemom”, tvrdeći da ne možemo unaprijed odlučiti koji će se problemi pokazati kao uistinu teški. On nastaje, kaže ona, iz lažne intuicije da će, nakon što smo objasnili percepciju, memoriju, pažnju i sve druge detalje, još uvijek nešto preostati – “sama svijest”.

Definiranje svijesti

Kako je to biti šišmiš? Ovo pitanje, prvi put postavljeno 1950-ih godina, učinio je čuvenim američki filozof Thomas Nagel, 1974. Upotrijebio je pitanje kao izazov materijalizmu, da bi istražio što podrazumijevamo pod sviješću, te da vidi zašto ono čini problem um-tijelo tako tvrdokornim. Ono što mislimo, kaže on, jest subjektivnost. Ako postoji nešto kao “kako je to biti šišmiš” – nešto za samog šišmiša, tada je šišmiš svjestan. Ako toga nema, tada nije.

Uzmite, na primjer, šalicu na vašem stolu, pa se pitajte – kako je to biti šalica? Vjerojatno ćete reći da to nije nikako; da šalica ne može osjećati, da je porculan neživ, itd. Vjerojatno nećete imati problema sa stavom da šalice nisu svjesne. No krenite sada na crve, muhe, bakterije ili šišmiše. Tu bi već mogli imati problema. Vi ne znate – štoviše, ne možete znati – kako je to biti crv. Pa i ako mislite da postoji nešto kao “kako je to biti crv”, kako kaže Nagel, tada vjerujete da je crv svjestan.

Nagel je šišmiša odabrao kao primjer zbog toga što su šišmiši tako različiti od nas. Oni lete, žive uglavnom u mraku, vise naglavce s drveća ili u pećinama, i koriste ultrazvuk, a ne vid, kako bi vidjeli svijet.

Kako je to doživjeti svijet na taj način? Ne vrijedi vam zamišljati da ste šišmiš, jer obrazovani šišmiš koji govori uopće ne bi bio normalan šišmiš; obratno, ako biste postali normalan šišmiš i ne biste mogli misliti ni govoriti, tada ne biste mogli niti odgovoriti na vlastito pitanje.

Nagel je rekao da nikada nećemo moći znati odgovor na to pitanje. Ovakav stav nazvan je misterijanizam. Još jedan misterijanist je američki filozof Colin McGinn, koji kaže da smo mi ljudi “kognitivno zatvoreni” kad se radi o razumijevanju svijesti. To znači da nema nade da ćemo razumjeti svijest, baš kao što za psa nema nade da će ikada moći čitati novine. Psiholog Stephen Pinker se slaže: možda ćemo razumjeti većinu detalja o tome kako um radi, no sama će svijest možda zauvijek ostati izvan našeg dosega.

Ne dijele svi ljudi Nagelov pesimizam, no njegovo se pitanje pokazalo korisnim, podsjećajući nas što je sve na vagi kad govorimo o svijesti. Nema vajde govoriti o percepciji, memoriji, inteligenciji ili sposobnosti rješavanja problema, kao o čisto fizikalnim procesima i tada tvrditi da smo objasnili svijest. Ako zaista govorite o svijesti, tada na ovaj ili onaj način morate uzeti u obzir subjektivnost. Ili morate zapravo riješiti težak problem i objasniti kako subjektivnost izranja iz materijalnog svijeta, ili, alternativno, ako tvrdite da je svijest istovjetna s tim fizikalnim procesima, ili da je iluzija, ili čak da uopće ne postoji, tada morate objasniti zašto se tako snažno čini da ona postoji. U svakom slučaju, možete tvrditi da se bavite sviješću jedino ako govorite o tome “Kako je to biti…”.

Ovo bitno značenje termina svijest, zove se još i pojavnost, fenomenalnost, ili fenomenalna svijest, što su nazivi koje je skovao američki filozof Ned Block. Block uspoređuje fenomenalnu svijest, koja je kako-je-to-biti u određenom stanju, s upotrebnom sviješću (access consciousness), koja se odnosi na upotrebu u mišljenju ili upravljanju djelovanjem ili govorom. Fenomenalna svijest (ili pojavnost, ili subjektivnost) ono je o čemu je govorio Nagel, i čini srž problema svijesti.

S ovim idejama na umu, spremni smo za jedno od središnjih neslaganja u proučavanju svijesti. Radi se o slijedećem pitanju: je li svijest dodatni sastojak koji mi ljudi imamo pored naših sposobnosti opažanja, mišljenja i osjećanja, ili je ona unutarnji i neodvojivi dio postojanja stvorenja koje može opažati, misliti i osjećati? Ovo je doista ključno pitanje o kojemu ovisi sve ostalo, tako da biste sada mogli odlučiti što mislite o tome, budući da su implikacije oba odgovora prilično zapanjujuće.

S jedne strane, ako je svijest svojstvena složenim moždanim procesima i neodvojiva od njih, tada je većina ovih pitanja besmislena. Prema ovom stavu (kojega neki zovu funkcionalizam), nema potrebe pitati zašto je svijest evoluirala, zato što će svako stvorenje koje je evoluiralo do toga da ima inteligenciju, percepciju, pamćenje i emocije, također nužno biti i svjesno. Također ne bi imalo smisla govoriti o “svijesti samoj” ili o “neopisivim kvalijama”, jer nema ničega drugoga osim procesa i sposobnosti.

Prema ovom pogledu, nema zaista nikakve duboke tajne, i nikakvog teškog problema. Zadatak je, dakle, ovdje prilično drugačiji: objasniti zašto se čini da problem postoji i zašto nam se čini da imamo neopisiva, nefizička, svjesna iskustva. Upravo se ovdje pojavljuje zamisao da je svijest iluzija, a kako niti svijest niti težak problem nisu ono što se čini da jesu, tako moramo objasniti kako nastaje iluzija.

Ako nam se ono što je sadržano u ovoj dihotomiji čini teško shvatljivim, možda bi nam mogao pomoći misaoni eksperiment.

Zombi

Zamislite nekoga tko izgleda baš kao vi, ponaša se poput vas, misli poput vas i govori poput vas, ali pri tome uopće nije svjestan. Taj vaš drugi ja nema osobna, svjesna iskustva; sve se njegove aktivnosti odvijaju bez svjetla svijesti. To nesvjesno stvorenje – a ne neko polumrtvo haićansko truplo – ono je što filozofi podrazumijevaju pod zombijem.

Zombije je svakako lako zamisliti, no mogu li oni zaista postojati? Ovo naizgled jednostavno pitanje vodi do cijelog mora filozofskih poteškoća.

Na “da” strani su oni koji vjeruju da je doista moguće imati dva funkcionalno ekvivalentna sustava, od kojih je jedan svjestan, a drugi nesvjestan. Chalmers je na “da” strani. On tvrdi da su zombiji ne samo zamislivi, nego i mogući – u nekom drugom svijetu, ako ne u ovome. On zamišlja svog zombi blizanca koji se ponaša baš kao i pravi Chalmers, ali nema svjesna iskustva, nema unutarnjeg svijeta i nema kvalija. Sve je mračno u umu zombija-Davea. Drugi su filozofi maštali o zombi zemlji, nastanjenoj zombi ljudima, ili su nagađali da su neki stvarni živi filozofi zapravo zombiji koji se pretvaraju da su svjesni.

Na “ne” strani su oni koji vjeruju da je cijela ideja o zombijima apsurdna, a među njima su i Churchland i američki filozof Daniel Dennett. Zamisao je glupa, tvrde oni, zato što bi svaki sustav koji bi mogao hodati, govoriti, misliti, igrati igre, birati što će obući, uživati u dobroj večeri i raditi ostale stvari koje svi mi radimo, nužno morao biti svjestan. Nevolja je u tome, žale se oni, što ljudi varaju kad zamišljaju zombije: ne uzimaju definiciju dovoljno ozbiljno. Dakle, ako ne želite varati, zapamtite da zombija izvana ne možete nikako razlikovati od normalne osobe. To jest, ne koristi ispitivati zombija o njegovim iskustvima ili filozofiji, jer po definiciji, on se mora ponašati baš kao što bi se ponašala svjesna osoba. Ako doista slijedite pravila, kažu kritičari, zamisao nestaje u besmislu.

Sada bi trebalo biti jasno da je zombi zapravo samo živopisan način razmišljanja o ključnom pitanju: je li svijest poseban dodatak, za kojeg smo mi, svjesni ljudi, sretni što ga imamo, ili je to nešto što nužno dolazi uz sve te evoluirane vještine opažanja, mišljenja i osjećanja? Ako vjerujete da se radi o dodatku, tada možete vjerovati i da smo svi mi, umjesto kao svjesni ljudi, mogli evoluirati i kao zombiji – pa čak i to da bi vaš susjed mogao biti zombi. Ali ako vjerujete da je svijest inherentna i neodvojiva od vještina koje mi ljudi imamo, onda zombiji naprosto ne bi mogli postojati i cijela je ideja ludost.

Ja mislim da je cijela ideja ludost. No ona je i dalje vrlo privlačna, uglavnom zbog toga što je tako lako zamisliti zombija. Pa ipak, lakoća zamišljanja nije dobar pokazatelj istinitosti. Razmotrimo sada jedan prilično drugačiji aspekt istog problema – pitanje služi li svijest ičemu.

Fraza “snaga svijesti” česta je u svakodnevnom govoru. Radi se o zamisli da je svijest neka vrsta sile koja može izravno utjecati na svijet – ili djelovanjem na naša vlastita tijela, kao kad “ja” svjesno odluči pomaknuti moju ruku i ona se pomakne – ili, još kontroverznije, u stvarima kao što su duhovno iscjeljivanje, telepatija ili “vladavina uma nad materijom”. Ovu je “silu”, kao i zombija, lako zamisliti. Možemo si predočiti kako naš svjesni um nekako poseže van i utječe na stvari. No, ima li ova zamisao smisla? Čim se sjetite da svijest znači subjektivnost ili fenomenalnost, zamisao se počinje činiti manje vjerojatnom. Kako može “kako je to biti” nešto, biti sila ili snaga? Kako može moje iskustvo zelenila ovog drveta uzrokovati da se nešto dogodi.

Jedan od načina da se ispita bi li svijest mogla biti moć ili sila, jest da se upitamo što bi se dogodilo ako bismo ju uklonili. Očigledno, ako svijest ima neku moć, ono što bi ostalo ne bi moglo biti zombi, jer se zombi ne može, prema definiciji, razlikovati od svjesne osobe. Ostao bi nam dakle netko tko je različit od svjesne osobe jer ne može…što?

Možda mislite da je svijest potrebna za donošenje odluka, no znamo prilično puno o tome kako mozak donosi odluke i čini se da mu za to ne treba neka dodatna sila. Možemo također napraviti računala koja donose odluke bez posebnog modula za svijest. Isto vrijedi i za vid, sluh, kontrolu pokreta i mnoge druge ljudske sposobnosti. Možda mislite da je svijest potrebna za estetski doživljaj, kreativnost ili zaljubljivanje, no onda biste trebali pokazati da ove stvari radi sama svijest, a ne aktivnost pametnog mozga.

Sve nas ovo navodi na čudnu pomisao da svijest možda ne čini ništa. Pomislite, na primjer, na ljude koji hvataju loptu u kriketu, igraju stolni tenis ili su uključeni u neki razgovor koji se odvija dosta brzo. Čini se kao da se sve te brze aktivnosti odvijaju svjesno, no je li sama svijest ona koja ih pokreće? Zapravo, kao što ćemo vidjeti, ovakve se aktivnosti odvijaju previše brzo, a usklađuju ih dijelovi mozga za koje se čini da nisu uključeni u svjesno iskustvo.

Nije li onda svijest potpuno bez ikakve moći? Jedna je inačica ove zamisli epifenomenalizam – zamisao da je svijest beskorisni nusproizvod ili epifenomen. To je vrlo čudno stajalište prema kojemu svijest doista postoji, ali nema utjecaja na bilo što drugo. A ako uopće nema utjecaja, tada je teško shvatiti zašto smo se počeli brinuti o njoj – ili čak govoriti o njoj.

No, epifenomenalizam nije jedini način shvaćanja svijesti kao nemoćne. Alternativno se može reći da će sva bića koja poput nas mogu vidjeti, osjećati, misliti, zaljubljivati se i cijeniti fino vino, na koncu povjerovati da su svjesna, zamišljati da su zombiji mogući, i misliti da svijest nešto radi. Zaključak koji proizlazi iz teorije ovakve vrste jest da smo obmanuti; osjećamo kao da je svijest moć ili dodatna sposobnost, ali smo u krivu. Ako je ovoj teoriji potrebno ime, mogli bismo je nazvati “deluzionizam”.

Ja mislim da je ovo ispravan način razmišljanja o svijesti, no iz toga slijedi da su naši uobičajeni stavovi o svijesti duboko pogrešni. Možemo li doista biti toliko u krivu? A zašto bismo bili? Možda bi trebali pobliže promotriti neka od tih stanovišta i upitati koliko su pouzdana.

Kazalište uma

Najprirodniji način razmišljanja o svijesti jest vjerojatno nešto poput ovog. Um osjećamo kao privatno kazalište. Evo mene, u kazalištu, koje je smješteno otprilike negdje u mojoj glavi, i gledam van kroz moje oči. No, ovo je više-osjećajno kazalište. Tako osjećam dodire, mirise, zvukove i emocije također. A mogu upotrijebiti i moju maštu – prizivajući slike i zvukove koje ću vidjeti, kao da su na mentalnom zaslonu, mojim unutarnjim okom ili čuti mojim unutarnjim uhom. Sve je to “sadržaj moje svijesti”, a “ja” sam publika koja ih doživljava.

Ovakva kazališna predodžba dobro se poklapa s jednom drugom uobičajenom slikom svijesti – slikom u kojoj svijest teče poput rijeke. U 19. stoljeću, “otac moderne psihologije”, William James (1842-1910), skovao je izraz “struja svijesti”, a on se čini dovoljno prikladnim. Naš se svjesni život zaista čini kao stalno tekuća struja slika, zvukova, mirisa, dodira, misli, emocija, briga i radosti – koje se sve, jedna za drugom, događaju meni. Ovakav način doživljavanja naših vlastitih umova tako je lagan i tako prirodan, da se ne čini vrijednim dovoditi u pitanje. Pa ipak, kad jednom uđemo u intelektualnu zbrku, kao što smo izgleda učinili s problemom svijesti, ponekad je korisno dovesti u pitanje naše najosnovnije predodžbe – u ovom slučaju ove naizgled nedužne analogije.

Najjače osporavanje dolazi od filozofa Daniela Dennetta. On kaže kako većina ljudi može lako odbaciti zamisao kartezijanskog dualizma, a ipak zadržavaju jake ostatke dualističkog mišljenja u obliku onoga što on zove “kartezijanskim kazalištem“. Ne radi se samo o analogiji uma s kazalištem, nego i o stavu da negdje u umu ili mozgu mora biti mjesto i vrijeme u kojemu se sve zajedno stapa i “događa se svijest”; da postoji neka vrsta ciljne linije u moždanim aktivnostima, nakon koje stvari tajnovito postaju svjesne ili “ulaze u svijest”.

Ovo mora biti pogrešno, tvrdi Dennett. Za početak, u mozgu ne postoji centar koji bi odgovarao takvoj zamisli, jer mozak je sustav čija je odlika radikalno paralelno procesuiranje, bez središnjeg stožera. Informacija ulazi kroz osjetila i raspoeđuje se posvuda za različite namjene. U svoj toj aktivnosti ne postoji središnje mjesto na kojemu “ja” sjedi i gleda predstavu dok stvari prolaze kroz moju svijest. Ne postoji mjesto na kojem dolazak misli ili opažanja označava trenutak u kojemu oni postaju svjesni. Nema jedne jedine lokacije iz koje se šalju moje odluke. Umjesto toga, mnogi različiti dijelovi mozga naprosto rade svoj posao, komuniciraju jedni s drugima kadgod je to potrebno, i sve to bez središnje kontrole. Što bi onda moglo odgovarati kazalištu svijesti?

Ne koristi, dodaje Dennett, da umjesto da mislimo o kazalištu kao o stvarnom mjestu, počnemo o njemu misliti kao o nekoj vrsti raspršenog procesa ili o raširenoj neuralnoj mreži. Načelo ostaje isto, i još uvijek ostaje pogrešno. Naprosto ne postoji mjesto, ili proces ili bilo što drugo što bi odgovaralo svjesnom dijelu moždane aktivnosti, pri čemu bi sve drugo ostalo nesvjesno. Nema osjetila kojim bi se ulazna informacija prenijela zajedno kako bi bila predočena “u svijesti” nekome da ju vidi ili čuje, i nema male osobe unutra koja odgovara na ono što vidi. Mozak nije organiziran na taj način, a da kojim slučajem jest, ne bi mogao funkcionirati. Nekako moramo shvatiti kako ovaj osjećaj postojanja svjesnog jastva, koje posjeduje struju iskustava, nastaje u mozgu koji u stvarnosti nema unutarnjeg kazališta, nema predstave i nema publike.

Dennett je skovao naziv “kartezijanski materijalist” kako bi opisao one znanstvenike koji tvrde da odbacuju dualizam, no još uvijek vjeruju u Kartezijansko kazalište. Obratite pažnju da su oba ova naziva, Kartezijansko kazalište i Kartezijanski materijalizam, Dennettovi, a ne Descartesovi. Malo bi znanstvenika priznalo da su kartezijanski materijalisti. Pa ipak, vidjet ćemo kasnije, golema većina njih prihvaća nešto kao je struja svijesti ili pak gledaju na um kao na unutarnje kazalište. Oni bi, dakako, mogli imati i pravo, a ako imaju, onda je zadatak znanosti o svijesti da objasni čemu to metaforičko kazalište odgovara u mozgu i kako radi. No, ja duboko sumnjam da imaju pravo. Ako malo više razmotrimo kako mozak radi, to bi nam moglo pomoći da vidimo zašto.

Oštećeni umovi

Kad se začepi neka od krvnih žila u mozgu, dolazi do oštećenja neurona koji su ostali bez kisika i nastaje moždani udar. On često uzrokuje oduzetost na suprotnoj strani tijela. To je lako shvatiti, jer lijeva strana mozga upravlja desnom stranom tijela; i lijeva strana mozga vidi desnu stranu vizualnog svijeta (naime, lijeva strana mozga ne bavi se desnim okom, nego sa svime što se vidi desno od centra). No mnogo se čudnije posljedice ponekad vide kod oštećenja desnog mozga: to je sindrom jednostranog zanemarivanja.

U ovom stanju bolesnici ne samo da su izgubili neke određene sposobnosti; čini se kao da su izgubili pola svog svijeta. Ne radi se o tome da ne vide kad pogledaju prema desnoj strani sobe, ili prema desnoj strani neke slike, nego se čini da uopće ne shvaćaju da postoji desna strana. To postane očito po njihovom čudnom ponašanju. Npr. mogu pojesti hranu samo na desnoj strani tanjura i potpuno ignorirati ostatak, sve dok netko ne okrene tanjur. Ili obriju samo desnu stranu lica, ili razgovaraju samo s posjetiocima koji stoje desno.

Talijanski neurolog Edoardo Bisiach izveo je jedinstveni pokus s tim bolesnicima. Zatražio je od njih da zamisle poznati katedralni trg u Milanu, koji su svi dobro poznavali. Prvo su morali opisati što bi vidjeli da prilaze trgu sa sjeverne strane. Svi bi opisali mnoge lijepe zgrade, trgovine i kafiće koje bi vidjeli na svojoj desnoj strani. Potpuno bi ignorirali sve što bi se nalazilo s njihove lijeve strane kad bi stajali na tom položaju, i nije ih mogao navesti da mu kažu što se tamo nalazi. No, zatim bi zatražio od njih da zamisle kako dolaze na trg sa suprotne strane. Sad bi sve zaboravljene zgrade bile pažljivo opisane, a prethodno opisane bile bi zaboravljene.

Što se to ovdje događa? Vrlo je teško prihvatiti da ljudsko iskustvo može biti na ovaj način fragmentirano. Rado zamišljamo kako bismo zasigurno, da smo imali moždani udar, uvidjeli našu glupu pogrešku i spojili zajedno dva pogleda, no jasno je da se to naprosto ne događa. Za ove je ljude pola svijeta jednostavno nestalo i ne postoji više svjesno jastvo koje bi moglo prevladati taj problem.

Pamćenje je također nešto što lako uzimamo zdravo za gotovo, sve dok ne razmislimo o posljedicama njezina gubitka. Dvije su glavne vrste pamćenja, kratkoročno i dugoročno. Najdramatičniji i najzanimljiviji gubitak pamćenja naziva se anterogradna amnezija.

Anterogradna amnezija najčešće je posljedica oštećenja hipokampusa (dijela moždanog limbičkog sustava), do čega može doći kod Korsakovljevog sindroma čiji je uzrok trovanje alkoholom, nakon kirurškog zahvata ili bolesti, ili nakon nesretnih slučajeva u kojima mozak ostane bez kisika. Posljedica je toga da osoba zadržava kratkoročno pamćenje, kao i dugoročno pamćenje koje je do tada imala, ali gubi sposobnost stvaranja novog dugoročnog pamćenja. Ostatak njihovog života izgleda kao neprekidni tijek sadašnjosti koja traje nekoliko sekundi, i koja zatim nestaje u ništavilu.

H.M. je bio jedan od najčuvenijih slučajeva amnezije. Oba hipokampusa su mu odstranjena 1956. u očajničkom pokušaju liječenja teške epilepsije od koje je bolovao. Mogao je naučiti neke nove vještine, te je s vremenom postao brži u prepoznavanju određenih podražaja, no svaki put je poricao da je ikada ranije obavljao te zadatke. Neurolog Oliver Sacks opisao je svoja iskustva s Jimmiejem G., žrtvom Korsakovljevog sindroma, koji je u dobi od 49 godina još uvijek vjerovao da ima 19 i da je upravo napustio mornaricu. Iz znatiželje, Sacks je Jimmieju pokazao njegov vlastiti odraz u ogledalu, što je odmah i požalio nakon što je Jimmie vidio svoju sijedu kosu i gotovo poludio od straha i neshvaćanja. Sacks ga je brzo odveo do prozora gdje je opazio neku djecu koja su se vani igrala. Jimmiejev strah se smirio, počeo se smiješiti, a Sacks se povukao. Kad se vratio, Jimmie ga je pozdravio kao da je potpuni stranac.

Kako je to biti tako duboko amnestičan? Jesu li H.M. i Jimmie potpuno svjesni? Je su li svjesni na drugačiji način? Kad bismo mogli otkriti prisutnost svijesti, izmjeriti ju, ili ju barem pošteno definirati, tada bismo mogli i odgovoriti na ova pitanja, no sve što možemo jest promatrati ponašanje ljudi i slušati što oni govore. Promatrajući ih, možemo reći da su očito svjesni u nekim osjetilima; budni su, pristupačni, zainteresirani za svijet i mogu opisati kako se osjećaju. Pa ipak, u mnogo čemu njihovo iskustvo mora biti jako različito.

Jedan od njih zapisivao je u svoj dnevnik uvijek ponovno iste riječi: “Upravo sam po prvi put postao svjestan”. Drugi su stalno ponavljali “Upravo sam se probudio”. Možda svi mi znamo taj živahan osjećaj kad iznenada postanemo intenzivno svjesni, kao da smo do tada sanjarili ili bili zamišljeni. Ovaj osjećaj probuđenosti može potaknuti ljepota okoliša u kojem smo se našli, neka slučajna riječ ili komentar ili čak to što smo sami sebi postavili pitanje “Jesam li sada svjestan?”. Bez obzira što ga je uzrokovalo, to može biti neobičan i poseban trenutak. Ali zamislite da živite život koji je neprestano buđenje kojeg se nikad ne možete sjetiti.

Takvi nas slučajevi navode da se zamislimo nad kontinuitetom svijesti. Iako amnestičari mogu iskusiti sadašnjost kao ujedinjenu struju svijesti, kao i bilo tko drugi, i mogu čak osjećati da je njihovo iskustvo kontinuirano iz trenutka u trenutak, oni ne mogu imati nikakav osjećaj da se jučer pretvara u danas, niti mogu planirati budućnost koja se nadovezuje na njihovu prošlost. Ako vjerujete u neku vrstu unutarnjeg jastva, duše ili duha, teško ćete se suočiti s ovim činjenicama. Postoji li doista negdje stvarno jastvo koje se svega sjeća, samo ne može ta sjećanja prenijeti oštećenom mozgu? Ili su duša ili jastvo također oštećeni, u točnom srazmjeru s fizičkim oštećenjem mozga? Vjerojatnije je ipak da potpuno ispravan mozak nekako proizvodi naš osjećaj kontinuiranog svjesnog jastva, samo kako?

Ovakvi nam slučajevi mogu pomoći u razmišljanju o odnosu iskustva i moždane funkcije. A neki još čudniji tipovi oštećenja mozga dovode u pitanje i samu zamisao o jedinstvu svijesti.

Gledanje bez viđenja

D.F. je pacijentica s vizualnom agnozijom za oblik. Premda su njezina osnovna sposobnost vida i prepoznavanje boja normalni, ona ne može vidom prepoznati oblike ili konture predmeta, imenovati jednostavne crteže, niti prepoznati slova i brojke. Unatoč tome, ona može posegnuti za svakodnevnim predmetima i uhvatiti ih posve precizno, čak i ako ne može reći što su oni.

U fascinantnom pokusu D.F. su pokazivali niz proreza – poput rupa u koje biste mogli ubaciti pismo – i tražili od nje da nacrta nagib proreza, ili da kut linije prilagodi kutu proreza. Ništa od toga nije mogla učiniti. Ali, kad su joj dali komad kartona, mogla ga je brzo poravnati s prorezom i ubaciti kroz njega.

Na prvi pogled čini se kao da D.F. vidi (jer može ubaciti kartone kroz prorez) bez stvarnog iskustva gledanja; to bi podrazumijevalo disocijaciju između vida i svijesti, kao da je bila vizualni zombi. Taj zaključak počiva na našem prirodnom načinu razmišljanja o vidu i svijesti, no istraživanja pokazuju da je taj zaključak pogrešan.

Najprirodniji način razmišljanja o vidu je vjerojatno nešto poput ovog: informacija ulazi u oči i mozak ju obrađuje; to vodi do našeg svjesnog gledanja slike svijeta prema kojoj zatim djelujemo. Drugim riječima, prvo nešto moramo svjesno vidjeti, a tek onda na to djelovati. Ispada, međutim, da mozak uopće nije organiziran na taj način, a da jest, vjerojatno ne bismo mogli preživjeti. Zapravo, postoje (najmanje) dva odvojena vidna puta s odvojenim funkcijama.

Donji put vodi od primarne vidne kore prema naprijed u sljepoočnu koru i uključen je u izgradnju točne percepcije svijeta. No za tu izgradnju treba nešto vremena. Zbog toga, usporedno postoji i gornji put koji vodi u tjemeni režanj i koji usklađuje brzu vidno-motornu kontrolu. To znači da se brza, vidom vođena djelovanja, kao što je vraćanje servisa, hvatanje lopte ili izbjegavanje prepreka na putu, mogu dogoditi znatno prije nego što ste prepoznali loptu ili prepreku. Slučaj D.F. sada ima više smisla. Najbolje ga je opisati kao disocijaciju, ne između vida i svijesti, već između akcije i percepcije. Ona je izgubila mnogo od donjeg puta koji vodi do vidne percepcije ali je zadržala gornji put potreban za preciznu vidno-motornu kontrolu. Mnogi drugi pokusi potvrdili su ovu opću sliku i pokazali da naš prirodni način razmišljanja o vidu mora biti pogrešan.

“Tajming” iskustva

Kasni li svijest za događajima stvarnog svijeta? Čudno pitanje proizašlo je iz istraživanja koje je 1960-ih godina započeo Benjamin Libet. Njegova su otkrića dovela do teorija o “Libetovom kašnjenju”, te do preispitivanja pojmova slobodne volje i odgovornosti.

Najraniji Libetov pokus izvršen je na bolesnicima kojima je zbog operacija morala biti otkrivena površina mozga i koji su Libetu dali dopuštenje da im elektrodama stimulira površinu mozga. Dugo se znalo i prije toga, da dijelovi mozga, nazvani somatosenzorna kora, sadrže mapu tijela, te da stimuliranje bilo kojeg dijela te kore dovodi do osjeta, kao da je dodirnut odgovarajući dio tijela. Ako se stimulira motorna kora, dio tijela će se pomaknuti; ako se stimulira vidna kora, vide se stvari, i tako dalje.

Libet je stimulirao moždanu koru impulsima koji su trajali od nekoliko milisekundi (tisućinki sekunde) do više od sekunde, i ono što je našao bilo je ovo: s kratkim impulsima pacijenti nisu osjećali ništa, no s dužim impulsima rekli su da na svojim rukama osjećaju nešto kao dodir. Libet je pokazao da je bilo potrebno pola sekunde neprekidne električne stimulacije, kako bi pacijent rekao “osjećam ovo”. Činilo se kao da je svjesno iskustvo došlo punih pola sekunde nakon početka podraživanja.

Najočitije tumačenje (koje ne mora biti i točno), jest da je potrebno pola sekunde neuronske aktivnosti da proizvede svijest. To je vrlo čudno. To bi značilo da svijest mora kasniti prilično puno iza događaja u realnom svijetu, te bi tako bila beskorisna u reagiranju na svijet koji se brzo kreće. Ovdje je važno shvatiti koliko je tih pola sekunde dugo vremena u moždanom kontekstu. Signal od stvarnog dodira ruke doseže mozak za nekoliko stotinki sekunde, a zvuk još i brže. Tipična reakcija na svjetlosni bljesak dolazi nakon petine sekunde i uključuje aktivaciju mnogih neurona koji detektiraju svjetlost i zatim koordiniraju odgovor. Čini se ludo da bi svijest mogla doći tako kasno u ovom procesu, no čini se da Libetovi nalazi pokazuju upravo to.

Ako je to točno, kako to da to ne shvaćamo? Libetovo vlastito objašnjenje jest da je za svijest doista potrebno pola sekunde kontinuirane aktivnosti moždane kore, ali da mi ne primjećujemo kašnjenje jer se događaji upućuju unatrag u vremenu (“backward referral”). To je moguće zbog toga što, kad dođe do podražaja – recimo bljeska svjetlosti ili brzog dodira – postoji neposredan efekt u mozgu nazvan “evocirani potencijal”. Prema LIbetovoj teoriji, kad svjesno osjećamo dodir na ruci, u somatosenzornoj kori se nakuplja aktivnost, sve dok ne dođe do svijesti, a tada se “tajming” dodira upućuje unazad u vremenu, do časa evociranog potencijala. Inače se ništa ne osjeća. Na ovaj način nikad se ne primjećuje kašnjenje svijesti.

Libetovi nalazi nisu sporni, ali je sporno njihovo ispravno tumačenje. Sam Libet bio je među onim anti-materijalistima koji vjeruju da nalazi govore protiv ekvivalentnosti uma i mozga. Dualisti pak, kakav je bio i filozof znanosti Karl Popper (1902-1994.) ili neurofiziolog John Eccles (1903-1997.) uzimaju ove nalaze kao dokaz za moć nefizičkog uma, a matematičar Roger Penrose čak tvrdi da je za njihovo objašnjenje potrebna kvantna teorija.

Churchland i Dennett su apsolutno protiv ovakvih tumačenja. Oni kažu da Libetovi rezultati naizgled imaju tako čudne implikacije, zato što se ljudi ne žele odreći svojih pogrešnih ideja o svijesti, već ostaju zaglavljeni u Kartezijanskom kazalištu. A zbog toga se problem svijesti čini nerješiv, iako on to ne bi trebao biti.

Ovu opasku vrijedi istražiti malo dublje. Prirodni način razmišljanja o polusekundnom kašnjenju vjerojatno bi išao nekako ovako. Dodir ruke (ili bilo koji drugi podražaj) uzrokuje signale koji prolaze duž živaca ruke i ulaze u mozak, gdje se informacija prerađuje u relevantnim područjima, dok konačno ne uđe u svijest, i osoba osjeća dodir. Prema ovom pogledu, dvije su različite vrste pojava, svaka sa svojim vlastitim mjerenjem vremena. Prvo, postoje objektivni događaji s fizičkim vremenima koja koja se mogu izmjeriti instrumentima, kao što je vrijeme električnog podražaja ili vrijeme u kojem određena moždana stanica okine impuls. A onda postoje i subjektivna iskustva sa svojim vlastitim vremenima, kao što je vrijeme u kojemu se zbiva iskustvo dodira, ili kad dodir ulazi u svijest.

No, sve nas to uvodi u teškoće. Ako prihvatite ovakav naizgled očit način razmišljanja o mozgu, tada ćete zapeti ili s mjestom u mozgu u kojemu se fizički događaji povezuju s mentalnima, ili s vremenom u kojem se nesvjesni procesi čarobno pretvaraju u svjesne: vrijeme u kojem “postaju svjesni” ili “ulaze u svijest”. No što bi to zaboga trebalo značiti? Razmišljajući, dakle, na ovaj način, upravo se sudarate s teškim problemom i naizgled nerješivom tajnom svijesti.

Jedan od načina da se krene naprijed, jest ustrajati u ovom prirodnom pogledu na svijest i pokušati riješiti problem; objasniti kako se nesvjesni procesi pretvaraju u svjesne. Takav pristup vodi do kvantne teorije, različitih vrsta dualizama i, doista, većine znanstvenih teorija o svijesti koje imamo. Libetov je prijedlog, da kad fizička aktivnost u skupini moždanih stanica traje dovoljno dugo, tada se ona u jednom trenutku pretvara iz nesvjesne u svjesnu, no on ne objašnjava kako ili zašto, i tajna ostaje i dalje.

Mnogo je radikalnija alternativna mogućnost da se odbaci pretpostavka kako se svjesno iskustvo može vremenovati. Odustajanje od prirodnog pogleda na svijest izuzetno je teško, no neki drugi čudni primjeri možda će tu mogućnost učiniti nešto privlačnijom.

Satovi i zečevi

Zamislite da sjedite i čitate knjigu i baš kad ste htjeli okrenuti stranicu shvatite da zvoni sat. Trenutak ranije niste bili svjesni zvonjave, no sad, iznenada, buka je ušla u vašu svijest. U tom času, možete se sjetiti zvukova koje niste slušali i brojati odzvanjanja zvona koja niste čuli. Bilo ih je već tri i vi nastavljate slušati, dok ne ustanovite da je sada šest sati.

Radi se o osobito snažnom primjeru, zato što možete provjeriti da ste točno brojali, no slične se stvari s pozadinskim zvukovima događaju cijelo vrijeme. Odjednom možete postati svjesni zvuka bušilice koji dopire s ulice. Do toga časa niste ga bili svjesni, no sada se čini kao da se možete sjetiti kako je zvučao prije no što ste ga postali svjesni. Gotovo da se čini kao da je netko, ako ne vi, slušao cijelo vrijeme. Ova su nam iskustva tako bliska da ih često zanemarujemo, no o njima vrijedi malo pažljivije razmisliti.

Uzmite primjer sata. Ako je običan pogled na svijest ispravan, tada bismo morali biti u stanju reći koja su iskustva bila u kazalištu ili u struji svijesti, a koja nisu. Što je dakle s prva tri “ding-donga” sata? Ako ustvrdite da su stalno bili u struji (tj. svjesni), onda ne možete objasniti vrlo čvrst dojam da ste ih tek kasnije postali svjesni. Ako, s druge strane, kažete da su bili izvan struje (nesvjesni), tada morate objasniti što se dogodilo kad ste ih postali svjesni. Jesu li bili nesvjesni do četvrtog ding-donga, a tada subjektivno upućeni unazad u vrijeme, kao što bi Libet možda rekao? Jesu li sjećanja na njih držana u nekom nesvjesnom stanju, pa onda promijenjena u svjesna kad se promijenila i vaša pažnja? Na stranu to što bi bilo teško objasniti što bi ta promjena mogla značiti, ovo nam ostavlja prilično čudnu vrstu struje, jer ona sad sadrži mješavinu stvari kojih smo stalno bili svjesni, te onih koja su tek naknadno uvučena u svijest.

Ima mnogo drugih primjera ove iste neobičnosti. U bučnoj sobi, punoj ljudi, može vam se desiti nagla promjena pažnje, jer je netko iza vas rekao “Pogodi što je Zoran jučer rekao o Štefici…ona…” Naćulili ste uši. U ovom trenutku čini vam se da ste bili svjesni cijele rečenice dok je bila izgovarana. No jeste li doista? Činjenica je da ju nikad ne biste primijetili, da vaše ime nije bilo spomenuto. Je li onda rečenica bila unutar ili izvan struje?

Ovaj se problem, zapravo, odnosi na sav govor. Morate prikupiti puno uzastopnih informacija prije nego što početak rečenice postane razumljiv. Što je bilo u struji svijesti dok se sve to događalo? Samo besmisleni zvukovi ili neko baljezganje? Je li se pretvorilo od baljezganja u riječi na pola puta? Ne izgleda da je tako. Izgleda kao da ste slušali i čuli smislenu rečenicu dok se ona odvijala, no to je nemoguće. Ili uzmite samo jednu riječ, ili slušajte pticu kako pjeva. Tek kad je pjesma gotova ili riječ završena, možete znati što je bilo to što ste čuli. A što je bilo u struji svijesti prije te točke?

Ingeniozni pokus, nazvan “kožni zec”, na najočitiji način demonstrira problem. Osoba drži ispruženu ruku i gleda na drugu stranu, a eksperimentator oštrom olovkom ili nečim sličnim bocka ruku. Najvažnije je bockati u precizno jednakim razmacima, jednakim pritiskom, i to pet puta na ručnom zglobu, tri puta u blizini lakta i dva puta blizu ramena.

Što osjeća ispitanik? On, začudo, osjeća niz bockanja koja se brzo kreću od ručnog zgloba do ramena, ne u tri odvojena niza, već kao da mali zec trči duž njihove ruke – odatle naziv “kožni zec”.

Efekt je čudan i navodi ljude na smijeh, no pitanja koja postavlja, ozbiljna su. Kako mozak zna gdje da postavi drugi, treći i četvrti ubod, kad se još nije pojavio ubod na laktu? Ako ustrajete u prirodnoj zamisli da svaki ubod (recimo, četvrti), mora biti ili svjestan ili nesvjestan (u struji ili izvan nje), naći ćete se u velikoj zbrci. Na primjer, možda ćete morati reći da je treći ubod svjesno doživljen na svom ispravnom mjestu, tj. na ručnom globu, no onda je kasnije, nakon šestog uboda, ovo sjećanje izbrisano i zamijenjeno svjesnim iskustvom uboda koji se dogodio između ručnog zgloba i lakta. A ako vam se ne sviđa ova zamisao, možda biste radije rekli da je svijest neko vrijeme zadržana – čekajući da se dogode svi ubodi, prije no što odluči gdje da postavi svakog od njih. U ovom slučaju, četvrti je ubod ostao nesvjestan sve do nakon šestog uboda, i zatim je upućen unatrag u vremenu, kako bi bio postavljen na ispravno mjesto u struji svijesti.

Ponovno smo, čini se, suočeni s neugodnim izborom; ili se baviti s tim problemima ili napustiti prirodnu zamisao o struji svjesnog iskustva. Posljednji će primjer otkriti još nezgodnih stvari u ovoj struji.

Nesvjesna vožnja

Što je pažnja? William James je 1890. izjavio da “Svatko zna što je pažnja”, no nakon mnogih svađa koje su uslijedile, te nakon tisuća pokusa, čini se ne samo da nitko ne zna što je pažnja, nego da bi se moglo raditi i o više od jednog procesa. Pažnja je još jedan aspekt svijesti koji se čini očit i lako razumljiv na prvi pogled, no koji postaje sve neobičniji što više razmišljate o njemu.

Najprirodniji način razmišljanja o pažnji jest kao o reflektoru kojim možemo osvijetliti neke stvari, dok druge ostaju u mraku. Ponekad taj reflektor bude ugrabljen protiv naše volje, recimo glasnom bukom ili kad netko uzvikne naše ime; no u drugim prilikama mi sami usmjeravamo svjetlost reflektora, i biramo da ćemo razmišljati o knjizi koju čitamo, a zatim da ćemo gledati kroz prozor minutu ili dvije. Ta moć usmjeravanja pažnje čini se da je nešto što radi naša svijest. ČINI SE kao da ja svjesno odlučujem o tome, ali odlučujem li doista?

Ako pomislimo na to što se događa unutar mozga, ova prirodna zamisao postaje mnogo teže razumljiva. U mozgu se mnogi procesi odvijaju usporedno, usklađuju percepcije i misli, i kontroliraju naše ponašanje. Možda je najbolje predočiti pažnju kao sustav, ili skup sustava, za raspoređivanje moždanih resursa. Tako, kad se usredotočujem na razgovor, više se kapaciteta za procesiranje daje slušnim i jezičnim dijelovima mozga, nego dijelovima za vid i dodir; kad je moja pažnja usmjerena na utakmicu, više se daje vidu, itd.

Mogli bismo se sada zapitati što usmjerava ovo raspoređivanje resursa? Psiholozi su obavili tisuće pokusa koji su pokazali kako različiti podražaji mogu usmjeravati pažnju, kako se pažnja može podijeliti, te koji su dijelovi mozga aktivni u trenucima kad se to sve događa. No, koja je onda ovdje uloga svijesti? Što bi to u mozgu moglo odgovarati jakom osjećaju da sam ja tu unutra i da režiram predstavu? To je samo jedan od mnogih razloga zašto odnos između svijesti i pažnje nije baš očit. Iako je u razumijevanju pažnje učinjen velik napredak, ne postoji općenito prihvaćena teorija koja bi ju povezala sa sviješću. I dok neki teoretičari izjednačavaju svijest i pažnju, drugi tvrde da se radi o potpuno različitim pojavama. Neki tvrde da ne može biti svijesti bez pažnje, no drugi se ne slažu.

Fenomen nesvjesne vožnje živopisno nam ilustrira ovaj problem. Mnogi su vozači imali ovo čudno iskustvo. Krenete na poznati put prema poslu, ili školi, i dok vozite, počnete misliti na nešto drugo. Kad dođete na odredište, jasno vam je da ste morali voziti, ali se uopće ne možete sjetiti vožnje. Kao da ste bili potpuno nesvjesni cijelog procesa, iako ste bili posve budni.

Jedno od objašnjenja ove pojave jest da vam je pažnja bila usmjerena na vaše sanjarije, umjesto na vožnju. No ako se kod pažnje radi o procesnim resursima, onda to ne može biti točno. Vožnja nije jednostavan zadatak, i na nju mora biti alocirano dosta procesnih resursa. Vožnja zahtijeva dosta vještina; kompleksnu koordinaciju vida, sluha, motoričke kontrole, donošenje odluka, itd. Poanta nije u tome da vaš mozak nije obraćao pažnju na zadatak, nego da je to radio automatski, a vi toga niste bili SVJESNI. Kao da se sva ta aktivnost odvijala bez vas.

Kako to učiniti smislenim? Kao što smo vidjeli u mozgu ne postoji neki središnji zaslon na kojem jastvo gleda predstavu, nema središnjeg procesora gdje se događaju djelići svijesti, a opet mora postojati neka važna razlika. No koja? To je ono što svaka održiva teorija svijesti mora objasniti. Vrijeme je da razmotrimo neke od najpopularnijih teorija svijesti.

Teorije svijesti

Dobivam mnogo pisama i e-mailova od ljudi koji tvrde da su riješili tajnu svijesti, i koji mi žele ispričati svoju teoriju. Golema većina se svrstava u dvije kategorije: ili se radi o dualističkim teorijama koje predlažu odvojeni um, dušu ili duh, ili pak o teorijama koje zazivaju čuda suvremene fizike.

Dualizam (zamisao da su um i tijelo odvojeni) uvijek je primamljiv, jer se tako dobro uklapa u način na koji osjećamo našu svijest, no vrlo je malo filozofa ili znanstvenika koji misle da bi ta zamisao mogla biti istinita. Gotovo jedini suvremeni primjer je dualistički interakcionizam Poppera i Ecclesa iz 1970-ih godina. Oni su zagovarali nefizički, samosvjesni um  koji je odvojen od nesvjesnog fizičkog mozga. Ovaj bi um bio sposoban utjecati na mozak preko fino uravnoteženih interakcija koje bi se odvijale na milijardama sinapsi (spojeva između neurona). Popper i Eccles mogu lako objasniti nesvjesnu vožnju tako što će reći da se nefizički mozak bavio samo sa sanjarskim dijelovima mozga, ne sa dijelovima uključenima u vid i vožnju. Ipak, kao i kod drugih vrsta dualizama, to ne objašnjava kako nastaje subjektivno iskustvo (ono se samo postavlja kao osobina samosvjesnog uma), a nema ni objašnjenja kako ta interakcija djeluje.

Svi pokušaji dualističkih teorija na koje sam naišla, suočavaju se sa sličnim problemima. Odvojeni um je izmišljen kako bi obavio posao da bude svjestan, no nema zadovoljavajućeg objašnjenja za interakciju između njega i svijeta ili mozga – osim magije.

Teorije koje se osnivaju na suvremenoj fizici imaju drugačiji pristup. Neke od njih pokušavaju povezati nelokalnost i čudno ponašanje vremena u kvantnoj fizici, sa sličnim efektima u svijesti; druge se oslanjaju na kontroverznu zamisao da je potrebna prisutnost svjesnog promatrača kako bi se objasnio kolaps valne funkcije u kvantnoj mehanici; no najpoznatija od tih teorija osniva se na kvantnom računarstvu (eng: quantum computing) u mikrotubulima. Anesteziololog Stuart Hameroff i matematičar Roger Penrose, tvrde da sićušni mikrotubuli koji se nalaze u svakoj moždanoj stanici  nisu jednostavni strukturalni elementi, kao što se obično misli, nego su stvoreni kako bi omogućili kvantnu koherenciju i kvantne veze po cijelom mozgu. To bi, tvrde oni, objasnilo jedinstvo svijesti i mogućnost slobodne volje, kao i čudne Libetove vremenske efekte. Međutim, prava poteškoća ovdje leži u subjektivnosti. Čak i ako se u mozgu doista odvija kvantno računarstvo (što je krajnje upitno), to još uvijek ne objašnjava pojavu osobnih subjektivnih iskustava. Mnogi ljudi zaključuju kako kvantne teorije svijesti ne čine ništa više od zamjenjivanja jedne tajne drugom.

Sve druge teorije o kojima ću govoriti, temelje se na konvencionalnoj filozofiji i neuroznanosti, kao što su teorije “misli višeg reda” u filozofiji (eng: “higher-order thought” – HOT). One sugeriraju da su osjeti i misli svjesni samo ako osoba također ima misao višeg reda da ih je svjesna. Tako, na primjer, vozačeva percepcija crvenog svjetla na semaforu bit će svjesna samo ako ju prati HOT da on (vozač) vidi crveno svjetlo. HOT teorije objašnjavaju magičnu razliku bez pozivanja na neke posebne neurone svijesti; svjesne misli su one koje imaju HOT o njima. One se također lako nose s nekim čudnim vremenskim efektima (efektima tajminga), budući da HOT-ima treba vremena da se formiraju, no one odriču svijest drugim životinjama koje ne mogu imati HOT-ove, i ne mogu objasniti takva stanja kao što je duboka meditacija za koja ljudi tvrde da su u njima vrlo svjesni ali bez ikakvih misli. Što se tiče fenomena nesvjesne vožnje, on se objašnjava samo ako pretpostavimo da je osoba cijelo vrijeme mislila “ja sada sanjarim”.

U psihologiji i neuroznanosti čvršće je ukorijenjena teorija globalnog radnog prostora (eng: global workspace theory), koju je prvi predložio psiholog Bernard Baars, 1980-ih godina. Ona počinje s idejom da je mozak funkcionalno organiziran oko globalnog radnog prostora, u kojemu se istodobno može obrađivati samo nekoliko stvari, te je u velikoj mjeri ovisna o metafori kazališta. Tih nekoliko stvari koje se nalaze u svijesti u bilo koje određeno vrijeme, odgovaraju onima koje su osvjetljene reflektorom na sredini pozornice, odnosno onima koje su osvjetljene relektorom pažnje i koje su okružene manje svjesnim rubom. Pored pozornice je nesvjesna publika koja sjedi u mraku s brojnim nesvjesnim kontekstualnim sustavima koji oblikuju događaje na pozornici.

Prema ovoj teoriji, ono što događaj čini svjesnim jest njegova obrada unutar globalnog radnog prostora i zatim emitiranje ostatku (nesvjesnog) sustava. Tako, dok svjesno vozite, informacije o crvenim svjetlima i drugim automobilima obrađuju se u globalnom radnom prostoru i šalju ostatku mozga. To im omogućuje da utječu na druga ponašanja kao što su govor i pamćenje. Kad je vaš radni prostor ispunjen sanjarenjima, svjetla i automobili se pomiču na rub ili čak u tamu, i ne emitiraju se.

Prednost je ove teorije u tome što ona jasno govori koje bi stvari trebale biti svjesne, tj. one koje su u radnom prostoru i koje su globalno dostupne. Nedostatak je teorije da ona teško objašnjava zašto bi informacija koja se emitira, ili čini globalno dostupnom nesvjesnoj publici, zbog toga trebala biti svjesna (tj. biti predmetom iskustva), dok to ne bi vrijedilo za druge informacije. Zapravo, središnji problem subjektivnosti ostaje jednako tajnovit kao i ranije.

To vjerojatno vrijedi za većinu teorija koje imamo. Na primjer, neurobiolozi Gerald Edelman i Giulio Tononi predlažu da se svijest pojavljuje kad velike skupine neurona oblikuju dinamičku jezgru u mozgu, s vezama koje povezuju talamus i koru. Farmakologinja Susan Greenfield sugerira da svijest nije sve-ili-ništa fenomen, već da se povećava s veličinom živčanih sklopova, ili velikih skupina međupovezanih neurona koji djeluju zajedno. Možda jest tako, ali ove teorije ne objašnjavaju zašto bi bilo koja neuralna mreža, koliko god bila velika ili ispravno organizirana, uopće trebala dovesti do rađanja subjektivnog iskustva.

Možda one do toga i dovode, tako da je savršeno razumna strategija da se pokuša predložiti živčana struktura koja bi mogla biti uključena u svijest, i da se zatim pokuša ustanoviti kako ona radi. Edelman i Tononi to i pokušavaju, tj. pokušavaju ustanoviti kako se osobine neuronskih skupina odnose prema osobinama svijesti. Lako bi se moglo dogoditi da će se na koncu ova strategija isplatiti, no ja bih rekla da do sada niti jedna teorija ne može riješiti osnovnu tajnu subjektivnog iskustva. Sve ove teorije prihvaćaju osnovnu pretpostavku da se u bilo koje određeno vrijeme mali broj stvari nalazi “u” kazalištu ili struji svijesti, dok se sve ostale ne nalaze, no ne uspijevaju objasniti na koji način bilo koja vrsta objektivne moždane aktivnosti može dovesti do pojave struje svjesnih iskustava.

Potpuno drugačiji pristup sastoji se u tome da se odustane od objašnjavanja kazališta svijesti – ne tako da postanemo mistici i da kažemo kako mi jadni ljudi nikada nećemo moći shvatiti tako veliku tajnu, nego, naprotiv, tvrdnjom da je kazalište iluzija. Kao što smo vidjeli, Dennett je tvrdio da Kartezijansko kazalište ne postoji. U svojoj teoriji višestrukih skica (multiple drafts theory) on ide i dalje i posve odbacuje zamisao da je um poput kazališta, ili čak da su neke stvari u našoj svijesti, a druge nisu. Prema Dennettu, mozak cijelo vrijeme obrađuje višestruke usporedne opise svijeta, a niti jedan od njih nije “u” ili “izvan” svijesti. Kad se sustav na određen način podvrgne probi – recimo, tako da nekoga pitamo čega je svjestan, ili da navedemo nekoga da odgovori na podražaj – tada on može odlučiti čega je svjestan i reći vam. No, sve do tog trenutka nije bilo pitanje istinitosti o tome je li ta stvar bila ili nije bila “u svijesti”.

Ova je teorija duboko kontra-intuitivna; ona odbacuje naše uvjerenje da svi mi točno znamo čega smo svjesni – ili koja kvalija iskušavamo – u bilo koje vrijeme. Ali njena je prednost što se vrlo dobro nosi s neobičnim vremenskim efektima s kojima smo se ovdje susreli. Libetovo kašnjenje pojavljuje se jer je informaciji potrebno vremena da postane dostupna verbalnoj probi. Zvonjava sata, kao ni vožnja, nikada nisu bili niti unutar niti izvan svijesti, tako da se problem i ne pojavljuje. No, ne uklanja li to samu pojavu koju pokušavamo objasniti? Neki ljudi misle da je tako i optužuju Dennetta da je “od-bjasnio” svijest.

Ja se ne slažem. Očito je da ono što zovemo “svijest” postoji i da zahtijeva objašnjenje. No, je li to doista ujedinjena struja iskustava, kao što mislimo? Čini mi se da ćemo morati odustati od zamisli da svatko od nas zna što trenutno ima u svijesti, te prihvatiti mogućnost da smo možda u dubokoj zabludi o našim vlatitim umovima.

Poveznice:

Online papers on consciousness (compiled by David Chalmers)

Berčić: Dualizam (PDF, 13 str.)

Thomas Nagel: Kako je to biti šišmiš (PDF, 13 str.)

Damir Mladić: Zimboska slutnja (članak o filozofskim zombijima)

Kategorije:filozofija uma

Medeja protiv Geje

13. listopada 2011. 5 komentara

Peter Ward: The Medea Hypothesis – Is Life on Earth Ultimately Self-Destructive?

Princeton University Press, 2009.

“Mikroorganizmi su bili u korijenu svih masovnih izumiranja. Ali kompleksni višestanični život bio je suučesnik ovog ubojstva, jer je dopustio njihovo razmnožavanje i nemilosrdno trovanje zraka i mora, koje je zatim uslijedilo. Ono što moramo učiniti, jest razoružati čudovište izravnom intervencijom u cikluse ugljika, sumpora i dušika, te održavati planetarnu temeraturu, i to tako da se na visokim geografskim širinama uvijek održe ledeni pokrivači. Na žalost, mnogi utjecajni i dobronamjerni ljudi, koji se bave zaštitom okoliša, preklinju čovječanstvo da vrati kontrolu nad svijetom natrag “prirodi”, kako bi se stvari vratile što je moguće više na ono što je bilo prije no što smo mi evoluirali. Takvo nešto bilo bi ravno samoubojstvu.”

                                                                                                          Peter Ward

“Problemi izazvani tehnologijom, mogu biti riješeni samo novom tehnologijom.”

                                                    Stanislaw Lem, “Summa technologiae”

Još malo Warda, plodnog i fascinantnog pisca, a onda obećavam da više neću (barem neko vrijeme, jer spremam se uskoro pročitati njegovu “The Call of Distant Mammoths: Why The Ice Age Mammals Disappeared”, ali sve u svoje vrijeme)

 Osnovna jedinica evolucije je vrsta, a ne biosfera. Iz toga slijedi kobna i ravnodušna smrtonosnost neke vrste prema drugim vrstama. Istina, gledište da su su živa bića manje nego dobronamjerna prema drugim vrstama, manjinsko je gledište. Postoje cijele biblioteke knjiga i radova koje, za razliku od ovakvog mračnog pogleda na život, sugeriraju da evolucija u osnovi djeluje na razini biosfere, a ne vrste, te da na taj način optimizira planeterne uvjete za život i omogućava postojanje sve veće mase života na Zemlji. A to, navodno, čini preko niza geoloških, kemijskih i bioloških povratnih sprega, koje djeluju na uvjete važne za život (npr, temperatura, kiselost i sastav atmosfere) na taj način da čine planet pogodnim za postojanje života, pa čak da te uvjete i poboljšavaju. To čini bit Geja hipoteze, koju su formulirali James Lovelock i Lynn Margulis početkom 1970-ih godina. Zemlja bi dakle bila kompleksni samoregulirajući sustav, neka vrsta “superorganizma” koji održava “nastanjivost” Zemlje.

Ekstremni oblik Geja hipoteze ili “optimizirajuća” Geja, tvrdi da život ne samo da održava uvjete pogodne za sebe, nego ih i poboljšava. Život to, dakako, radi nesvjesno, to je jednostavno njegova urođena osobina. Iz toga izrasle popularne predodžbe i vjerovanja da je Zemlja živo biće koje će nas kazniti jer ju uništavamo, i tome slično, ne spadaju u znanost nego u religijske pokrete izrasle u okviru New Age-a, pa o njima ovdje nećemo govoriti, ne odričući im time vrijednost, zanimljivost, ni važnost u okviru ljudskih duhovnih i kulturnih obrazaca.

Nasuprot Geja hipotezi (ili teoriji), nazvanoj prema dobroj majci, majci-zemlji ili majci-prirodi, Ward predlaže hipotezu nazvanu prema jednoj vrlo lošoj majci – Medeji. O čemu se radi? Tendencija je života oko nas, pa i naše vlastite vrste, da zemlju učini manje pogodnom za život, te u konačnici “nenastanjivom”. Evolucija života je u svojoj povijesti pokrenula niz katastrofa, koje su za život bile vrlo nepogodne (Ward ih zove medejanskim događajima), a činit će to i u budućnosti. Umjesto “povratka prirodi” kojeg zagovaraju pokreti za zaštitu okoliša, ljudi bi se trebali prihvatiti posla kako bi održali mogućnosti za opstanak sebe i drugih živih bića. Činjenica je da živimo na planetu koji ubrzano stari i uskoro ćemo imati samo dva izbora ako želimo preživjeti kao vrsta – planetarni inženjering ili odlazak s planeta. Umjesto da restauriramo uvjete na planetu kakvi su bili prije pojave ljudi na njemu, trebali bismo učiniti upravo ono što Geja hipoteza tvrdi da život i čini – optimizirati uvjete za budući život.

Život je definiran trima osobinama: replikacijom, metabolizmom i evolucijom. Oduzmimo mu samo jednu od ove tri karakteristike i više ne možemo govoriti o životu. Bilo koja živa vrsta mora ili evoluirati ili izumrijeti. Jer, Zemlja se neprestano mijenja. Ta činjenica je i omogućila nastanak naše vlastite, ljudske vrste. Kad se život prvi put pojavio, najkasnije prije 3,7 milijardi godina, svijet je bio mnogo energičnije i opasnije mjesto, a najraniji oblici života preživjeli su samo zbog sposobnosti da se iz naraštaja u naraštaj mijenjaju. Nije se radilo samo o preživljavanju najsposobnijih, nego o preživljavanju onih koji su najbolje i najbrže evoluirali.

Gledište da je evolucija urođeno svojstvo života, nazova se evolucionizmom. Na primjer, po tom gledištu, život se može definirati kao samoodrživi kemijski sustav sposoban za (darvinovsku) evoluciju; ili kao samo-replicirajući evoluirajući sustav baziran na organskoj kemiji; ili jednostavno kao sustav sposoban za evoluciju putem prirodnog odabira; ili još jednostavnije: materijalni sustav koji prolazi (darvinovsku) evoluciju.

No, evolucija ima svoju cijenu, a to je tendencija svake vrste da “pokušava” postati dominantna vrsta na planetu, ne vodeći računa o drugim vrstama. Wardova je osnovna teza da je urođena osobina života da evoluira ujedno i izvor urođene “suicidalnosti” života – i to, nasuprot Geja hipotezi, naziva medejanskim principom, odnosno Medeja hipotezom.

Prisutnost života djeluje na nastanjivost zemlje, ali ukupni učinak života je bio i bit će taj da smanji dugovječnost Zemlje kao nastanjivog planeta. Sam život, zato jer je urođeno darvinovski, jest biocidalan, suicidalan i stvara niz pozitivnih povratnih sprega u zemaljskim sustavima (kao što su globalna temperatura i atmosferski sadržaj ugljičnog dioksida i metana), koje štete kasnijim generacijama. Život je taj koji će dovesti do kraja samog sebe, na ovom planetu, kao i na bilo kojem drugom planetu nastanjenom darvinovskim životom, i to preko perturbacija i promjena temperature, sastava atmosferskih plinova ili kemijskih ciklusa na vrijednosti koje su nespojive sa životom.

I evo koje su osobine života, prema Medeja hipotezi:

  1. U odnosu na količinu hrane, uvijek postoji previše buba. Neke ugibaju od gladi, a neke budu ubijene u borbi za hranu. Populacija ne dosiže stabilan broj u miroljubivoj koegzistenciji. Uvijek ima previše buba, koje su u intenzivnom natjecanju unutar vrste. I to je bit Darwinove teorije. Posljedica je “preživljavanje najsposobnijih”. Ljudi nisu iznimka. Mnoge antropološke bajke o ljudskoj populaciji koja se samo–regulira kako bi bila u skladu s resursima, razorene su jedna po jedna, a nedavna knjiga Jareda Diamonda “Kolaps”, pruža bezbrojne primjere.
  2. U zatvorenom sustavu, život truje samog sebe. Nusproizvodi metabolizma neke vrste obično su otrovni ako se ne rasprše u okolinu. Životinje proizvode CO2, tekući i kruti otpad.
  3. U ekosustavima s više od jedne vrste, postojat će natjecanje za resurse, koje će u konačnici dovesti do izumiranja ili do emigracije nekih od izvornih vrsta.
  4. Život proizvodi različite povratne sprege (fidbekove) u zemaljskim sustavima. Većina tih sprega su pozitivne, a ne negativne povratne sprege.

Pogledajmo neke primjere povratnih sprega života i zemaljskih sustava.

Ugljični dioksid

Na našem planetu postoji dugoročni trend smanjenja razine atmosferskog CO2. Iz te perspektive, i na geološkoj vremenskoj skali, sadašnji porast CO2 koji izaziva globalno zatopljenje zapravo je neuočljiv i beznačajan. Najvažniji element u dugoročnom trendu smanjenja CO2 (koji izaziva globalno zahlađenje) jest kemijsko trošenje (weathering) minerala poznatih kao silikati, kao što je feldspat (ima ih npr. u granitu). Pri tome je važno da postojanje odnosno nepostojanje tektonike ploča na određenom planetu jako utječe na brzinu i efikasnost ovog “globalnog termostata”. Bitna kemijska reakcija je ova:

CaSiO3 + CO2 = CaCO3 + SiO2

Walker i suradnici ukazali su na činjenicu da se ovo kemijsko trošenje na površini planeta pojačava sa zagrijavanjem planeta. Kako se kemijsko trošenje pojačava, tako veća količina silikata postaje dostupna za reakciju s atmosferom i odstranjuje se veća količina CO2, dovodeći tako do zahlađenja. No, kako se planet hladi, brzina trošenja se smanjuje, sadržaj CO2 u atmosferi se povećava i dolazi do zatopljenja. Na taj način temperatura zemlje oscilira između toplijih i hladnijih razdoblja, zbog karbonatno-silikatnog trošenja i precipitacijskih ciklusa. Bez tektonike ploča, međutim, ovaj ciklus nije tako efikasan.

Kalcij reagira s CO2 stvarajući vapnenac. Kalcij tako izvlači CO2 iz atmosfere. Kad se količina CO2 u atmosferi povećava, stvarat će se više vapnenca. No, to se može dogoditi samo ako postoji stalan izvor novih količina kalcija. A taj izvor pruža tektonika ploča, stvaranjem novih planina, ili magme, ili otkrivanjem starog vapnenca iz kojega se erozijom oslobađa kalci, koji zatim reagira s CO2.

Na rubovima tektonskih ploča, gdje zemljina površina ponire nazad u dubinu planeta, visoka temperatura i tlak pretvara dio tih stijena u metamorfne stijene. Jedna od reakcija koje se pri tome događaju jest  karbonatna metamorfna reakcija, u kojoj se vapnenac u kombinaciji sa silikatima , pretvara u kalcijev silikat i ugljični dioksid. CO2 se zatim oslobađa natrag u atmosferu kroz vulkanske erupcije.

Planetarni termostat zahtijeva ravnotežu između količine CO2 koja se izbacuje u atmosferu kroz vulkanske erupcije i količine koje se odstranjuje iz atmosfere stvaranjem vapnenca. Cijeli sustav pokreće toplina iz Zemljine unutrašnjosti, koja uzrokuje tektoniku ploča. No, kao što smo maloprije spomenuli, bitno je i kemijsko trošenje na površini Zemlje, koje je visoko osjetljivo na temperaturu, tj. povećava se s povećanjem temperature. To će uzrokovati da se silikatne stijene brže razgrade i tako stvore veće količine kalcija – glavnog sastojka vapnenca. S većim količinama kalcija, moći će se formirati veća količina vapnenca. No, brzina stvaranja vapnenca utječe na sadržaj CO2 u atmosferi, i kako se stvara više vapnenca, sve je manje CO2 u atmosferi, a to dovodi do hladnije klime.

Procjena razine CO2 u prošlosti i budućnosti

Nestanak života na zemlji

Zemlja će na koncu postati nenastanjiva zbog dva glavna razloga. Prvo, stalno postupno povećanje energije koju zrači sunce – pojava prisutna kod svih zvijezda koje pripadaju tzv. “glavnom nizu” – dovest će do nestanka zemaljskih oceana za 2 do 3 milijarde godina. Kad oceani nestanu, planetarne će temperature narasti do nenastanjivih razina. No, mnogo prije toga život će nestati s površine Zemlje zbog jednog drugog medejanskog mehanizma – zbog samog života, Zemlja će ostati bez jednog resursa bez kojega fotosintetski organizmi, od mikroba do viših biljaka, ne mogu živjeti. Radi se, dakako, o CO2 – ironično u ovo naše doba kad je čovječanstvo zabrinuto zbog njegove prevelike količine. Medejansko smanjenje CO2 dovest će do daljnjeg smanjenja nastanjivosti Zemlje zbog smanjenja kisika na razine koje će biti preniske za opstanak životinja. To je primjer “medejanske” osobine: život je kriv što razina CO2 u atmosferi neprekidno opada u zadnjih 200 milijuna godina. Život je taj koji stvara većinu depozita kalcijevog karbonata, kao što su npr. skeleti koralja, pa je tako život taj koji u konačnici uzrokuje smanjenje CO2, jer uzima CO2 iz atmosfere kako bi izgradio tu vrstu skeleta. I život će to nastaviti činiti sve dok se ne dosegne smrtonosna donja granica.

Povratne sprege

Povratne sprege koje uključuju CO2 (prema Kirchner: The Gaia hypothesis: Fact, theory, and wishful thinking. Clim. Change 52: 391–408. 2002.):

  1. povećanje atmosferskog CO2 stimulira fotosintezu, što dovodi do zadržavanja ugljika u biomasi (negativna povratna sprega)
  2. Toplije temperature povećavaju respiraciju tla, što oslobađa organski ugljik iz tla (pozitivna povratna sprega)
  3. toplije temperature povećavaju učestalost požara, koji zamjenjuju starije, veće drveće s mlađim, manjim drvećem – neto rezultat je oslobađanje ugljika iz šumske biomase (pozitivna povratna sprega)
  4. Zatopljenje može dovesti do suše, pa time do rjeđe vegetacije i povećane dezertifikacije (širenja pustinja) u srednjim geografskim širinama, povećavajući tako planetarni albedo i koncentraciju prašine u atmosferi (negativna povratna sprega)
  5. više CO2 u atmosferi može povećati toleranciju biljaka na sušu, zbog čega se vegetacija može proširiti na dijelove pustinjskih područja, što smanjuje planetarni albedo i koncentraciju prašine u atmosferi (pozitivna povratna sprega)
  6. zbog zatopljenja, tundru zamjenjuje crnogorična šuma, čime se smanjuje planetarni albedo (pozitivna povratna sprega)
  7. zagrijavanje tla ubrzava proizvodnju metana (koji je, kao i CO2, staklenički plin), više nego potrošnju metana, pa razina metana u atmosferi raste (pozitivna povratna sprega)
  8. zagrijavanje tla ubrzava stvaranje dušik-oksida (N2O) (pozitivna povratna sprega)
  9. više temperature povećavaju oslobađanje CO2 i metana iz močvara na visokim geografskim širinama (pozitivna – i potencijalno velika – povratna sprega) 

Kad se sve zbroji, čini se da živa bića odstranjuju vrlo malu količinu CO2 iz atrmosfere. Najveći dio odstranjuje se otapanjem CO2 u oceanima (zbog čega oceani postaju sve kiseliji), ali to nema veze s djelovanjem živih bića. Zapravo, čini se da organizmi povećavaju razinu CO2, pojačavajući tako globalno zatopljenje.

Drugi aspekt CO2 i kisika odnosi se na masovna izumiranja koja se, kako se čini, poklapaju ili s razdobljima niskog kisika ili s razdobljima visokog CO2. Dok su povećanja CO2 uglavnom abiotska (zbog erupcija supervulkana), promjene razine kisika vezane su za biologiju. Npr, najveći porast kisika koji se dogodio u razdoblju od prije 350 do prije 300 milijuna godina, bio je posljedica brzog zakopavanja organskog ugljika, to jest biljaka u močvarama, od kojih je nastao ugljen.

Drveće, koje je u to doba razmjerno nedavno bilo nastao evolucijom, držalo je u svom ligninu velike količine ugljika. Ondašnje bakterije nisu mogle lako razgraditi lignin. Drveće, brzo zakopano u močvarama, odstranilo je velike količine materijala koji bi se inače vezao s kisikom i tako je brzo smanjena razina CO2 u atmosferi. Suprotni učinak – pad kisika – došao je s drugog kraja spektra: previše tzv. reduktivnog materijala raspoloživog za vezanje s kisikom. Oba efekta izazvala su veliko smanjenje biomase na Zemlji – dakle, medejanski rezultat.

Većinu izumiranja, ipak, možda je izazvalo trovanje velikim količinama sumporovodika (H2S) kojeg su proizvele bakterije – o tome vidi u ranijem postu (“Oceanski ciklusi smrti”). Tako nešto moglo bi se vrlo lako ponoviti u budućnosti.

Sadašnja zamisao o porijeklu kisika u atmosferi, jest da su se male količine počele pojavljivati prije oko 3 milijarde godina, zbog tada sasvim novih fotosintetskih mikroorganizama. Do tada je sav život bio anaeroban, i koristio se primitivnim oblikom fotosinteze koja nije oslobađala kisik. Evolucija fotosinteze koja je oslobađala kisik, dovela je do nakupljanja slobodnog kisika u atmosferi. Ovo jedva izbjegnuto samoubojstvo živog svijeta čini lijep primjer medejanskog događaja. Kisik je na Zemlji izazvao masovno izumiranje. Preživjeli su samo potomci mikroorganizama koji su mogli tolerirati kisik, cijanobakterije koje su ga naučile proizvoditi i potomci bakterija koje su ga kasnije naučile disati.

Fotosintetski mikrobi su se namnožili u tolikoj mjeri da su iz atmosfere uklonili većinu stakleničkih plinova, uključivo CO2 i metan, a kako je u ono vrijeme energija sunčevog zračenja bila značajno manja nego danas, došlo je do globalnog zahlađenja i prvog globalnog ledenog doba. Prije nešto više od 2 milijarde godina oceani su se potpuno smrznuli, cijela Zemlja pretvorila se u ledenu loptu (“snowball Earth”) i samo je toplina iz zemljine unutrašnjosti omogućila postojanje manjih količina tekuće vode ispod leda debljeg od kilometra. Još jednom – jedva izbjegnuto samoubojstvo zemaljskog života.

U to je doba već bio prisutan višestanični život. No, on je stagnirao 1,5 milijardi godina. Kad su se konačno pojavile nove vrste biljaka, prije 700 milijuna godina, Zemlja je ušla u drugu “snowball” epizodu, također izazvanu djelovanjem živih bića. A ta je epizoda bila još katastrofičnija, jer je površina kontinenata sad bila veća, pa su zbog toga temperature mogle biti još niže. Sve je to vjerojatno odgodilo nastanak života na kopnu za stotinjak milijuna godina. Recentna ledena doba, od kojih je posljednje završilo prije oko 10 tisuća godina, posebna su priča, i imaju više veze s promjenama u zemljinoj orbiti (uz kombinaciju drugih faktora), no o tome ćemo više u nekom kasnijem postu.

Jedan od najvećih evolucijskih događaja na Zemlji, “kambrijska eksplozija”, dovela je prije 540-500 milijuna godina do velikog povećanja broja životinjskih vrsta. No, čini se da uz povećanje broja vrsta, nije došlo i do usporednog povećanja biomase. Naprotiv biomasa je pala. A došlo je ponovno i do globalnog zahlađenja. Ovoga puta, Zemlja je bila dovoljno blizu suncu, s dovoljnom količinom CO2 u atmosferi da izbjegne još jednu, možda daleko smrtonosniju, “snowball” epizodu.

Posebna priča su “staklenička izumiranja”, koja su se dogodila prije 490, 360, 251, 201, 190, 135, 100, i možda prije 55 milijuna godina, vrlo vjerojatno uzrokovana sumporovodikom. No i ta izumiranja su, prema Wardu, dokaz da Geja hipotezu treba napustiti. O tome, kao što rekoh gore, vidi stariji post “Oceanski ciklusi smrti”.

Razdoblje od prije 400 pa do prije 250 milijuna godina, bilo je razdoblje velikih temperaturnih mijena. Prije 400 mil. godina svijet je bio topao. Od prije 350 do prije 300 mil. godina došlo je do enormnih ledenih intervala, a nakon toga je na kraju Perma došlo opet do zatopljenja i širenja pustinja. Brze promjene temperature tijekom ovog razdoblja mogu se, barem dijelom, povezati s evolucijom kopnenih biljaka, koje su imale vrlo veliki utjecaj na klimu i temperaturu Zemlje. Biljke su pomogle u stvaranju tla i značajno su utjecale na brzinu kemijskog trošenja (vidi gore) minerala, putem mehaničkog usitnjavanja materijala u kojem su se ukorijenjivale. Korijenje biljaka (i simbiotski mikroorganizmi i gljivice, koje korijenje sadrži) ima ogromnu površinu preko koje izlučuje organske kiseline koje napadaju minerale u supstratu, kako bi došle do tvari koje su im potrebne za rast – fosfata, nitrata i različitih elemenata. Osim toga, biljke, nakon što uginu, stvaraju organski otpad koji se rapada do organskih kiselina i H2CO3, koji dodatno kemijski razgrađuju minerale. Korijenje zadržava vodu u tlu, čime se stvara tekući medij u kojem je olakšano otapanje mineralnog materijala. Svi ovi čimbenici u kombinaciji  ubrzavaju kemijsko trošenje (weathering) stijena, što u konačnici snižava razinu CO2 u atmosferi.

Iako neki znanstvenici misle da je prije pojave vaskularnih biljaka, na površini Zemlje bilo dovoljno gljivica i algi koje bi utjecale na brzinu kemijskog trošenja, većina se slaže da je evolucija korijenskog sustava bila najznačajnija promjena. Čini se da prisutnost vaskularnih biljaka ubrzava kemijsko trošenje 4 do 10 puta.

Biljke tako na dva glavna načina snižavaju razinu CO2 u atmosferi: ubrzavanjem kemijskog trošenja silikatnih stijena i pretvaranjem neorganskog ugljika u organski, koji se zatim uklanja iz “otvorenog” sustava zrak-voda, u razmjerno zatvorene sedimentne depozite, to jest u – ugljen.

Kraj fotosinteze i smrt biljaka

Proširimo sada pogled na budućnost i to iz vrlo visoke perspektive koja obuhvaća milijarde godina. Kako sunce postupno isijava sve više energije, zemlja će se sve više zagrijavati, čime će se pojačati i kemijsko trošenje (weathering). Što je brže trošenje silikatnih stijena u zemaljskoj kori, to se više CO2 uklanja iz atmosfere putem kemijskih reakcija kojima se stvaraju karbonatne stijene. Ovo neprestano odstranjivanje CO2 iz atmosfere ima suprotan učinak od pojačanog sunčevog zračenja. Koncentracija CO2 u atmosferi konačno će u dalekoj budućnosti pasti ispod razine koja je biljkama nužna za proces fotosinteze (za većinu biljaka to je 150 ppm, za razliku od sadašnje koncentracije koja iznosi oko 380 ppm, ali rapidno raste zbog ljudskih aktivnosti), što će dovesti do dramatičnih i katastrofalnih promjena u biosferi.

Istini za volju, postoji nekoliko biokemijskih putova fotosinteze. Neke biljke, među kojima su i mnoge vrste trava, koriste bitno različit mehanizam fotosinteze, koji može funkcionirati i uz puno manje koncentracije CO2 – i do 10 ppm. Najraniji mehanizmi fosinteze, koji su se pojavili u nekim bakterijama prije 3 milijarde godina, sigurno nisu bili tako efikasni kao današnji. Jedna od najvećih promjena u fotosintetskim sustavima dogodila se prije samo 8-10 milijuna godina, s evolucijom trava i pojavom novog tipa biljaka – tzv. C4 biljaka, koje mogu iskoristiti mnogo manje koncentracije CO2 u atmosferi od ranijih, C3 biljaka. Uglavnom, između pola milijarde i 1,5 milijardi godina u budućnosti, život kakav danas poznajemo nestat će s lica zemlje, zbog kombinacije nedostatka CO2 i pojačanog sunčevog zračenja. Kopnene biljke će nestati, ali život još uvijek neće – preživjet će velike mase bakterija – cijanobakterija ili plavozelenih algi, koje mogu preživjeti na razinama CO2 koje su daleko preniske da održe na životu višestanične biljke. No, modeli pokazuju da će se puno prije toga globalna produktivnost živog svijeta jako smanjiti. Zapravo, čini se da se ona smanjuje već zadnjih 300 milijuna godina. Život konstantno reducira svoju biomasu, a to baš ne ide u prilog Geja hipotezi.

Trend sunčevog zračenja i buduće globalne katastrofe

Eutrofični događaji

Tek se nedavno počela shvaćati potencijalna važnost oceanskih eutrofičnih događaja. Pojasnimo malo o čemu se radi. Kad se na površini oceana pojavi velika količina hranjivih tvari (koja obično u more bude isplavljena rijekama s kopna), dakle “gnojiva”, to potakne jaki rast ili “cvjetanje” fitoplanktona. Kad ta velika količina planktona ugine i potone na morsko dno, tamo ih razgrade bakterije i u tom procesu potroše sav kisik u dubini mora. Dolazi do slične situacije kao kod “stakleničkih izumiranja” (vidi gore). Razlika je u tome da do eutrofičnih događaja dolazi u vrijeme niskih, a ne visokih globalnih temperatura. Jedan takav eutrofični događaj možda je izazvao masovno izumiranje u razdoblju Devona (jedno od velikih 5 ili “Big Five” izumiranja), prije 360 milijuna godina. Još jedan medejanski događaj.

Medeja protiv Geje – sažetak

Sažmimo tri hipoteze koje su izložene: prva Geja hipoteza (optimizirajuća) kaže da sam život poboljšava uvjete za život. Druga Geja hipoteza (samoregulirajuća, ili homeostatska) kaže da život, održava uvjete, koji ako i nisu optimalni, onda su barem u nekim “habitabilnim” tj. nastanjivim granicama. Treća hipoteza – Medeja hipoteza, potpuno je suprotna gornjim dvjema hipotezama, i kaže da život – sadašnji i budući – ograničava sam sebe na različite načine, od kojih mnogi uključuju pozitivne povratne sprege u zemaljskim sustavima nužnima za život. A sad pogledajmo koji su specifični testovi Medeja hipoteze:

  1. Podržava li povijest bioraznolikosti Geja hipotezu? Ako je Geja hipoteza ispravna, bioraznolikost bi morala biti sve veća, ali ona to nije. Čini se da bioraznolikost životinja i viših biljaka stagnira više od 300 milijuna godina.
  2. Podržava li povijest biomase Geja hipotezu? Količinu biomase u prošlosti mnogo je teže procijeniti nego bioraznolikost. To se radi uz pomoć računalnih modela, čija je preciznost upitna. Kako god bilo, evo što ti modeli iscrtavaju: biomasa je na zemlji bila na vrhuncu u razdoblju od prije 1 milijarde do prije 300 milijuna godina, a od onda je u konstantnom padu. Budući da dva glavna čimbenika utječu na veličinu biomase – temperatura i količina CO2 u atmosferi – treba gledati što se s njima događa. Temperatura je ostala uglavnom konstantna, ali je količina CO2 značajno pala zbog razloga koje smo ranije spomenuli – pojačanog karbonatno-silikatnog trošenja, te efikasnijeg stvaranja karbonatnog skeleta biljaka i životinja (od mikroorganizama do višestaničnih organizama). Oba čimbenika su biološkog porijekla.
  3. Geja hipoteza predviđa da će život produžiti trajanje biosfere, no rezultati računalnih modela pokazuju upravo suprotno: odstranjivanjem CO2 iz atmosfer, život će skratiti rok trajanja života na površini zemlje. I dok bi mikroorganizmi mogli preživjeti nestanak biljaka, nestanak kisika iz atmosfere i nestanak oceana, nema dokaza da bi “duboka mikrobijalna biosfera” mogla izdržati nestanak cjelokupnog površinskog života.

No dobro, i kakve to veze ima s globalnim zatopljenjem? Nikakve, ali  pazite, tu se radi o dvije potpuno različite vremenske skale. A što nam je činiti u budućnosti? U tome što treba učiniti ima neke mračne ironije, jer kratkoročno moramo smanjiti CO2, a onda – dugoročno – pripaziti da CO2 ne padne prenisko. Uz dovoljno razvijenu tehnologiju, ni jedno ni drugo nije nemoguće.

Kategorije:planet Zemlja

23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu – 3. dio

2. listopada 2011. 2 komentara

 

Stvar 15: Ljudi su u siromašnim zemljama poduzetniji od ljudi u bogatim zemljama

Što vam kažu:
Poduzetništvo je u srcu ekonomskog dinamizma. Ekonomija se ne može razvijati ako nema poduzetnika koji traže nove mogućnosti za zaradu – stvaranjem novih proizvoda ili zadovoljavanjem nezadovoljenih potreba. Doista, jedan od razloga nedostatka ekonomskog dinamizma u različitim zemljama, od Francuske, pa do svih onih država u nerazvijenom svijetu, jest nedostatak poduzetništva. Ako svi ti ljudi u siromašnim zemljama koji se besciljno vuku unaokolo, ne promijene svoj stav i ne počnu aktivno tražiti mogućnosti za stvaranje profita, njihove se zemlje neće razviti.

Što vam ne kažu:
Ljudi koji žive u siromašnim zemljama, moraju biti vrlo poduzetni kako bi uopće preživjeli. Na svakog tipa koji se beciljno vuče u nerazvijenoj zemlji, imate dvoje ili troje djece koja čiste cipele i 4-5 ljudi koji vam pokušavaju nešto prodati. Ono što siromašne zemlje čini siromašnima nije odsutnost poduzetničke energije na osobnoj razini, nego odsutnost proizvodnih tehnologija i razvijenih društvenih organizacija, napose suvremenih tvrtki. U posljednjem stoljeću, poduzetništvo je postalo kolektivna aktivnost, tako da je siromaštvo kolektivnih organizacija postalo još veća prepreka ekonomskom razvoju, a ne nedostatak poduzetničkog duha pojedinaca.

 

Problem s Francuzima…

Priča se da se bivši američki predsjednik, George W. Bush, požalio kako je problem s Francuzima u tome što u svome jeziku nemaju riječ “poduzetništvo”.  Njegov francuski možda nije bio najbolji, ali g. Bush je samo artikulirao prilično čestu anglo-američku predrasudu prema Francuskoj kao nedinamičnoj i nazadnoj zemlji, punoj lijenih radnika, seljaka koji iz protesta spaljuju ovce, pretencioznih lijevih intelektualaca, nesposobnih birokrata i, last but not least, pompoznih konobara.
Bila koncepcija g. Busha o Francuskoj ispravna ili ne, perspektiva na kojoj se osniva ta izjava široko je prihvaćena – za uspješnu ekonomiju potrebni su poduzetni ljudi. Prema ovom gledištu, siromaštvo zemalja u razvoju pripisuje se nedostatku poduzetništva u tim zemljama. Gle, sve te ljude koji sjede i piju svoj jedanaesti čaj od metvice tog dana, kažu promatrači iz bogatih zemalja, te zemlje zaista trebaju više ljudi koji će pokrenuti stvari kako bi se izvukli iz siromaštva.
No, bilo tko, tko je došao iz, ili je neko vrijeme živio u zemlji u razvoju, znat će da je zemlja prepuna poduzetnika. Na ulicama siromašnih zemalja susrest ćete muškarce, žene i djecu svih dobi, koji prodaju sve što možete zamisliti, a i stvari za koje niste ni znali da se mogu kupiti. U mnogim siromašnim zemljama možete kupiti mjesto u redu za vize pred američkom ambasadom (kojeg prodaju profesionalni čekači u redu), uslugu “čuvanja auta” (tj. uzdržavanja od oštećivanja vašeg auta) na uličnom parkirnom mjestu, pravo da postavite štand na nekom uglu (koje vjerojatno prodaje korumpirani lokalni šef policije), ili čak komadić zemlje na kojemu možete prositi (kojeg prodaju lokalni kriminalci). Sve su to proizvodi ljudske ingenioznosti i poduzetništva.
Nasuprot tomu, većina građana bogatih zemalja nisu ni blizu tome da postanu poduzetnici. Oni većinom rade za kompaniju, od kojih neke zapošljavaju desetke tisuća ljudi koji rade visoko specijalizirane i usko specificirane poslove. Iako neki od njih sanjaju, ili barem neobavezno govore o tome kako bi pokrenuli vlastiti posao i kako bi htjeli postati “sami svoji šefovi”, malo ih to i učini, zato što je to teško i rizično. Posljedica je da većina ljudi u bogatim zemljama provede svoj radni vijek ostvarujući nečije druge poduzetničke vizije, a ne svoje. Zaključak je da su ljudi daleko više poduzetni u zemljama u razvoju nego u razvijenim zemljama. Prema studiji OECD-a, u većini zemalja u razvoju, 30-50 posto nepoljoprivredne radne snage živi od samostalnog rada (postotak je čak i veći u poljoprivredi). U nekima od najsiromašnijih zemalja taj postotak je još i daleko veći: 66,9 posto u Gani, 75,4 posto u Bangladešu i zapanjujućih 88,7 posto u Beninu. Nasuprot tomu, samo 12,8 posto nepoljoprivredne  radne snage u razvijenim zemljama živi od samostalnog rada. U nekim zemljama taj odnos ne dosiže čak ni jedan prema deset: 6,7 posto u Norveškoj, 7,5 posto u SAD-u i 8,6 posto u Francuskoj (ispada da je prigovor g. Busha Francuzima klasičan slučaj ruganja sove sjenici).

 

Stvar 16: nismo dovoljno pametni da bismo prepustili stvari tržištu

Što vam kažu:
Trebamo pustiti tržišta na miru, jer, u biti, sudionici tržišta znaju što rade – to jest, oni su racionalni. Budući da pojedinci (i tvrtke, kao skupine pojedinaca koji dijele isti interes) imaju na umu svoje najbolje interese, i budući da oni najbolje poznaju svoje vlastite okolnosti, pokušaji izvana, napose od strane vlade, da se ograniči sloboda njihovog djelovanja, može dovesti samo do loših rezultata. Arogantno je od strane vlade da spriječava sudionike tržišta da rade stvari za koje oni misle da su profitabilne ili da ih prisiljava da rade stvari koje ne žele, kad vlada ne posjeduje dovoljno dobre informacije.

Što vam ne kažu:
Ljudi ne znaju uvijek što rade, jer je naša sposobnost da shvaćamo čak i stvari koje nas se izravno tiču, ograničena – ili, u žargonu, imamo “vezanu racionalnost”. Svijet je vrlo složen, a naše mogućnosti da se s njime bavimo jako su ograničene. Zbog toga trebamo, a obično to i radimo, namjerno suziti našu slobodu izbora, kako bismo smanjili složenost problema s kojima se moramo suočiti. Regulacije koje nameće vlada često funkcioniraju, osobito u kompleksnim područjima kao što je suvremeno financijsko tržište, ne zbog toga što vlada posjeduje superiorno znanje, nego zato što ona ograničava izbore, a time i složenost problema, te tako smanjuje mogućnost da stvari pođu krivim smjerom.

 

Tržišta mogu zakazati, ali…

Kao što izražava zamisao Adama Smitha o tržisštu kao “nevidljivoj ruci”, ekonomisti slobodnog tržišta tvrde da se ljepota slobodnog tržišta sastoji u tome da se odluke pojedinaca (i tvrtki) međusobno usklađuju, bez da bilo tko to pokušava svjesno učiniti. Istina, ima neracionalnih pojedinaca, ili se pak racionalni pojedinci ponekad ponašaju iracionalno. Ali na duži rok, tržište će iskorijeniti iracionalna ponašanja, tako što će ih kazniti – npr. ulagači koji “iracionalno” investiraju u precijenjenu imovinu, dobit će mali profit, što će ih prisiliti ili da promijene svoje ponašanje, ili da nestanu. Prema tome, kažu ekonomisti slobodnog tržišta, prepuštanje pojedincima da odlučuju što da rade, najbolji je način vođenja tržišne ekonomije.
Naravno, malo će ljudi tvrditi da su tršišta savršena. Čak je i Milton Friedman priznao da tržište ponekad zakaže. Klasični primjer je zagađenje. Ljudi “proizvode” previše zagađenja zato što ne plaćaju cijenu njegovog saniranja. Tako se ono što predstavlja optimalnu razinu zagađenja za pojedinca (ili pojedine tvrtke), pridodaje sub-optimalnoj razini s društvene točke gledišta. Međutim, slobodno-tržišni ekonomisti ne propuštaju naglasiti da su zakazivanja tržišta, iako teoretski moguća, u praksi rijetka. Štoviše, oni tvrde da je često najbolje rješenje za zakazivanje tržišta, uvođenje još više tržišnih sila. Tvrde, na primjer, da se zagađivanje može smanjiti tako da se za njega stvori tržište, koje će omogućiti ljudima da prodaju i kupuju pravo na zagađivanje, u skladu sa svojim potrebama, a unutar društveno optimalnog maksimuma.

 

Stvar 17: više obrazovanja neće samo po sebi učiniti zemlju bogatijom

Što vam kažu:
Dobro obrazovana radna snaga apsolutno je nužna za ekonomski razvoj. S razvojem tzv. “ekonomije znanja”, u kojoj je znanje postalo glavni izvor bogatstva, obrazovanje je, a napose više obrazovanje, postalo apsolutno ključno za prosperitet.

Što vam ne kažu:
Postoji zapanjujuće malo dokaza za tvrdnju da više obrazovanja vodi do većeg nacionalnog prosperiteta. Većina znanja stečenog obrazovanjem zapravo nije relevantno za povećanje produktivnosti, iako neosporno omogućava ljudima da žive ispunjenim i neovisnim životom. Također je pogrešno i stanovište da je uspon ekonomije znanja kritički povećao važnost obrazovanja. Za početak, sama ideja ekonomije znanja je problematična, jer je znanje oduvijek bilo glavni izvor bogatstva. Nadalje, sa sve većom deindustrijalizacijom i mehanizacijom, u bogatim se zemljama potreba za znanjem možda čak i smanjila na većini radnih mjesta. Čak i kada se radi o visokom obrazovanju, za kojega se pretpostavlja da je važnije u ekonomiji znanja, nema jednostavnog odnosa između njega i ekonomskog rasta. Ono što je doista važno u određivanju nacionalnog prosperiteta nije razina obrazovanja pojedinaca, nego sposobnost nacije da organizira pojedince u visoko produktivna poduzeća.

Argument da je u današnje vrijeme više no ikad obrazovanje važno za ekonomski napredak, naizgled je jasan. Što su ljudi obrazovaniji, to su produktivniji – što se vidi po višim plaćama koje dobivaju. Prema tome, bila bi stvar matematičke logike da će ekonomija s više obrazovanih ljudi biti produktivnija. Činjenica da siromašne zemlje imaju manju zalihu educiranih ljudi – ili “ljudskog kapitala”, u žargonu nekih ekonomista – također bi bila dokaz te tvrdnje. Postoji, međutim, mnogo dokaza koji dovode u pitanje ovo zdravorazumsko mišljenje. Godine 1960. Tajvan je imao stopu pismenosti od samo 54 posto, a Filipini 72 posto. Unatoč nižoj obrazovnoj razini Tajvan je postigao jednu od najbržih stopa ekonomskog rata u povijesti, dok je u isto vrijeme Filipincima išlo prilično loše. Iste godine, u Južnoj Koreji je pismenost bila 71 posto – usporedivo s Filipinima ali znatno ispod Argentine s 91 posto. Koreja je od tada ekonomski rasla mnogo brže od Argentine. Korejin prihod po glavi stanovnika iznosio je 1960. oko jedne petine onoga u Argentini, a danas je tri puta veći od argentinskog.
Očito je da pored obrazovanja postoji mnogo više stvari koje određuju zemljin ekonomski rast. No ovi primjeri potkopavaju uobičajeni mit da je obrazovanje bilo ključ za istočnoazijsko ekonomsko čudo.
Iskustva podsaharske Afrike također pokazuju da veća ulaganja u obrazovanje nisu garancija boljeg ekonomskog razvoja. Između 1980. i 2004. pismenost je u podsaharskoj Africi porasla sa 40 na 61 posto, a prihod po glavi stanovnika u istom razdoblju je padao po stopi od 0,3 posto godišnje.
Harvardski ekonomist Lant Pritchett, koji je dugo radio za Svjetsku banku, analizirao je podatke iz više bogatih i nerazvijenih zemalja za razdoblje od 1960 do 1987. i zaključio da postoji vrlo malo dokaza koji bi podržavali stanovište da povećanje obrazovanja vodi do većeg ekonomskog rasta.

 

Stvar 18: ono što je dobro za General Motors ne mora nužno biti dobro za Sjedinjene Države.

Što vam kažu:
Korporativni sektor je u srcu kapitalističkog sustava. Tamo se proizvode stvari, stvaraju radna mjesta i otkrivaju nove tehnologije. Bez snažnog korporacijskog sektora nema ekonomskog dinamizma. Prema tome, ono što je dobro za biznis, dobro je i za nacionalnu ekonomiju. Ako uzmemo u obzir sve veću međunarodnu konkurenciju u globaliziranom svijetu, tada će zemlje koje otežavaju otvaranje i vođenje biznisa, ili tjeraju tvrtke da rade neželjene stvari, izgubiti ulagače i radna mjesta. Vlada mora biznisu osigurati maksimalni stupanj slobode.

Što vam ne kažu:
Unatoč važnosti korporativnog sektora, davanje maksimalne slobode tvrtkama ne mora biti dobro čak ni za same te tvrtke, a kamoli za nacionalnu ekonomiju. Zapravo, nije svaka regulacija loša za biznis. Ponekad je u dugoročnom interesu poslovnog sektora da se ograniči sloboda pojedinačnih tvrtki, kako one ne bi uništile zajedničku pričuvu resursa koje svi trebaju, kao što su prirodni resursi ili radna snaga. Propisi mogu također pomoći biznisu tako što će ga navesti da čini ono što može za njih pojedinačno biti kratkoročno skupo, ali će dugoročno povećati njihovu kolektivnu produktivnost – npr. obučavanje radnika. Na koncu, ono što je važno nije kvantiteta već kvaliteta poslovnih propisa.

Na kraju 2. svjetkog rata, General Motors je bio ne samo najveći proizvođač automobila, nego i najveća kompanija u zemlji. Kad je Charlie Wilson, koji je bio šef GM-a trebao postati ministar obrane 1953. i kad je na kongresnom saslušanju upitan vidi li mogući sukob interesa između svoje korporativne prošlosti i svoje javne dužnosti, odgovorio je da je ono što je dobro za SAD, dobro i za GM, i obrnuto.
Čini se da je teško osporiti logiku iza ovog argumenta. U kapitalističkoj ekonomiji kompanije u privatnom sektoru imaju središnju ulogu u stvaranju bogatstva, radnih mjesta i poreznih prihoda. Ako im ide dobro, i cijeloj ekonomiji ide dobro. Pogotovo ako se radi o tako velikoj kompaniji kakav je bio GM 1950-ih godina, njihov uspjeh ili neuspjeh ima značajne učinke na ostatak ekonomije – na tvrtke dobavljače, na zaposlenike tih tvrtki, na proizvođače dobara koje bi zaposlenici te divovske tvrtke, koji se broje u stotinama tisuća, mogli kupiti, itd.
Nažalost, kažu zagovornici ove logike, taj očiti argument nije bio široko prihvaćen tijekom većeg dijela 20. stoljeća. Može se razumjeti zašto su komunistički režimi bili protiv privatnog sektora – napokon, vjerovali su da je privatno vlasništvo izvor svih zala kapitalizma. No, između Velike depresije i 1970-ih, na privatni biznis se gledalo sumnjičavo čak i u najkapitalističkijim ekonomijama.
Na privatni biznis se gledalo, priča ide dalje, kao na anti-društveni činilac, čiju težnju za profitom valja suzbiti u korist drugih, navodno dostojanstvenijih ciljeva, kao što su pravda, društveni sklad, zaštita slabijih i čak nacionalna slava. Rezultat toga bilo je uvođenje kompliciranog sustava licenciranja, u uvjerenju da vlade moraju propisati što će koja tvrtka raditi u interesu šireg društva. Velikim je tvrtkama zabranjen ulazak u segmente  tržišta nastanjene malim gospodarstvima, tvornicama i trgovinama, kako bi se sačuvao tradicionalni način života, i kako bi se “mali čovjek” zaštitio od velikog biznisa. Radni propisi uvedeni su u ime zaštite prava radnika. U mnogim su zemljama prava potrošača proširena u toj mjeri, da to šteti poslovanju.
Ovi su propisi, tvrde komentatori – zagovornici biznisa, ne samo naštetili velikim tvrtkama, nego i svima ostalima, jer su doveli do smanjenja ukupne veličine kolača kojeg se imalo podijeliti. Na koncu je ipak, kažu oni, ludost ove anti-poslovne logike postala previše očita. I kao rezultat, od 1970-ih zemlje diljem svijeta morale su prihvatiti da je ono što je dobro za biznis, dobro i za nacionalnu ekonomiju, te su usvojile politički stav naklonjen biznisu. Od 1990-ih su godina čak i komunističke zemlje odustale od svojih pokušaja da uguše privatni sektor.

 

Kako je div pao

Pet desetljeća nakon što je g. Wilson izgovorio svoju primjedbu, u ljeto 2009, GM je bankrotirao. Vlada SAD-a je, bez obzira na svoju dobro poznatu averziju prema državnom vlasništvu, preuzela kompaniju i, nakon opsežnog restrukturiranja, pokrenula ju kao novi entitet. U tom procesu potrošila je zapanjujućih 57,6 milijardi dolara novca poreznih obveznika.
Može se sada tvrditi da je to bilo u američkom nacionalnom interesu. Pustiti da kompanija te veličine propadne, moglo bi imati ogromne negativne učinke na ekonomiju, što bi pogoršalo financijsku krizu koja se upravo tada odvijala. Vlada SAD-a je u ime poreznih obveznika odabrala manje od dva zla. Što je bilo dobro za GM, bilo je još uvijek dobro za SAD, iako apsolutno gledano, sve skupa i nije baš bilo jako dobro.
No to ne znači da se ne bismo trebali zapitati kako je GM uopće dospio u tu situaciju. Kad se suočio s oštrom konkurencijom uvoza iz Njemačke, Japana i Koreje, GM nije reagirao na najprirodniji, iako težak način, na koji je trebao – proizvodnjom boljih automobila. Umjesto toga, pokušao se izvući na lakši način.
Prvo je konkurente optužio za “dampinške” cijene i druge nepoštene trgovinske djelatnosti, te je naveo vladu SAD-a da nametne uvozne kvote na strane automobile, osobito japanske, kao i da prisili konkurente na otvaranje njihovih domaćih tržišta. Kad su se ove mjere 1990-ih godina pokazale nedovoljnima da zaustave njegov pad, GM je pokušao nadoknaditi svoj neuspjeh u prozvodnji automobila razvijanjem svog financijskog krila, GMAC-a (General Motors Acceptance Corporation). GMAC je krenuo preko svoje tradicionalne funkcije financiranja kupovine automobila i počeo voditi financijske transakcije koje s tim nisu imale veze. GMAC se pokazao prilično uspješnim – godine 2004. 80 posto profita GM-a došlo je iz GMAC-a. No to nije moglo sakriti osnovni problem – da kompanija ne može proizvesti dobre automobile s konkurentnim cijenama. U isto vrijeme, kompanija je pokušala izbjeći potrebu za investiranjem u razvoj boljih tehnologija, tako što je kupovala manje strane konkurente (Saab u Švedskoj i Daewoo u Koreji), no to nije bilo ni izdaleka dovoljno da oživi kompanijinu nekadašnju tehnološku nadmoć. Drugim riječima, u zadnja 4 desetljeća GM je pokušao sve da zaustavi svoj pad, jedino nije pokušao proizvoditi bolje automobile, zato što je to samo po sebi bilo, pa…prevelika gnjavaža.
Očito, sve su te odluke možda bile najbolje sa GM-ovog stanovišta u vrijeme kad su donešene – naposlijetku, one su omogućile kompaniji da preživi još nekoliko desetljeća uz malo uloženog napora – ali one nisu bile dobre za ostatak SAD-a. Ogroman račun koji je na kraju isporučen američkim poreznim obveznicima dokaz je toga. No, osim toga, ostatku SAD-a je moglo biti bolje da je GM prisiljen da investira u tehnologije i strojeve potrebne za proizvodnju boljih automobila, umjesto što je lobirao za protekcionizam, kupovao manje konkurente i pretvarao sebe u financijsku kompaniju.
Priča o GM-u poučna je kad se radi o mogućim sukobima između korporacijskih i nacionalnih interesa – što je dobro za kompaniju, ne mora biti dobro za zemlju. Ta priča ukazuje i na sukob između različitih dioničara koji čine tvrtku – što je dobro za neke dioničare kompanije, recimo menadžere i kratkoročne dioničare, ne mora biti dobro za ostale, recimo radnike i dobavljače. Na koncu, ta nam priča pokazuje da ono što je kratkoročno dobro za kompaniju, ne mora za nju biti dobro dugoročno – što je dobro za GM danas, ne mora biti dobro za GM sutra.

 

299 dozvola

Ranih 90-ih godina jedan je ekonomski časopis izrazio čuđenje nad činjenicom da da je Južna Koreja rasla više od 6 posto godišnje u prethodna tri desetljeća, unatoč tome što je za otvaranje tvornice u zemlji bilo potrebno 299 dozvola od 199 raznih agencija. Kako je moguće da zemlja s tako kompliciranim regulatornim režimom raste tako brzo?
Situacija je bila slična u Japanu i na Tajvanu. Kineska je ekonomija također bila jako regulirana na sličan način tijekom zadnja tri desetljeća brzog rasta. Nasuprot tomu, mnoge su zemlje u razvoju u latinskoj Americi i podsaharskoj Africi de-regulirale svoje ekonomije u nadi da će time potaknuti poslovne aktivnosti i ubrzati svoj rast. No, začudo, od 1980-ih rast je bio daleko sporiji nego u 1960-ima i 70-ima, kad ih je, navodno, sputavala pretjerana regulacija.
Prvo objašnjenje ove zagonetke je da će, koliko se god to činilo čudnim ljudima koji nemaju poslovnog iskustva, poslovni ljudi pribaviti 299 dozvola (i možda neke zaobići davanjem mita, ako je to moguće), ako se na kraju tog puta može zaraditi dovoljno novca. Tako u zemlji koja brzo raste i gdje se stalno pojavljuju povoljne poslovne prilike, čak i gnjavaža pribavljanja 299 dozvola neće odvratiti poslovne ljude od otvaranja novog biznisa. Nasuprot tome, ako je na kraju procesa zarada premalena, čak će se i 29 dozvola činiti previše.
Još važnije od toga, razlog zbog kojega neke zemlje uz jako regulirani biznis imaju i dobru ekonomiju, sastoji se u tome da su mnogi propisi zapravo dobri za biznis.
Ponekad propisi pomažu biznisu tako što ograničavaju aktivnosti koje na kraći rok donose veći profit ali u konačnici uništavaju resurse koji su potrebni svim poslovnim tvrtkama. Npr, pojedine banke mogu profitirati ako agresivno posuđuju novac. Ali ako sve banke to rade, to može povećati šansu za sustavni kolaps, kao što smo vidjeli u globalnoj financijskoj krizi iz 2008. Ograničavanje onoga što banke mogu činiti, tako im zapravo dugoročno pomaže, iako banke od toga nemaju neposredne i brze koristi.  Ne samo da regulacija može pomoći tvrtkama tako što će spriječiti potkopavanje baze njihove dugoročne održivosti. Ponekad regulacije mogu pomoći biznisu prisiljavajući tvrtke da rade stvari koje ne moraju biti u njihovom pojedinačnom interesu, ali koje podižu kolektivnu produktivnost na duži rok. Npr, tvrtke često ne ulažu dovoljno u obučavanje svojih radnika. Kad vlada nametne tvrtkama obavezu obučavanja radnika, to će povećati kvalitetu radne snage, što će na kraju biti korisno za sve tvrtke.
Karl Marx je rekao, da kad vlada ograničava poslovnu slobodu u ime kolektivnog interesa kapitalističke klase, da ona tada djeluje kao “izvršni komitet buržoazije”. Ali ne morate biti marksist kao biste uvidjeli da propisi koji ograničavaju slobodu pojedinih tvrtki mogu promovirati kolektivne interese cijelog poslovnog sektora, a da ne govorimo o naciji kao cjelini. Drugim riječima, ima mnogo propisa koji su “pro”, a ne “anti” poslovni. Ako nam je to jasno, onda će nam biti jasno i to da nije važna apsolutna količina propisa, nego njihov sadržaj i ciljevi.

 

Stvar 19: unatoč padu komunizma, još uvijek živimo u planskim ekonomijama

Što vam kažu:
Pad komunizma jasno je pokazao ograničenja ekonomskog planiranja. U kompleksnim suvremenim ekonomijama, planiranje nije niti moguće, niti poželjno. Samo decentralizirane odluke, kroz mehanizam tržišta, koje donose pojedinci i tvrtke u stalnoj potrazi za profitom, mogu održati složenu suvremenu ekonomiju. Moramo se odreći iluzije da u ovom kompleksnom svijetu koji se neprestano mijenja, možemo bilo što planirati. Što manje planiranja, to bolje.

Što vam ne kažu:
Kapitalističke ekonomije su u velikoj mjeri planirane. Vlade u kapitalističkim ekonomijama provode planiranje, iako manje nego u slučaju komunističkog centralnog planiranja. Sve te vlade financiraju značajan dio investicija u istraživanje i razvoj, te infrastrukturu. Većina njih planira značajan dio ekonomije preko poduzeća u državnom vlasništvu. Mnoge kapitalističke vlade planiraju budući oblik pojedinih industrijskih sektora preko sektorske industrijske politike. Još važnije od toga, suvremene kapitalističke ekonomije se sastoje od velikih, hijerarhijski organiziranih korporacija koje vrlo detaljno planiraju svoje aktivnosti, čak i preko nacionalnih granica. Prema tome, pitanje nije planirati ili ne. Radi se o planiranju pravih stvari, na  pravim razinama.

 

Stvar 20: jednake mogućnosti ne moraju biti poštene

Što vam kažu:
Mnoge ljude uzrujava nejednakost. Ali postoje različite vrste nejednakosti. Kad sve ljude podjednako nagrađujete, bez obzira na njivove napore i postignuća, tada oni koji bolje rade gube motivaciju. Kao što je pokazao pad komunizma, to je loša ideja. Jednakost koju trebamo je jednakost mogućnosti. Ljudima treba dati jednake prilike.

Što vam ne kažu:
Jednake mogućnosti su početna točka za pošteno društvo. Ali to nije dovoljno. Naravno, pojedince valja nagraditi za bolji rad, ali pitanje je natječu li se oni uopće pod istim uvjetima kao i njihovi konkurenti. Ako djetetu ne ide dobro u školi zato što je gladno i ne može se koncentrirati, ne može se reći da je dijete nesposobno. Pošteno natjecanje može se postići samo onda kad se djetetu da dovoljno hrane – kod kuće preko obiteljskog prihoda, a u školi preko besplatne užine. Ako nema barem djelomične jednakosti u prihodima, jednake mogućnosti nemaju smisla.

 

Capuccino društvo

Iako još uvijek ima dosta ljudi s predrasudama prema drugim rasama, siromašnim ljudima, nižim kastama i ženama, danas će se malo tko otvoreno protiviti načelu jednakih mogućnosti. Neki tvrde da bi jednakost trebala završiti s jednakim mogućnostima. Drugi, među kojima sam i ja, vjeruju da nije dovoljno imati samo puku jednakost mogućnosti.
Ekonomisti slobodnog tržišta upozoravaju da, ako pokušamo izjednačiti ishode ljudskih aktivnosti, umjesto samo mogućnosti ljudi da djeluju, tada ćemo ukinuti motiviranost za rad i inovativnost. Hoćete li naporno raditi ako znate da ćete, kako god radili, biti plaćeni isto kao i tip pored vas koji zabušava na poslu? Nisu li upravo zbog toga pod Mao Zedongom propale kineske poljoprivredne komune? Ako neproporcionalno oporezujete bogate i tim prihodom financirate državu blagostanja, neće li bogati izgubiti motivaciju da stvaraju bogatstvo, a siromašni motivaciju da rade, jer im je zajamčen minimalni životni standard, radili oni ili ne? Na taj način, kažu slobodno-tržišni ekonomisti, svima je samo lošije zbog pokušaja da se smanji nejednakost prihoda. 
Apsolutno je točno da će pretjerani pokušaji izjednačavanja – npr. u maoističkim komunama, gdje praktički nije bilo nikakve veze između nečijeg napora i nagrade koju bi dobio – imati negativan utjecaj na napor koji ljudi ulažu u rad. To je i nepošteno. Ali ja vjerujem da je određeni stupanj izjednačavanja nužan, ako želimo izgraditi doista pošteno društvo.
Stvar je u tome da, kako bi imali koristi od jednakih mogućnosti koje im se pružaju, ljudima su potrebne i sposobnosti da koriste te mogućnosti. Nema koristi od toga što crni Južnoafrikanci danas imaju jednake mogućnosti kao i bijelci da dobiju dobro plaćeni posao, ako nemaju obrazovanje koje bi ih kvalificiralo za taj posao. Nema koristi od toga što se crnci sada mogu upisati na bolja sveučilišta (ranije rezervirana samo za bijelce), ako još uvijek moraju pohađati loše financirane škole s lošim učiteljima koji sami jedva da znaju čitati i pisati. S krajem aparthejda ti učitelji nisu iznenada postali pametniji. Roditelji učenika i dalje su nezaposleni (službeno, nezaposlenost je 26-28 posto). Za njih je upis na bolje sveučilište neostvarivi san. Zbog toga se post-aparthejdska Južna Afrika pretvorila u nešto, što sami Južnoafrikanci zovu “cappuccino društvo”: masa smeđeg na dnu, tanki sloj bijele pjene iznad toga, i na vrhu malo praha od čokolade.
Na ovo će vam ekonomisti slobodnog tržišta odgovoriti da oni koji nemaju obrazovanje, odlučnost i poduzetničku energiju da iskoriste tržišne mogućnosti, mogu kriviti samo sebe. Zašto bi ljudi koji su teško radili i diplomirali unatoč svim teškoćama, bili nagrađeni jednako kao i netko tko dolazi iz istog siromašnog miljea i bavi se sitnim kriminalom?
Ovaj argument je ispravan. Ne možemo, i ne bismo trebali objašnjavati nečije djelovanje samo okolinom iz koje je potekao. Pojedinci su odgovorni za ono što su učinili od svojih života.
No, iako je ovaj argumen ispravan, on je samo dio priče. Pojedinci se ne rađaju u vakuumu. Društveno-ekonomski okoliš u kojemu se nalaze, postavlja im ozbiljna ograničenja u pogledu onoga što oni mogu raditi. Pa čak i u pogledu onoga što žele raditi. Vaša vas okolina može navesti da odustanete od nekih stvari, bez da ih i pokušate učiniti. Mnoga se akademski talentirana djeca iz britanske radničke klase niti ne pokušavaju upisati na fakultet, jer fakultet “nije za njih”.
Naravno, glupo je za sve okrivljavati društveno-ekonomski okoliš, ali je jednako neprihvatljivo vjerovati da ljudi mogu postići sve, samo ako “vjeruju u sebe” i dovoljno se trude, kao što vam to govore u holivudskim filmovima. Jednake šanse ne znače ništa onima koji nemaju mogućnosti da ih iskoriste.

Danas ni jedna zemlja namjerno ne sprječava siromašnu djecu da idu u školu, ali mnoga djeca u siromašnim zemljama ne mogu ići u školu, jer nemaju novac da plate školarinu. Čak i u zemljama s besplatnim javnim školstvom, siromašnoj će djeci u školi ići lošije, bez obzira na njihove urođene sposobnosti. Neka od njih od kuće idu gladna, a onda preskaču i ručak u školi. Zbog toga se ne mogu koncentrirati u školi, s predvidljvim rezultatima. U krajnjim slučajevima intelektualni im je razvoj već oštećen zbog nedostatka hrane u ranom djetinjstvu. Ta djeca češće i poboljevaju, pa zbog toga češće izostaju iz škole. Ako su im roditelji nepismeni ili moraju raditi cijeli dan, nema im tko pomoći oko domaćih zadaća. A možda nemaju ni vremena za domaće zadaće, jer moraju čuvati mlađu braću i sestre, ili napasati koze.
Mnogo se toga može riješiti javnom politikom, što se u nekim zemljama i radi – besplatan ručak u školi, cijepljenja, osnovna zdravstvena zaštita, pomoć učitelja koje angažira škola, itd. No nešto od toga im se mora pružiti i kod kuće.
To znači da mora postojati neki minimum izjednačavanja prihoda, kako bi siromašna djeca dobila nešto što barem liči na poštenu šansu u životu.
I u životu odraslih ljudi mora postojati neka jednakost prihoda. Poznato je, da kad je netko dulje vrijeme nezaposlen, za tu osobu postaje krajnje teško da se vrati na tržište rada. Gubitak posla nije u potpunosti određen “vrijednošću” te osobe. Mnogi ljudi izgubili su posao jer su radili u industriji koja se činila perspektivna, ali ju je zatim teško pogodila strana konkurencija. Nitko od radnika u američkim željezarama ili britanskim brodogradilištima 1960-ih godina, nije mogao predvidjeti da će njihove tvornice biti zbrisane od strane japanske i korejske konkurencije. Je li doista pošteno da ti ljudi moraju patiti i biti bačeni u ropotarnicu povijesti?
Naravno, na idealnom slobodnom tržištu to ne bi trebao biti problem, jer bi ti radnici mogli dobiti posao u novim industrijama. Ali, tko je od bivših američkih metalaca postao informatički inženjer, i tko se od bivših britanskih brodograditelja pretvorio u investicijskog bankara?
Bolji bi pristup bio da se tim ljudima pomogne naći novi posao, tako da im se osigura pristojna naknada za nezaposlene, zdravstveno osiguranje, programi za prekvalifikaciju i pomoć pri traženju posla, kao što osobito dobro rade u skandinavskim zemljama. To bi i za ekonomiju u cjelini bio produktivniji pristup.
Pretjerano izjednačavanje prihoda je štetno, iako je dvojbeno što je točno pretjerano. U svakom slučaju, jednakost mogućnosti nije dovoljna. Ako ne stvorimo okolinu gdje su svima zajamčene neke minimalne mogućnosti kroz zajamčeni minimalni prihod, školovanje i zdravstvenu zaštitu, tada ne možemo reći da imamo pošteno natjecanje. Kad neki ljudi moraju trčati utrku na 100 metara s vrećama pijeska zavezanima za noge, tada činjenica da su svi počeli utrku s iste crte ne čini utrku poštenom. Jednakost mogućnosti je apsolutno nužna, ali nedovoljna za izgradnju istinski poštenog i efikasnog društva.

 

Stvar 21: velika vlada čini da ljudi lakše prihvaćaju promjene

Što vam kažu:
Velika vlada je loša za ekonomiju. Država blagostanja se pojavila zbog želje siromašnih da bolje žive, tako što će bogati plaćati troškove prilagodbi koje konstantno zahtijevaju sile tržišta. Kad se bogati oporezuju kako bi se platilo osiguranje za nezaposlene, zdravstvena skrb i druge socijalne mjere za siromašne, to ne samo da siromašne čini lijenima i lišava bogate motivacije da stvaraju bogatstvo, nego i ekonomiju čini manje dinamičnom. Uz zaštitu koju im pruža država blagostanja, ljudi ne osjećaju potrebu da se prilagode novim tržišnim realnostima, te zbog toga odgađaju promjene u svojim profesijama i načinima rada koji su potrebni za dinamična ekonomska prilagođavanja. Ne moramo čak podsjećati na neuspjehe komunističkih ekonomija. Pogledajte samo nedostatak dinamizma u Europi sa njenom napuhanom državom blagostanja, u usporedbi s vitalnošću SAD-a.

Što vam ne kažu:
Dobro skrojena država blagostanja može zapravo ohrabriti ljude da riskiraju sa svojim poslovima i da budu više, a ne manje spremni na promjene. To je jedan od razloga zašto u Europi ima manje zahtjeva za trgovinski protekcionizam, nego u SAD-u. Europljani znaju da će, čak i ako njihove industrije propadnu zbog strane konkurencije, moći zaštiti svoj životni standard (kroz naknadu za nezaposlene) i prekvalificirati se za drugi posao (uz pomoć državnih subvencija). U isto vrijeme, Amerikanci znaju da gubitak posla za njih znači ogroman pad životnog standarda, a možda i kraj produktivnog života. Zbog toga su europske zemlje s najrazvijenijom državom blagostanja, kao što su Švedska, Norveška i Finska, mogle imati brži ili barem jednaki rast kao SAD, čak i za vrijeme post-1990. “Američke Renesanse”.

Sigurnost posla je trnovito pitanje. Ekonomisti slobodnog tržišta vjeruju da svaka regulacija tržišta koja otežava otpuštanje radnika, čini ekonomiju manje efikasnom i dinamičnom. Za početak, smanjuje se motivacija radnika da naporno rade. Povrh toga, to obeshrabruje stvaranje bogatstva jer poslodavci oklijevaju sa zapošljavanjem novih ljudi (bojeći se da ih kasnije neće moći otpustiti).
Regulacija tržišta rada je dovoljno loša, tvrdi se, ali je država blagostanja učinila stvari još gorima. Pružajući naknade za nezaposlene, zdravstveno osiguranje, besplatno školovanje i čak minimalni prihod, država blagostanja je praktički svima zajamčila da će ih vlada zaposliti – kao “nezaposlenog radnika”, ako hoćete – s minimalnom plaćom. Radnici, dakle, nisu motivirani da naporno rade. Još gore, država blagostanja financira se oporezivanjem bogatih, čime se smanjuje njihova motivacija da naporno rade, stvaraju radna mjesta i generiraju bogatstvo. S obzirom na to, razlaže se dalje, zemlja s većom državom blagostanja bit će manje dinamična. Ovaj je argument bio vrlo utjecajan, a od 1990-ih je postao još popularniji s (navodnim) većim rastom u SAD-u, u odnosu na druge bogate zemlje s većom državom blagostanja.
Ali, je li točno da veća sigurnost posla i veća država blagostanja čine ekonomiju manje produktivnom i dinamičnom. Na primjeru Koreje vidi se da nedostatak sigurnosti posla može navesti mlade na konzervativni odabir karijere, tj. na preferiranje sigurnih poslova u medicini i pravu. To može biti ispravan iuzbor za njih kao pojedince, ali to dovodi do izmještanja talenata, što smanjuje ekonomsku efikasnost i dinamizam.
Slabija država blagostanja u SAD-u je jedan važan razlog zašto je tamo trgovinski protekcionizam mnogo jači nego u Europi, unatoč tome što je u Europi državna intervencija više prihvaćena. U SAD-u vam je bolje da se držite svog posla, ako treba i kroz protekcionizam, jer ostati bez posla znači ostati gotovo bez svega. Osiguranje za slučaj nezaposlenosti je manjkavo i traje kraće nego u Europi. Slaba je javna pomoć u vezi prekvalifikacije i traženja posla. Još više zastrašuje to što gubitak posla znači i gubitak zdravstvenog osiguranja, a vjerojatno i doma, zbog slabe javne stanogradnje ili javnih subvencija za iznajmljivanje. Zbog toga je u SAD-u otpor radnika bilo kakvom industrijskom restrukturiranju koje uključuje smanjivanje broja radnih mjesta, mnogo veći nego u Europi. Većina američkih radnika nije u mogućnosti pružiti organizirani otpor, ali oni koji jesu – radnici u sindikatima – će razumljivo učiniti sve što mogu da sačuvaju trenutnu raspodjelu radnih mjesta.
Kao što gornji primjeri pokazuju, veća nesigurnost može navesti ljude da rade napornije, ali na krivim poslovima. Talentirani korejski mladići koji bi mogli biti briljantni inženjeri i znanstvenici, sada proučavaju anatomiju čovjeka. Mnogi američki radnici koji bi nakon odgovarajuće preobuke mogli raditi u “izlazećim” industrijama (npr. bioinženjering), tvrdo se drže svojih poslova u “zalazećim” industrijama (npr. automobilskoj) i tako samo odgađaju neizbježno.
Bit je u tome, da ako ljudi znaju da će imati drugu (ili treću ili čak četvrtu) šansu, tada će mnogo lakše prihvatiti rizik odabira njihovog prvog posla (kao u korejskom primjeru) ili če lakše napustiti svoj sadašnji posao (kao u usporedbi SAD – Europa). Čini li vam se ova logika čudnom? Ne bi trebalo, jer to je upravo ista logika na kojoj se temelji zakon o bankrotu, kojeg većina ljudi prihvaća kao “očitog”.
Kao što je spomenuto, uobičajeno mišljenje je da su zemlje sa slabijom državom blagostanja dinamićnije. Međutim, dokazi ne podupiru ovo stanovište. Do 1980-ih SAD su rasle mnogo sporije od Europe, unatoč činjenici da su imale mnogo manju državu blagostanja. Veličina države blagostanja samo je jedan čimbenik u određivanju ekonomskog uspjeha neke zemlje, ali je očito da velika država blagostanja nije inkompatibilna s velikim rastom.
Kad naši auti ne bi imali kočnice, ne bismo ih se usudili voziti brže od 30-ak km na sat. Na isti način ljudi mogu lakše prihvatiti rizik od nezaposlenosti i potrebu za povremenom edukacijom, ako znaju da im ta iskustva neće uništiti život. Zbog toga veća vlada može učiniti ljude otvorenijima za promjenu, a time i ekonomiju dinamičnijom.

 

Stvar 22: financijsko tržište mora postati manje, a ne više efikasno

Što vam kažu:
Brz razvoj financijskih tržišta omogućio nam je brzo premještanje resursa. Zbog toga su SAD, Britanija, Irska i neke druge kapitalističke ekonomije, koje su liberalizirale i otvorile svoja financijska tržišta, tako dobro napredovale u posljednja tri desetljeća. Liberalna financijska tržišta pružaju ekonomiji mogućnost da brzo odgovori na promjenjive prilike, te tako omogućavaju brži rast. Istina, neki nedavni ekscesi doveli su financije na zao glas. No, ne bismo trebali žuriti s ograničavanjem financijskih tržišta samo zbog ovakve financijske krize, koliko god bila velika, koja se događa jednom u sto godina i koju nitko nije mogao predvidjeti, jer je efikasnost financijskog tržišta ključ prosperiteta nacije.

Što vam ne kažu:
Problem s današnjim financijskim tržištima jest u tome što su ona previše efikasna. S nedavnim financijskim “inovacijama”, koje su proizvele toliko mnogo novih financijskih instrumenata, financijski je sektor postao efikasniji u stvaranju profita na kratki rok. Međutim, kao što se vidjelo u globalnoj krizi 2008, to je učinilo ekonomiju u cjelini mnogo nestabilnijom. Osim toga, vlasnici financijskog kapitala brzo odgovaraju na promjene, što kompanijama iz realnog sektora otežava osiguranje “strpljivog kapitala” koji im je potreban za dugoročni razvoj. Taj procijep u brzini između financijskog i realnog sektora mora biti smanjen, što znači da financijska tržišta namjerno treba učiniti manje efikasnim.

Ono što je sve više zemalja ohrabrivalo da usvoje strategiju rasta temeljenu na financijskoj deregulaciji, jest činjenica da je u takvom sustavu lakše zarađivati novac financijskim aktivnostima, nego drugim ekonomskim aktivnostima – ili se barem tako činilo do krize 2008. U Americi je financijski sektor postao tako atraktivan, da su se čak mnoge proizvodne kompanije pretvorile praktički u financijske kompanije. Ono što čini financijski kapital nužnim za ekonomski razvoj ali i potencijalno kontraproduktivnim ili čak destruktivnim, jest činjenica da je on mnogo likvidniji od industrijskog kapitala. Financijski kapital je “nestrpljiv” i traži kratkoročne dobitke. To stvara ekonomsku nestabilnost, jer se likvidni kapital valja svijetom u vrlo kratkom roku i na “iracionalne” načine. Još važnije je da to dugoročno vodi u slabiji rast produktivnosti, jer su dugoročna ulaganja smanjena kako bi se zadovoljio nestrpljivi kapital. Na to je mislio nobelovac James Tobin kad je govorio o potrebi da se “uspore kotači naših ekscesivno efikasnih međunarodnih tržišta novca”. U tu svrhu, Tobin je predložio porez na financijske transakcije. Tzv. Tobinov porez do nedavno je bio tabu u političkim krugovima.

 

Stvar 23: dobra ekonomska politika ne treba dobre ekonomiste

Što vam kažu:
Uspjeh vladine politike ovisi u velikoj mjeri od sposobnosti onih koji ju stvaraju i provode. Osobito u zemljama u razvoju, ali ne samo u njima, vladini dužnosnici nisu baš dobro upućeni u ekonomiju, a što bi trebali biti ako žele provoditi dobru ekonomsku politiku. Ti bi dužnosnici trebali biti svjesni svojih ograničenja i suzdržati se od provođenja “teških” politika, kao što je selektivna industrijska politika, te se držati manje zahtjevnih slobodno-tržišnih politika, kod kojih je uloga vlade minimalna. Na taj način gledano, politike slobodnog tržišta su dvostruko dobre, jer one ne samo da su najbolje politike, nego su također i najmanje zahtjevne za birokratske sposobnosti.

Što vam ne kažu:
Dobri ekonomisti nisu potrebni za vođenje dobre ekonomske politike. Najuspješniji ekonomski birokrati obično nisu ekonomsiti. Za vrijeme “čudesnih” godina u Japanu i djelomice u Koreji, ekonomsku politiku su vodili pravnici. U Tajvanu i Kini ekonomsku politiku vodili su inženjeri. To pokazuje da za ekonomski uspjeh nisu potrebni ljudi koji su dobro obučeni u ekonomiji – osobito ako se radi o ekonomiji slobodnog tržišta. I doista, u zadnja tri desetljeća, sve veći utjecaj ekonomije slobodnog tržišta rezultirao je u slabijim ekonomskim pokazateljima diljem svijeta – niskim ekonomskim rastom, većom ekonomskom nestabilnošću, povećanom nejednakošću i konačno, katastrofom globalne ekonomske krize 2008. godine. I ukoliko trebamo ekonomiju, potrebne su nam drugačije vrste ekonomije od slobodno-tržišne.

Ako za dobru ekonomiju ne trebamo ekonomiste, kao što je to u istočnoazijskom slučaju, onda kakva korist od ekonomije? Moguće objašnjenje istočnoazijskog iskustva jest da je ono što je potrebno za vođenje ekonomske politike opća inteligencija, a ne specijalističko zanje ekonomije. Može biti da je ekonomija koja se podučava u sveučilišnim učionicama previše udaljena od stvarnosti, da bi bila od neke praktične koristi. Ako je tako, onda bi vlade mogle doći do sposobnijih kreatora ekonomske politike tako da regrutiraju one koji su studirali područja koja su najprestižnija u određenoj zemlji (što može biti pravo, strojarstvo, ili čak i ekonomija, ovisno o zemlji). Ovakvu pretpostavku neizravno podržava činjenica da je ekonomski razvoj latinoameričkih zemalja bio mnogo lošiji u usporedbi s istočnoazijskim zemljama, iako su ekonomsku politiku vodili ekonomisti, i to vrlo obrazovani (kao npr. “Chicago boys” generala Pinocheta). Indija i Pakistan također imaju mnogo ekonomista svjestske klase, ali se ekonomske performanse tih zemalja ne daju usporediti s istočnoazijskima.
John Kenneth Galbraith, najduhovitiji ekonomist u povijesti, svakako je pretjerivao kad je rekao da je “ekonomija izuzetno korisna kao način da se zaposle ekonomisti”, ali u šali ima i zrnca istine. Čini se da ekonomija u stvarnom svijetu nije previše važna za ekonomsko upravljanje.
Zapravo još je i gore. Ima razloga za pomisao da ekonomija može biti itekako štetna za ekonomiju.

Kategorije:ekonomija

23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu – 2. dio

12. rujna 2011. 1 komentar

(Ha-Joon Chang: 23 Things They Don’t Tell You About Capitalism, Penguin Books, 2010.)

 

Stvar 8: Kapital ima nacionalnost

Što vam kažu:
Pravi heroj globalizacije je transnacionalna korporacija. Transnacionalne korporacije su, kao što im ime govori, korporacije koje su nadišle svoje izvorne nacionalne granice. Sjedište im je možda još u zemlji u kojoj su osnovane, ali je dobar dio njihove proizvodnje i istraživačkih ustanova smješten izvan njihove matične zemlje, tako da one zapošljavaju ljude, uključujući i visoke menadžere, iz cijelog svijeta. U ovom dobu takvog kapitala bez nacionalnosti, nacionalistička politika prema stranom kapitalu je u najmanju ruku neučinkovita, a u najgorem slučaju kontraproduktivna. Ako vlada neke zemlje provodi diskriminaciju protiv njih, transnacionalne korporacije neće investirati u toj zemlji. Namjera vlade može biti da pomogne nacionalnoj ekonomiji podupirući nacionalne tvrtke, ali takva politika zapravo šteti nacionalnoj ekonomiji, spriječavajući najefikasnije tvrtke da uđu u zemlju.

Što vam ne kažu:
Unatoč sve većoj transnacionalizaciji kapitala, većina transnacionalnih kompanija zapravo ostaju nacionalne kompanije s internacionalnim operacijama. One provode većinu svojih bitnih aktivnosti, kao što su istraživanje i planiranje, kod kuće. Većina njihovih najviših šefova su državljani matične zemlje. Kad treba zatvarati tvornice i otpuštati ljude, to se ne radi najprije u matičnoj zemlji. Matična zemlja stječe glavninu dobrobiti od transnacionalne korporacije. Naravno, njihova nacionalnost nije jedina stvar koja određuje kako će se korporacija ponašati, ali ako zanemarujemo nacionalnost kapitala, činimo to na svoju štetu. Preveliki udio stranog vlasništva u nacionalnoj ekonomiji je štetan.

Malo je korporacija istinski transnacionalno. Golema većina njih još uvijek ima većinu proizvodnje u matičnim zemljama. Osobito kad se radi o aktivnostima visokog stupnja, kao što su strateško odlučivanje i istraživanje i razvoj, sve one ostaju čvrsto ukorijenjene u svojim matičnim zemljama. Govoriti o svijetu bez granica je teško pretjerivanje.

No, ako ograničite strana ulaganja, npr. ako zabranite ulaganja u određene “strateške” industrije, strani investitori će jednostavno otići negdje drugdje i vi ćete ostati bez radnih mjesta i prihoda kojeg oni stvaraju. To je točno. No ima još problema koje treba razmotriti prije no što zaključimo da ne bi tebalo biti nikakvih ograničenja za strane investicije.
Izravna strana ulaganja se obično definira kao stjecanje više od 10 posto dionica neke tvrtke, uz namjeru da se steknu i upravljačka prava.
Treba imati na umu da su većina stranih investicija “brownfield” investicije – kad strana kompanija preuzme postojeću kompaniju, a ne “greenfield” investicije – tj. kad strana kompanija gradi nove proizvodne pogone. Od 1990-ih brownfield ulaganja su činila preko polovice ukupnih svjetskih izravnih stranih ulaganja, dosegavši čak 80 posto 2001. godine. To znači da se većina stranih ulaganja sastojala od preuzimanja postojećih tvrtki, a ne od stvaranja nove proizvodnje i radnih mjesta. Čak i kod prihvaćanja greenfield ulaganja, valja razmotriti kako će ona utjecati na buduću putanju nacionalne ekonomije. Jer, kako kažu amerikanci, nije svejedno proizvodite li čips ili mikročipove. A velika je vjerojatnost da će strana firma u vašoj zemlji proizvoditi čips, prije nego mikročipove.
Uzevši sve u obzir, za zemlju u razvoju bi bilo pametnije da ograniči strana ulaganja barem u nekim industrijama. Zemlja će tako kratkoročno izgubiti neka ulaganja, ali će dugoročno moći imati više značajnijih ekonomskih aktivnosti unutar svojih granica. Ili, još bolje, vlada zemlje u razvoju može dopustiti strana ulaganja pod uvjetima koji će pomoći zemlji da unaprijedi sposobnosti nacionalnih tvrtki – npr. zahtijevajući “joint venture” (što će potaknuti transfer menadžerskih tehnika), zahtijevajući transfer tehnologije ili obuku radnika.
Posljednih godina, privatni dionički fondovi imaju sve veću ulogu u preuzimanju kompanija. U praksi, ovi fondovi obično nemaju namjeru dugoročno poboljšati sposobnosti stečene kompanije. Oni kupuju firme s namjerom da ih prodaju za 3 do 5 godina, nakon što ih restrukturiraju tako da postanu profitabilne. Takvo restrukturiranje se obično sastoji od rezanja troškova – otpuštanja radnika i odustajanja od dugoročnih investicija, što dugoročno šteti izgledima kompanije.

 
Stvar 9: ne živimo u post-industrijskom dobu

Što vam kažu:
Ekonomija se posljednjih desetljeća iz osnova promijenila. Napose u bogatim zemljama, proizvodna industrija, nekoć pokretačka snaga kapitalizma, više nije važna. S prirodnom tendencijom da s porastom bogatstva raste (relativno) potražnja za uslugama, i s rastom visoko-produktivnih, na znanju osnovanih usluga (kao što su bankarstvo i konzalting), proizvodna industrija je izgubila važnost u svim bogatim zemljama. Te zemlje su ušle u “post-industrijsko” doba, u kojemu većina ljudi radi u uslužnim djelatnostima, a većina outputa su usluge. Smanjivanje proizvodnje je prirodna stvar, koju trebamo pozdraviti. Čak bi i za neke zemlje u razvoju bilo bolje da preskoče proizvodne aktivnosti i uskoče izravno u postindustrijsku ekonomiju osnovanu na uslugama.

Što vam ne kažu:
Možda živimo u postindustrijskom društvu, u smislu da većina nas radi u trgovinama i uredima, a ne u tvornicama. No, nismo ušli u post-industrijski stadij razvoja u smislu da je industrija postala nevažna. Većina pada udjela proizvodnje u ukupnom outputu, nije nastala zbog pada u apsolutnoj količini proizvedenih dobara, nego zbog pada njihovih cijena u odnosu na cijene usluga, što je uzrokovano njihovim bržim rastom produktivnosti (output po jedinici inputa). Zamisao da zemlje u razvoju mogu preskočiti industrijalizaciju i izravno ući u post-industrijsku fazu, jest fantazija. Usluge su loš pokretač razvoja, jer imaju ograničene mogućnosti rasta produktivnosti. Uslugama se ne može lako trgovati, što znači da će ekonomija bazirana na uslugama biti manje sposobna za izvoz. Manja zarada od izvoza, znači manje mogućnosti da se kupuju napredne tehnologije iz inozemstva, a to dovodi do sporijeg rasta.

Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, u nekim zemljama oko 40 posto zaposlenih radilo je u proizvodnoj industriji. Danas, oko 25 posto, a u nekim zemljama, napose u SAD, Kanadi i Britaniji, jedva 15 posto. Budući da tako malo ljudi radi u industriji, priroda društva se promijenila. U tom smislu su današnja društva postala postindustrijska.
No, ona nisu postala postindustrijska u ekonomskom smislu. Proizvodnja i dalje ima vodeću ulogu u njihovim ekonomijama. Uspon Kine kao “svjetske radionice” može objasniti oko 20 posto deindustrijalizacije u bogatim zemljama. Mnogi ljudi misle da se preostalih 80 posto može objasniti prirodnom tendencijom pada (relativne) potražnje za proizvedenim dobrima, s porastom bogatstva. No, ako pobliže pogledamo, vidjet ćemo da je ovaj efekt zapravo vrlo mali. Čini se da trošimo sve veći dio svog prihoda na usluge, ne zato što koristimo više usluga, nego zato što usluge postaju sve skuplje.
Novcem kojim ste prije 10 godina kupili računalo, danas možete kupiti tri, možda i četiri, računala. Zbog toga danas vjerojatno imate dva, a ne samo jedno računalo. Ali šišate se vjerojatno jednako često danas, kao i prije 10 godina. Cijena šišanja je vjerojatno nešto narasla, tako da je proporcija vašeg prihoda koja ide na šišanje veća nego prije 10 godina. Posljedica toga jest da se čini kao da trošite više (manje) na šišanje (računala) nego ranije, ali zapravo konzumirate više računala nego ranije, a konzumiranje šišanja je ostalo isto. Drugim riječima, stvarni efekt potražnje – to jest efekt potražnje nakon što uzmemo u obzir relativne promjene cijena – je malen.
Zašto onda padaju relativne cijene proizvedenih dobara? Zato što proizvodna industrija ima brži rast produktivnosti od usluga. Mnogo je lakše povećati produktivnost u proizvodnji, nego u uslugama. Zapravo, kod mnogih usluga je nemoguće povećati produktivnost a da se ne ugrozi kvaliteta. Možete, npr. smanjiti broj trgovaca u dućanima, ali ćete onda na uslugu čekati puno duže. Ili, hoćete li smatrati povećanjem produktivnosti, ako vam bend pjesmu koja traje 5 minuta, odsvira za 1 minutu? Jabuke ćete platiti manje u trgovačkom centru, nego u dućanu iza ugla, ali trgovački centar je smješten usred ničega i morate se pola sata voziti do njega.
U sažetku: kako se output proizvodnog sektora povećava brže od outputa uslužnog sektora, cijene proizvedenih dobara padaju u odnosu na cijene usluga. Pad udjela proizvodnje u ukupnom outputu u bogatim zemljama, nije posljedica (relativne) potražnje za proizvedenim dobrima, kao što mnogi ljudi misle. Niti je posljedica uvoza iz Kine. Umjesto toga, radi se o padu relativnih cijena proizvedenih dobara, zbog bržeg rasta produktivnosti u proizvodnom sektoru. I to je ono što pokreće proces deindustrijalizacije. Dakle, građani bogatih zemalja možda žive u postindustrijskom društvu s aspekta njihovog zapošljavanja, ali važnost industrije s aspekta proizvodnje u tim ekonomijama, nije se smanjila do stupnja da bismo mogli proglasiti post-industrijsko doba.
Pa, onda, je li deindustrijalizacija dobra ili loša? Kako ekonomijom počinje dominirati uslužni sektor, u kojemu je rast produktivnosti sporiji, rast cijele ekonomije će se usporiti. To bi moglo biti zabrinjavajuće, osim ako ne mislimo (kao što neki misle) da su zemlje koje prolaze kroz deindustrijalizaciju sada dovoljno bogate, da im ne treba još više rasta produktivnosti. Deindustrijalizacija također ima negativni učinak na platnu bilancu zemlje, jer je usluge teže izvesti od proizvedenih dobara. Zemlja, dakako, može zatvoriti rupu posuđujući novac, ali u konačnici će morati smanjiti vrijednost svoje valute, smanjujući tako mogućnosti za uvoz, a time smanjujući i životni standard.
Fantazija je misliti da se siromašna zemlja može razviti uglavnom na osnovi svog uslužnog sektora. Ako osnivate svoj razvoj većim dijelom na uslugama, dugoročni rast produktivnosti će vam biti mnogo sporiji, nego ako ga osnivate na proizvodnji.
Neki sad mogu reći: a što je sa zemljama kao što su Švicarska i Singapur? Nisu li se one razvile na uslugama? Mnogi misle da Švicarska živi od ukradenog novca kojeg su u njezine banke deponirali diktatori iz Trećeg svijeta, ili pak od prodaje kravljih zvona i satova japanskim i američkim turistima, no radi se zapravo o jednoj od najindustrijaliziranijih ekonomija na svijetu. Ne vidimo mnogo švicarskih proizvoda, jer je zemlja malena (oko 7 milijuna ljudi), i jer su njeni proizvođači specijalizirani za industrijska dobra, kao što su strojevi i industrijske kemikalije, a ne za potrošačka dobra, koja su vidljivija. No, po glavi stanovnika, Švicarska ima najveći industrijski output na svijetu (ili drugi iza  Japana, ovisi koju godinu i koje podatke gledate). Singapur, gledano po glavi stanovnika, također spada u 5 najjačih industrijskih ekonomija na svijetu. Finska i Švedska, usput, čine ostatak petorke. Doista, izuzevši nekoliko mjesta, kao što su recimo Sejšelski otoci, koji imaju vrlo malu populaciju i izuzetne turističke resurse (85000 ljudi s dohotkom od 9000 dolara po glavi stanovnika), niti jedna zemlja do sada nije postigla čak ni pristojan (a kamoli visoki) životni standard, oslanjajući se samo na usluge – a niti jednoj to neće uspjeti ni u budućnosti.

 
Stvar 10: SAD nemaju najviši životni standard na svijetu

Što vam kažu:
SAD imaju najviši životni standard na svijetu. Postoji nekoliko zemalja koje imaju veći prihod po glavi stanovnika, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da za isti iznos novca možete kupiti više dobara i usluga u SAD, nego u drugim bogatim zemljama, ispada da SAD imaju najviši životni standard na svijetu, ako zanemarimo mini-državu Luksemburg. Zbog toga druge zemlje nastoje imitirati SAD, što ilustrira superiornost slobodno-tržišnog sustava, kojeg SAD najbolje (ako ne i savršeno) predstavljaju.

Što vam ne kažu:
Prosječni američki građanin doista može kupiti više za svoj novac nego građanin bilo koje druge zemlje svijeta (osim Luksemburga). Ali, uzevši u obzir veliku nejednakost u zemlji, ovaj prosjek manje pouzdano pokazuje kako ljudi žive, nego prosjeci u drugim zemljama u kojima postoji manja nejednakost u raspodjeli prihoda. Veća nejednakost je također odgovorna za slabije indikatore zdravlja i za veći kriminal u SAD. Osim toga, istim se iznosom može u SAD-u kupiti više stvari nego u drugim bogatim zemljama, zato što su usluge tamo jeftinije, zbog većeg useljavanja i lošijih radnih uvjeta. Nadalje, Amerikanci rade značajno duže od Europljana. Gledano po radnom satu, njihova je kupovna moć manja nego u nekoliko europskih zemalja. Može se raspravljati koji je način života bolji – više materijalnih dobara s manje slobodnog vremena (kao u SAD) ili manje materijalnih dobara s više slobodnog vremena (kao u Europi), ali u svakom slučaju životni standard u SAD-u nije baš tako nedvosmisleno veći nego u usporedivim zemljama.

Amerika je postala najbogatija zemlja na svijetu oko 1900. godine, ali sada to više nije. Prema podacima Svjetske banke, prihod po glavi stanovnika iznosio je u SAD 2007. godine 46040 dolara. Tada je bilo 7 zemalja s većim per capita prihodom: Norveška (76450), zatim Luksemburg, Švicarska, Danska, Island, Irska i na kraju Švedska (46060). Ali, neki bi mogli reći, to ne može biti istina. Kad odete u SAD, jednostavno vidite da ljudi tamo žive bolje od Norvežana ili Švicaraca. Jedan je od razloga za taj dojam činjenica da u SAD postoji mnogo veća nejednakost nego u europskim zemljama, pa zbog toga zemlja stranim posjetiteljima izgleda bogatija nego što uistinu jest. Strani posjetitelji bilo koje zemlje rijetko vide one lošije dijelove – kojih u SAD-u ima mnogo više nego u Europi. Postoje indikatori koji ukazuju na to: SAD su na 30. mjestu na svijetu po zdravstvenim pokazateljima, kao što su dužina života i smrtnost dojenčadi; stopa kriminala je mnogo veća nego u Europi ili Japanu; po glavi stanovnika, u SAD-u je u zatvoru 8 puta više ljudi nego u Europi i 12 puta više nego u Japanu.
Osim toga, cijene usluga (npr. vožnja taksijem ili večera u restoranu) su skuplje u Švicarskoj i Norveškoj nego u SAD-u, zato što te zemlje imaju skupe radnike. Te iste usluge su jeftine u zemljama koje imaju jeftine radnike, npr. Meksiko ili Tajland. Kad se radi o stvarima koje su uključene u međunarodnu trgovinu (npr. televizori, mobiteli) njihove su cijene u osnovi iste u svim zemljama, bogatim i siromašnim.
Zbog mnogo manje sigurnosti zaposlenja i mnogo manjih “socijalnih” prava, radnici u SAD-u, osobito oni koji nisu u sindikatima i oni koji rade u uslužnim djelatnostima, rade za mnogo manju plaću i pod mnogo lošijim radnim uvjetima, nego njihovi kolege u Europi. I zbog toga je vožnja taksijem i večera u restoranu mnogo jeftinija u SAD-u nego u Europi. To je odlično ako ste mušterija, ali nije odlično ako ste vozač taksija ili konobar. Drugim riječima, veća kupovna moć prosječnog američkog prihoda, kupljena je za cijenu nižeg prihoda i lošijih radnih uvjeta mnogih američkih građana.
Na kraju tu je i pitanje radnih sati. Nećete reći da netko ima dvostruko bolji životni standard od mene ako zarađuje 50 posto više od mene ali zbog toga mora raditi dvostruko duže. I tako, Amerikanci rade duže od stanovnika bilo koje zemlje koja ima prihod po glavi stanovnika veći od 30000 dolara. Amerikanci rade 10 posto duže od većine Europljana i 30 posto duže od Nizozemaca i Norvežana. Ako se napravi izračun prihoda po radnom satu, SAD se nalaze na 8. mjestu.

Stvar 11: Afrika nije sudbinski predodređena za nerazvijenost

Što vam kažu:
Afrika je sudbinski predodređena za nerazvijenost. Ona ima lošu klimu, lošu geografiju, mnoge zemlje nemaju izlaz na more, okružene su zemljama čija mala tržišta nude malo mogućnosti za izvoz, a tu su i divlji sukobi koji se preljevaju u susjedne zemlje. Ima previše prirodnih izvora, što stanovništvo čini lijenim, korumpiranim i sklonim konfliktima. Afričke nacije su etnički podijeljene. Institucije su nekvalitetne i ne štite dovoljno ulagače. Kultura je loša – ljudi ne vole raditi, ne štede i ne mogu međusobno surađivati. Sve to objašnjava zašto nije bilo većeg napretka čak i nakon što je uvedena značajna liberalizacija tržišta, nakon 1980-ih godina.

Što vam ne kažu:
Afrika nije uvijek bila u stagnaciji. U 1960-im i 70-im godinama, kad su bile prisutne sve navodne strukturalne prepreke rastu, Afrika je zapravo imala pristojan rast. Nadalje, sve to što navodno opterećuje Afriku, bilo je prisutno u svim današnjim bogatim zemljama – loša klima (arktička i tropska), nepostojanje izlaza na more, obilni prirodni resursi, etničke podjele, loše institucije i loša kultura. Ovi strukturni uvjeti naizgled opterećuju Afriku samo zato što njene zemlje još nemaju neophodne tehnologije, institucije i organizacijske vještine kojima bi se mogle s njima nositi. Pravi uzrok afričke stagnacije u posljednja tri desetljeća je politika slobodnog tržišta. Za razliku od povijesti ili geografije, politika se može promijeniti. Afrika nije predodređena za nerazvijenost.

Stvar 12: vlade mogu odabrati pobjednike

Što vam kažu:
Vlade nemaju nužne informacije i stručnost da bi donosile informirane poslovne odluke i da bi “odabrale pobjednike” kroz industrijsku politiku. Ljudi koji donose odluke u okviru vlade vjerojatno će odabrati neke spektakularne gubitnike, s obzirom da su motivirani željom za vlašću, a ne za profitom, te da ne moraju snositi financijske posljedice svojih odluka. Pogotovo ako vlada pokušava ići protiv logike tržišta i podupire industriju koja nadilazi zemljine resurse i sposobnosti, rezultati su katastrofalni, kao što to pokazuju mnogi projekti u zemljama u razvoju.

Što vam ne kažu:
Vlade mogu odabrati pobjednike, ponekad spektakularno dobro. Ima mnogo primjera diljem svijeta. Argument da su vladine odluke koje utječu na poslovne tvrtke unaprijed inferiorne odlukama koje donose same tvrtke, nije opravdan. Posjedovanje detaljnijih informacija ne garantira donošenje boljih odluka – ponekad ih može i otežati. Vlade mogu doći do boljih informacija i poboljšati kvalitetu svojih odluka. Odluke koje su dobre za pojedine tvrtke, ne moraju biti dobre za nacionalnu ekonomiju u cjelini. Dakle, vladino “odabiranje pobjednika” protiv signala tržišta, može unaprijediti nacionalnu ekonomiju, osobito ako se radi u uskoj (ali ne preuskoj) suradnji s privatnim sektorom.

Najgori poslovni prijedlog u povijesti

Odluka vlade Južne Koreje da izgradi čeličanu 1965. godine, bila je prema svim prihvaćenim ekonomskim teorijama – najgora poslovna odluka u povijesti. U to je vrijeme Koreja bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, koja je preživljavala od izvoza prirodnih sirovina (npr. ribe, tungstenske rude) ili radno-intenzivnih proizvoda (npr. perike od ljudske kose ili jeftina odjeća). Prema prihvaćenoj teoriji međunarodne trgovine, poznatoj kao “teorija komparativne prednosti”, zemlja kao Koreja, s mnogo radne snage i vrlo malo kapitala, ne bi trebala proizvoditi kapitalno-intenzivne proizvode kao što je čelik. Još gore, Koreja nije imala ni nužne sirovine – ni željeznu rudu, ni ugljen. Nije ni čudo da je korejska vlada imala poteškoća da nađe nekoga tko bi uložio u projekt. Dok su se vodili pregovori vlada je učinila stvari koje su projekt učinile još neprivlačnijim. Čeličana je trebala biti poduzeće u državnom vlasništvu, a na čelo joj je postavljen general bez poslovnog iskustva. Ovo je bilo previše, čak i za vojnu diktaturu. Normalno, Svjetska Banka je savjetovala potencijalne donore da ne podrže projekt. Vlada je nakon toga uspjela nagovoriti japansku vladu da dio reparacija za kolonijalnu vlast usmjeri u čeličanu, te da pomogne sa strojevima i tehničkim savjetima. Kompanija je počela s proizvodnjom 1973,  a od sredine 1980-ih je bila smatrana jednim od najefikasnijih proizvođača čelika. Danas je četvrti najveći proizvođač čelika na svijetu.
Tako, pred sobom imamo zagonetku – kako je najgori poslovni prijedlog na svijetu doveo do jedne od najuspješnijih kompanija na svijetu. Zapravo, zagonetka je još veća, jer ta čeličana nije jedina tvrtka u Koreji kojoj se to dogodilo.
1960-ih i 70-ih, korejska je vlada gurnula mnoge tvrtke iz privatnog sektora u industrije u koje oni dobrovoljno ne bi bili ušli. To se činilo politikom mrkve i batine. Zanimljivo, mnoge industrije koje je vlada ovako promovirala, postale su izuzetno uspješne (npr. LG i Hyundai). Prema vladajućoj ekonomskoj teoriji slobodnog tržišta, ovakve se stvari jednostavno ne mogu dogoditi. Pa ipak dogodile su se. Koreja nije jedina zemlja u kojoj je vlada uspješno birala pobjednike. Isto su učinile i ostale istočnoazijske ekonomije. Zapravo, korejska strategija je kopirana od japanske vlade. A slično je bilo u Tajvanu i Singapuru. No, ne radi se samo o istočnoazijskim ekonomijama. U drugoj polovici 20. stoljeća, Francuska, Finska, Norveška i Austrija oblikovale su i usmjeravale industrijski razvoj s velikim uspjehom kroz protekciju, subvencije i ulaganje od strane poduzeća u državnom vlasništvu. Vlada SAD-a se pravi kao da to nikad nije radila, ali je zapravo izabrala većinu industrijskih pobjednika u zemlji od 2. svjetskog rata, kroz masovnu podršku za istraživanje i razvoj. Industrije koje se bave računalima, poluvodičima, zrakoplovstvom, internetom i biotehnologijom su sve razvijene zbog istraživanja i razvoja subvencioniranog od strane vlade.
Ako vlade ne samo da mogu izabrati pobjednike, nego to i čine s takvom pravilnošću, ponekad sa spektakularnim rezultatima, čovjek ne može a da se ne zapita nije li nešto pogrešno u dominantnoj ekonomskoj teoriji koja tvrdi da je to nemoguće.

Stvar 13: Čineći bogate ljude još bogatijima, ne činimo i nas ostale bogatijima

Što vam kažu:
Da bismo podijelili bogatstvo, prvo ga moramo stvoriti. Sviđalo se to nama ili ne, bogati ljudi su ti koji investiraju i stvaraju radna mjesta. Bogataši su bitni za uočavanje tržišnih prilika i za njihovo iskorištavanje. U mnogim je zemljama politika zavisti i populistička politika iz prošlosti, postavila ograničenja na stvaranje bogatstva, namećući bogatima visoke poreze. To treba prestati. Možda zvuči grubo, ali dugoročno gledano, siromašni mogu postati bogatiji samo ako bogati postanu još bogatiji.

Što vam ne kažu:
Unatoč uobičajenoj dihotomiji “politike koja povećava rast i pogoduje bogatima” i “politike koja smanjuje rast i pogoduje siromašnima”, ova prva nije uspjela ubrzati rast u posljednja tri desetljeća. Tako da prvi korak u ovom argumentu – stanovište da će davanje većeg dijela kolača bogatima učiniti kolač većim – ne stoji. Drugi dio argumenta – stanovište da će veće bogatstvo, stvoreno na vrhu, nekako dokapati dolje, do siromašnih – također ne funkcionira. Kapanje se događa, ali je ono vrlo slabašno ako se prepusti tržištu.

Sovjetska ekonomija je 1919. godine bila u škripcu. Shvaćajući da novi režim neće preživjeti bez oživljavanja proizvodnje hrane, Lenjin je pokrenuo Novu ekonomsku politiku (NEP), kojom su u poljoprivredi dozvoljene tržišne transakcije, i kojom je seljacima dopušteno da zadrže profit iz tih transakcija. Boljševička partija bila je podijeljena. U lijevoj partijskoj struji bio je Lav Trocki, koji je tvrdio da je NEP povratak u kapitalizam, a podržavao ga je briljantni samouki ekonomist Jevgenij Preobraženski. Preobraženski je tvrdio da sovjetska ekonomija, kako bi se razvila, mora povećati ulaganja u industriju. No, prema Preobraženskom, vrlo je teško povećati ta ulaganja jer je praktički sav višak koji stvori ekonomija (tj. preko onoga što je apsolutno nužno za fizičko preživljavanje populacije) pod kontrolom seljaka, budući da se ekonomija uglavnom osnivala na poljoprivredi. Smatrao je da zbog toga na selu treba ukinuti privatno vlasništvo i tržište, kako bi vlada mogla iscijediti sav višak smanjivanjem poljoprivrednih cijena. Taj bi se višak onda usmjerio u industrijski sektor. To bi kratkoročno smanjilo životni standard, osobito seljacima, ali dugoročno bi svima bilo bolje, jer bi se maksimiziralo investiranje, a time i potencijal rasta ekonomije.
Desna partijska struja – Staljin i Buharin, pozivali su na realizam. Tvrdili su da ne bi bilo pametno zamjeriti se seljacima, s obzirom da ih ima tako mnogo. Prema Buharinu, nije bilo izbora, nego “ujahati u socijalizam na seljačkoj ragi”. Preobraženski je marginaliziran, te je otišao u progonstvo 1927.
Međutim, 1928. sve se promijenilo. Kad je postao diktator, Staljin se vratio strategiji koju je zagovarao Preobraženski. Konfiscirao je zemlju bogatih seljaka – kulaka, te doveo selo pod državnu kontrolu kroz kolektivizaciju poljoprivrede. Zemlja konfiscirana kulacima pretvorena je u državna imanja (sovhoze), dok su sitni seljaci prisiljeni da uđu u zadruge ili kolektivna imanja (kolhoze).
Staljin zapravo nije u potpunosti slijedio ideje Preobraženskog, nego je bio nešto mekaniji. Nije iscijedio seljake do maksimuma. Umjesto toga nametnuo je niske nadnice industrijskim radnicima, što je prisililo gradske žene da se pridruže industrijskoj radnoj snazi kako bi im obitelji mogle preživjeti.
Staljinova strategija imala je veliku cijenu. Milijuni ljudi koji su pružili otpor kolektivizaciji – ili su bili optuženi da pružaju otpor – završili su u radnim logorima. Došlo je do kolapsa poljoprivredne proizvodnje i do teške gladi 1932-3. koja je izazvala smrt milijuna ljudi.
No, da Staljin nije usvojio strategiju Preobraženskog, Sovjetski Savez ne bi mogao izgraditi svoju industrijsku bazu dovoljnom brzinom da bude u mogućnosti zaustaviti nacističku invaziju u 2. svjetskom ratu. Bez nacističkog poraza na istočnom frontu, ne bi bilo moguće poraziti nacističku Njemačku. I tako, ironično, zapadni Europljani danas duguju svoju slobodu jednom zaboravljenom ultra-lijevom sovjetskom ekonomistu.
Ali zašto govorimo o tome? Zato što postoje zapanjujuće podudarnosti između Staljinove (točnije, Preobraženskijeve) strategije i današnje politike koja pogoduje bogatima, a koju zagovaraju ekonomisti slobodnog tržišta.

Od 18. stoljeća feudalizam se našao pod udarom liberala, koji su smatrali da ljudi trebaju biti nagrađeni prema svojim postignućima, a ne po rođenju. Ipak, to nisu bili liberali današnjeg kova. Prije svega, bili su protiv demokracije. Vjerovali su da bi davanje prava glasa siromašnim ljudima (žene nisu uopće uzimali u obzir, jer se za njih smatralo da nemaju potpune intelektualne sposobnosti) uništilo kapitalizam. Zašto? Liberali 19. stoljeća vjerovali su da je suzdržavanje ključ akumulacije bogatstva, pa tako i ekonomskog razvoja. Stekavši plodove svog rada, ljudi se moraju suzdržati od neposrednog zadovoljenja, te investirati, ako žele akumulirati bogatstvo. Prema ovom pogledu na svijet, siromašni su siromašni zato jer nemaju dovoljno karaktera da se suzdrže. Dakle, ako date pravo glasa siromašnima, oni če htjeti maksimizirati svoju sadašnju potrošnju, a ne ulaganja, namećući poreze bogatima i trošeći ih.
U njihovoj politici protiv siromaha, liberale su podržali klasični ekonomisti, od kojih je najbriljantniji bio David Ricardo. Za razliku od današnjih liberalnih ekonomista, klasični ekonomisti nisu kapitalističku ekonomiju viodjeli kao sastavljenu od pojedinaca, nego od klasa – kapitalista, radnika i zemljoposjednika. Za najvažniju razliku među klasama smatrala se činjenica da kapitalisti investiraju (praktički) sav svoj prihod, dok ga druge klase – troše. Dakle, ako radnici dobiju veći udio nacionalnog prihoda, investiranje, a time i ekonomski rast, će pasti.
I to je mjesto gdje se zadrti slobodno-tržištarci, kao Ricardo, susreću s ultra-lijevim ekonomistima, kao Preobraženski. Unatoč prividnim razlikama, obje skupine misle da višak koji se može investirati treba biti koncentriran u rukama investitora, kako bi se dugoročno maksimizirao ekonomski rast. Kod prve skupine to je klasa kapitalista, a kod druge – vlast, koja planira ekonomiju. I to je, u biti, ono što ljudi imaju na umu kad govore da “prvo treba stvoriti bogatstvo, pa ga onda redistribuirati”.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće, ostvarili su se najgori strahovi liberala, i većina zapadnih zemalja je proširila biračko pravo  na siromašne građane (naravno, samo na muškarce). Međutim, ni tada, a  niti u desetljećima koja su slijedila, prekomjerno oporezivanje bogatih od kojeg se strahovalo, i posljedično uništenje kapitalizma, nisu se dogodili. Čini se da siromasi ipak nisu bili toliko nestrpljivi.
Kad je konačno započelo oporezivanje bogatih, ono nije uništilo kapitalizam, nego ga je zapravo ojačalo. Nakon 2. svjetskog rata došlo je do brzog porasta progresivnog oporezivanja i trošenja na “socijalnu” državu ili “državu blagostanja” u većini bogatih kapitalističkih zemalja. Unatoč tome (ili prije – djelomice i zbog toga) razdoblje između 1950. i 1973. bilo je razdoblje najveće stope rasta u tim zemljama – poznato kao “Zlatno doba kapitalizma”. Prije Zlatnog doba, prihod po glavi stanovnika u bogatim kapitalističkim ekonomijama rastao je po stopi od 1 do 1,5 posto godišnje. Za vrijeme Zlatnog doba, rast je bio 2-3 posto u SAD i Britaniji, 4-5 posto u zapadnoj Europi i 8 posto u Japanu. Nikad poslije te zemlje nisu dosegle veći rast.
Kad se od sredine 1970-ih rast usporio, slobodno-tržištarci su otpuhali prašinu sa svoje 19-stoljetne retorike i uspjeli uvjeriti ostale da je smanjenje udjela prihoda koji ide klasi investitora, razlog usporenja.
Od 1980-ih, u mnogim (ali ne u svim) tim zemljama na vlasti su bile vlade koje su prigrlile preraspodjelu prihoda prema gore. Pa čak i neke takozvane lijeve stranke.
Razaranje države blagostanja pokazalo se ipak težim nego što se mislilo, ali je njen rast usporen.
U večini zemalja provodila se, i provodi, politika koja redistribuira prihod od siromašnih prema bogatima. Porezi su bogatima smanjeni. Financijska deregulacija je stvorila ogromne mogućnosti za spekulativne dobitke i astronomske plaće za vrhunske menadžere i financijere. Deregulacija u drugim područjima je također dopustila kompanijama da povećaju profite – između ostalog i zato što su mogle u većoj mjeri iskoristiti svoje moći monopola, slobodnije zagađivati okoliš i jednostavnije otpuštati radnike. Veća liberalizacija trgovine i povećanje stranog investiranja – ili samo prijetnja njima – doveli  su do smanjivanja plaća.
Posljedica svega je raslojavanje – povećanje nejednakosti prihoda u većini bogatih zemalja. Od 20 naprednih ekonomija, u razdoblju od 1990 do 2000. nejednakost je porasla u njih 16 (od ostalih 4, samo je u Švicarskoj značajno pala). U ovom razdoblju, u SAD-u, nejednakost prihoda, već daleko najveća u bogatom svijetu, narasla je na razinu usporedivu s onom u nekim latinoameričkim zemljama, kao što su Urugvaj i Venezuela. Između 1979.  i 2006. na ljestvici prihoda u SAD-u, najgornjih 1 posto ljudi više je nego udvostručilo svoj udio u u nacionalnom prihodu, sa 10 posto na 22,9 posto. Najgornjih 0,1 posto je povećalo svoj udio više od tri puta, sa 3,5 posto 1979. na 11,6 posto 2006.
Sva bi ova redistribucija prihoda prema gore možda još i bila opravdana, da je dovela do ubrzanja rasta. No, činjenica je da se rast zapravo usporio od početka neoliberalnih reformi u 1980-im godinama (1,4 posto godišnje od 1980 do 2009.). Od 1980-ih tako, bogatima dajemo veči komad kolača u uvjerenju da će oni stvoriti više bogatstva i učiniti kolač većim nego što bi to inače bilo moguće. Bogati su dobili veći komad kolača, u redu, ali su zapravo smanjili brzinu rasta kolača.
Problem je u tome da koncentriranje prihoda u rukama možebitnog investitora ne dovodi do većeg rasta ako investitor odbije investirati više. Kapitalističke ekonomije nemaju mehanizam da ga na to prisile. Čak i kad preraspodjela prihoda prema gore stvori više bogatstva nego što bi inače bilo moguće (što se, ponavljam, nije dogodilo), nitko ne garantira da će siromašni imati neke koristi od toga. Da bi imali koristi, potrebna je “socijalna” država ili “država blagostanja”, jer tržište to ne čini samo od sebe.

Stvar 14: američki menadžeri su preplaćeni

Što vam kažu:
Neki ljudi su plaćeni više od drugih. U SAD-u kompanije svojim vrhunskim menadžerima plaćaju svote koje neki ljudi smatraju opscenima. Pa ipak, to je ono što zahtijevaju sile tržišta. Uzevši da je količina talentiranih ograničena, jednostavno morate platiti velike svote novca ako želite privući one najnadarenije. S gledišta divovske korporacije s milijardama dolara prometa, isplati se platiti dodatne milijune ili čak desetke milijuna dolara, da bi dobili najbolje talente, jer će njihova sposobnost da donose bolje odluke od svojih kolega u konkurentskim kompanijama, donijeti dodatne stotine milijuna dolara prihoda. Koliko god razina tih naknada izgledala nepravedno, ne smijemo dopustiti da nas obuzme zavist i da ih pokušamo umjetno ograničiti. Takvi bi pokušaji jednostavno bili kontraproduktivni.

Što vam ne kažu:
Američki su menadžeri preplaćeni ne samo u jednom smislu. Prvo, preplaćeni su u usporedbi sa svojim prethodnicima. Relativno gledano, dakle kao proporcija prosječne plaće radnika – deset puta više od svojih prethodnika 1960-ih godina, unatoč tome što su prethodnici vodili kompanije koje su (razmjerno) bile mnogo uspješnije od današnjih američkih kompanija. Preplaćeni su i u usporedbi sa svojim kolegama u drugim bogatim zemljama – i do dvadeset puta više. Ne samo da su preplaćeni, nego su i prezaštićeni, u smislu da ih se ne kažnjava zbog loših rezultata. A sve to ne diktiraju u potpunosti sile tržišta. Menadžerska je klasa u SAD-u zadobila takvu ekonomsku, političku i ideološku moć, da je bila u mogućnosti manipulirati silama koje određuju koliko će biti plaćena.

Prosječna menadžerska (CEO) kompenzacija (plaće, bonusi, mirovine i dioničke opcije) u SAD-u je 300-400 puta veća od prosječne radničke kompenzacije (plaće i povlastice). Neke ljude ovo užasno nervira. Na primjer, g. Baracka Obamu, američkog predsjednika, često citiraju kako kritizira pretjerane CEO plaće.
Ekonomisti slobodnog tržišta ne vide problem u ovom disparitetu plaća. Ako je CEO plaćen 300 puta više od radnika, kažu oni, to mora biti zato jer doprinosi 300 puta više vrijednosti kompanije. Ako netko nema produktivnost kojom će opravdati svoju visoku plaću, tržišne sile će osigurati da bude otpušten. Oni koji postavljaju pitanja o CEO plaćama, kao g. Obama, su populisti koji se upuštaju u politiku klasne zavisti. Kapitalizuam ne može ispravno funkcionirati ako oni koji su manje produktivni ne prihvate da ljudi trebaju biti plaćeni prema svojoj produktivnosti.
Čovjek bi gotovo mogao i povjerovati ovim argumantima, samo ako bi učinio mali ustupak – naime, ako bi ignorirao činjenice. Nije sporno da su neki ljudi produktivniji od drugih i da zato trebaju biti više plaćeni. Ponekad i puno više. No, pitanje je,  je li opravdana baš ovako velika razlika?
Plaća radnika u SAD-u praktički stagnira od sredine 1970-ih. Nije da standard Amerikanaca od onda nije porastao. Obiteljski prihod, za razliku od pojedinačne radničke kompenzacije, jest porastao, ali samo zato jer u sve većem broju obitelji rade oba partnera.
Sad, ako vjerujemo u slobodno-tržišnu logiku da su ljudi plaćeni u skladu sa svojim doprinosom, razmjerno povećanje CEO kompenzacija od 30-40 puta većih od kompenzacije prosječnog radnika (koja se nije puno promijenila), do 300-400 puta većih, mora značiti da su američki menadžeri postali deset puta produktivniji nego 1960-ih i 1970-ih. Je li to istina?
Uobičajeno objašnjenje jest da su kompanije u tom razdoblju postale mnogo veće, pa dakle djelovanje menadžera ima mnogo veći utjecaj na poslovanje. Možda tu ima neke logike, ali ako kompanije rastu cijelo vrijeme, zašto su CEO plaće doživjele nagli uzlet nakon 1980-ih. Uz to, ista logika bi trebala vrijediti i za radničke plaće, ali to ne vidimo. Osim toga, zašto su menadžeri koji vode kompanije slične veličine u Europi i Japanu plaćeni znatno manje od svojih američkih kolega, koji upravljaju kompanijama koje ne posluju bolje, nego često lošije od Eurospkih i Japanskih? Zanimljiv je i fenomen da otpušteni menadžeri često dobiju ogromne otpremnine, koje su često veće od onih zagarantiranih ugovorom.
Menadžerska klasa je, barem dijelom i zbog takvih ekscesivnih prihoda, stekla veliku moć, koju se ne libi koristiti. A ta je moć demonstrirana nakon financijske krize 2008. godine, kad su američka i britanska vlada upumpale astronomske svote novca poreznih obveznika u posrnule financijske institucije, a malo je menadžera zbog tog posrnuća bilo kažnjeno. Činjenica da britanski i američki porezni obveznici, koji su praktički postali dioničari spašenih financijskih institucija, ne mogu čak ni kazniti svoje nove zaposlenike zbog lošeg rada, niti ih prisiliti da prihvate efikasnije kompenzacijske sheme, pokazuje širinu moći koju menadžerska klasa u tim zemljama danas ima. Iluzija je misliti da u takvim uvjetima njihovu plaću određuju sile tržišta.

U slijedećem dijelu: stvari od 15 do 23.

Kategorije:ekonomija