Početna stranica > ekonomija > 23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu – 2. dio

23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu – 2. dio

(Ha-Joon Chang: 23 Things They Don’t Tell You About Capitalism, Penguin Books, 2010.)

 

Stvar 8: Kapital ima nacionalnost

Što vam kažu:
Pravi heroj globalizacije je transnacionalna korporacija. Transnacionalne korporacije su, kao što im ime govori, korporacije koje su nadišle svoje izvorne nacionalne granice. Sjedište im je možda još u zemlji u kojoj su osnovane, ali je dobar dio njihove proizvodnje i istraživačkih ustanova smješten izvan njihove matične zemlje, tako da one zapošljavaju ljude, uključujući i visoke menadžere, iz cijelog svijeta. U ovom dobu takvog kapitala bez nacionalnosti, nacionalistička politika prema stranom kapitalu je u najmanju ruku neučinkovita, a u najgorem slučaju kontraproduktivna. Ako vlada neke zemlje provodi diskriminaciju protiv njih, transnacionalne korporacije neće investirati u toj zemlji. Namjera vlade može biti da pomogne nacionalnoj ekonomiji podupirući nacionalne tvrtke, ali takva politika zapravo šteti nacionalnoj ekonomiji, spriječavajući najefikasnije tvrtke da uđu u zemlju.

Što vam ne kažu:
Unatoč sve većoj transnacionalizaciji kapitala, većina transnacionalnih kompanija zapravo ostaju nacionalne kompanije s internacionalnim operacijama. One provode većinu svojih bitnih aktivnosti, kao što su istraživanje i planiranje, kod kuće. Većina njihovih najviših šefova su državljani matične zemlje. Kad treba zatvarati tvornice i otpuštati ljude, to se ne radi najprije u matičnoj zemlji. Matična zemlja stječe glavninu dobrobiti od transnacionalne korporacije. Naravno, njihova nacionalnost nije jedina stvar koja određuje kako će se korporacija ponašati, ali ako zanemarujemo nacionalnost kapitala, činimo to na svoju štetu. Preveliki udio stranog vlasništva u nacionalnoj ekonomiji je štetan.

Malo je korporacija istinski transnacionalno. Golema većina njih još uvijek ima većinu proizvodnje u matičnim zemljama. Osobito kad se radi o aktivnostima visokog stupnja, kao što su strateško odlučivanje i istraživanje i razvoj, sve one ostaju čvrsto ukorijenjene u svojim matičnim zemljama. Govoriti o svijetu bez granica je teško pretjerivanje.

No, ako ograničite strana ulaganja, npr. ako zabranite ulaganja u određene “strateške” industrije, strani investitori će jednostavno otići negdje drugdje i vi ćete ostati bez radnih mjesta i prihoda kojeg oni stvaraju. To je točno. No ima još problema koje treba razmotriti prije no što zaključimo da ne bi tebalo biti nikakvih ograničenja za strane investicije.
Izravna strana ulaganja se obično definira kao stjecanje više od 10 posto dionica neke tvrtke, uz namjeru da se steknu i upravljačka prava.
Treba imati na umu da su većina stranih investicija “brownfield” investicije – kad strana kompanija preuzme postojeću kompaniju, a ne “greenfield” investicije – tj. kad strana kompanija gradi nove proizvodne pogone. Od 1990-ih brownfield ulaganja su činila preko polovice ukupnih svjetskih izravnih stranih ulaganja, dosegavši čak 80 posto 2001. godine. To znači da se većina stranih ulaganja sastojala od preuzimanja postojećih tvrtki, a ne od stvaranja nove proizvodnje i radnih mjesta. Čak i kod prihvaćanja greenfield ulaganja, valja razmotriti kako će ona utjecati na buduću putanju nacionalne ekonomije. Jer, kako kažu amerikanci, nije svejedno proizvodite li čips ili mikročipove. A velika je vjerojatnost da će strana firma u vašoj zemlji proizvoditi čips, prije nego mikročipove.
Uzevši sve u obzir, za zemlju u razvoju bi bilo pametnije da ograniči strana ulaganja barem u nekim industrijama. Zemlja će tako kratkoročno izgubiti neka ulaganja, ali će dugoročno moći imati više značajnijih ekonomskih aktivnosti unutar svojih granica. Ili, još bolje, vlada zemlje u razvoju može dopustiti strana ulaganja pod uvjetima koji će pomoći zemlji da unaprijedi sposobnosti nacionalnih tvrtki – npr. zahtijevajući “joint venture” (što će potaknuti transfer menadžerskih tehnika), zahtijevajući transfer tehnologije ili obuku radnika.
Posljednih godina, privatni dionički fondovi imaju sve veću ulogu u preuzimanju kompanija. U praksi, ovi fondovi obično nemaju namjeru dugoročno poboljšati sposobnosti stečene kompanije. Oni kupuju firme s namjerom da ih prodaju za 3 do 5 godina, nakon što ih restrukturiraju tako da postanu profitabilne. Takvo restrukturiranje se obično sastoji od rezanja troškova – otpuštanja radnika i odustajanja od dugoročnih investicija, što dugoročno šteti izgledima kompanije.

 
Stvar 9: ne živimo u post-industrijskom dobu

Što vam kažu:
Ekonomija se posljednjih desetljeća iz osnova promijenila. Napose u bogatim zemljama, proizvodna industrija, nekoć pokretačka snaga kapitalizma, više nije važna. S prirodnom tendencijom da s porastom bogatstva raste (relativno) potražnja za uslugama, i s rastom visoko-produktivnih, na znanju osnovanih usluga (kao što su bankarstvo i konzalting), proizvodna industrija je izgubila važnost u svim bogatim zemljama. Te zemlje su ušle u “post-industrijsko” doba, u kojemu većina ljudi radi u uslužnim djelatnostima, a većina outputa su usluge. Smanjivanje proizvodnje je prirodna stvar, koju trebamo pozdraviti. Čak bi i za neke zemlje u razvoju bilo bolje da preskoče proizvodne aktivnosti i uskoče izravno u postindustrijsku ekonomiju osnovanu na uslugama.

Što vam ne kažu:
Možda živimo u postindustrijskom društvu, u smislu da većina nas radi u trgovinama i uredima, a ne u tvornicama. No, nismo ušli u post-industrijski stadij razvoja u smislu da je industrija postala nevažna. Većina pada udjela proizvodnje u ukupnom outputu, nije nastala zbog pada u apsolutnoj količini proizvedenih dobara, nego zbog pada njihovih cijena u odnosu na cijene usluga, što je uzrokovano njihovim bržim rastom produktivnosti (output po jedinici inputa). Zamisao da zemlje u razvoju mogu preskočiti industrijalizaciju i izravno ući u post-industrijsku fazu, jest fantazija. Usluge su loš pokretač razvoja, jer imaju ograničene mogućnosti rasta produktivnosti. Uslugama se ne može lako trgovati, što znači da će ekonomija bazirana na uslugama biti manje sposobna za izvoz. Manja zarada od izvoza, znači manje mogućnosti da se kupuju napredne tehnologije iz inozemstva, a to dovodi do sporijeg rasta.

Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, u nekim zemljama oko 40 posto zaposlenih radilo je u proizvodnoj industriji. Danas, oko 25 posto, a u nekim zemljama, napose u SAD, Kanadi i Britaniji, jedva 15 posto. Budući da tako malo ljudi radi u industriji, priroda društva se promijenila. U tom smislu su današnja društva postala postindustrijska.
No, ona nisu postala postindustrijska u ekonomskom smislu. Proizvodnja i dalje ima vodeću ulogu u njihovim ekonomijama. Uspon Kine kao “svjetske radionice” može objasniti oko 20 posto deindustrijalizacije u bogatim zemljama. Mnogi ljudi misle da se preostalih 80 posto može objasniti prirodnom tendencijom pada (relativne) potražnje za proizvedenim dobrima, s porastom bogatstva. No, ako pobliže pogledamo, vidjet ćemo da je ovaj efekt zapravo vrlo mali. Čini se da trošimo sve veći dio svog prihoda na usluge, ne zato što koristimo više usluga, nego zato što usluge postaju sve skuplje.
Novcem kojim ste prije 10 godina kupili računalo, danas možete kupiti tri, možda i četiri, računala. Zbog toga danas vjerojatno imate dva, a ne samo jedno računalo. Ali šišate se vjerojatno jednako često danas, kao i prije 10 godina. Cijena šišanja je vjerojatno nešto narasla, tako da je proporcija vašeg prihoda koja ide na šišanje veća nego prije 10 godina. Posljedica toga jest da se čini kao da trošite više (manje) na šišanje (računala) nego ranije, ali zapravo konzumirate više računala nego ranije, a konzumiranje šišanja je ostalo isto. Drugim riječima, stvarni efekt potražnje – to jest efekt potražnje nakon što uzmemo u obzir relativne promjene cijena – je malen.
Zašto onda padaju relativne cijene proizvedenih dobara? Zato što proizvodna industrija ima brži rast produktivnosti od usluga. Mnogo je lakše povećati produktivnost u proizvodnji, nego u uslugama. Zapravo, kod mnogih usluga je nemoguće povećati produktivnost a da se ne ugrozi kvaliteta. Možete, npr. smanjiti broj trgovaca u dućanima, ali ćete onda na uslugu čekati puno duže. Ili, hoćete li smatrati povećanjem produktivnosti, ako vam bend pjesmu koja traje 5 minuta, odsvira za 1 minutu? Jabuke ćete platiti manje u trgovačkom centru, nego u dućanu iza ugla, ali trgovački centar je smješten usred ničega i morate se pola sata voziti do njega.
U sažetku: kako se output proizvodnog sektora povećava brže od outputa uslužnog sektora, cijene proizvedenih dobara padaju u odnosu na cijene usluga. Pad udjela proizvodnje u ukupnom outputu u bogatim zemljama, nije posljedica (relativne) potražnje za proizvedenim dobrima, kao što mnogi ljudi misle. Niti je posljedica uvoza iz Kine. Umjesto toga, radi se o padu relativnih cijena proizvedenih dobara, zbog bržeg rasta produktivnosti u proizvodnom sektoru. I to je ono što pokreće proces deindustrijalizacije. Dakle, građani bogatih zemalja možda žive u postindustrijskom društvu s aspekta njihovog zapošljavanja, ali važnost industrije s aspekta proizvodnje u tim ekonomijama, nije se smanjila do stupnja da bismo mogli proglasiti post-industrijsko doba.
Pa, onda, je li deindustrijalizacija dobra ili loša? Kako ekonomijom počinje dominirati uslužni sektor, u kojemu je rast produktivnosti sporiji, rast cijele ekonomije će se usporiti. To bi moglo biti zabrinjavajuće, osim ako ne mislimo (kao što neki misle) da su zemlje koje prolaze kroz deindustrijalizaciju sada dovoljno bogate, da im ne treba još više rasta produktivnosti. Deindustrijalizacija također ima negativni učinak na platnu bilancu zemlje, jer je usluge teže izvesti od proizvedenih dobara. Zemlja, dakako, može zatvoriti rupu posuđujući novac, ali u konačnici će morati smanjiti vrijednost svoje valute, smanjujući tako mogućnosti za uvoz, a time smanjujući i životni standard.
Fantazija je misliti da se siromašna zemlja može razviti uglavnom na osnovi svog uslužnog sektora. Ako osnivate svoj razvoj većim dijelom na uslugama, dugoročni rast produktivnosti će vam biti mnogo sporiji, nego ako ga osnivate na proizvodnji.
Neki sad mogu reći: a što je sa zemljama kao što su Švicarska i Singapur? Nisu li se one razvile na uslugama? Mnogi misle da Švicarska živi od ukradenog novca kojeg su u njezine banke deponirali diktatori iz Trećeg svijeta, ili pak od prodaje kravljih zvona i satova japanskim i američkim turistima, no radi se zapravo o jednoj od najindustrijaliziranijih ekonomija na svijetu. Ne vidimo mnogo švicarskih proizvoda, jer je zemlja malena (oko 7 milijuna ljudi), i jer su njeni proizvođači specijalizirani za industrijska dobra, kao što su strojevi i industrijske kemikalije, a ne za potrošačka dobra, koja su vidljivija. No, po glavi stanovnika, Švicarska ima najveći industrijski output na svijetu (ili drugi iza  Japana, ovisi koju godinu i koje podatke gledate). Singapur, gledano po glavi stanovnika, također spada u 5 najjačih industrijskih ekonomija na svijetu. Finska i Švedska, usput, čine ostatak petorke. Doista, izuzevši nekoliko mjesta, kao što su recimo Sejšelski otoci, koji imaju vrlo malu populaciju i izuzetne turističke resurse (85000 ljudi s dohotkom od 9000 dolara po glavi stanovnika), niti jedna zemlja do sada nije postigla čak ni pristojan (a kamoli visoki) životni standard, oslanjajući se samo na usluge – a niti jednoj to neće uspjeti ni u budućnosti.

 
Stvar 10: SAD nemaju najviši životni standard na svijetu

Što vam kažu:
SAD imaju najviši životni standard na svijetu. Postoji nekoliko zemalja koje imaju veći prihod po glavi stanovnika, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da za isti iznos novca možete kupiti više dobara i usluga u SAD, nego u drugim bogatim zemljama, ispada da SAD imaju najviši životni standard na svijetu, ako zanemarimo mini-državu Luksemburg. Zbog toga druge zemlje nastoje imitirati SAD, što ilustrira superiornost slobodno-tržišnog sustava, kojeg SAD najbolje (ako ne i savršeno) predstavljaju.

Što vam ne kažu:
Prosječni američki građanin doista može kupiti više za svoj novac nego građanin bilo koje druge zemlje svijeta (osim Luksemburga). Ali, uzevši u obzir veliku nejednakost u zemlji, ovaj prosjek manje pouzdano pokazuje kako ljudi žive, nego prosjeci u drugim zemljama u kojima postoji manja nejednakost u raspodjeli prihoda. Veća nejednakost je također odgovorna za slabije indikatore zdravlja i za veći kriminal u SAD. Osim toga, istim se iznosom može u SAD-u kupiti više stvari nego u drugim bogatim zemljama, zato što su usluge tamo jeftinije, zbog većeg useljavanja i lošijih radnih uvjeta. Nadalje, Amerikanci rade značajno duže od Europljana. Gledano po radnom satu, njihova je kupovna moć manja nego u nekoliko europskih zemalja. Može se raspravljati koji je način života bolji – više materijalnih dobara s manje slobodnog vremena (kao u SAD) ili manje materijalnih dobara s više slobodnog vremena (kao u Europi), ali u svakom slučaju životni standard u SAD-u nije baš tako nedvosmisleno veći nego u usporedivim zemljama.

Amerika je postala najbogatija zemlja na svijetu oko 1900. godine, ali sada to više nije. Prema podacima Svjetske banke, prihod po glavi stanovnika iznosio je u SAD 2007. godine 46040 dolara. Tada je bilo 7 zemalja s većim per capita prihodom: Norveška (76450), zatim Luksemburg, Švicarska, Danska, Island, Irska i na kraju Švedska (46060). Ali, neki bi mogli reći, to ne može biti istina. Kad odete u SAD, jednostavno vidite da ljudi tamo žive bolje od Norvežana ili Švicaraca. Jedan je od razloga za taj dojam činjenica da u SAD postoji mnogo veća nejednakost nego u europskim zemljama, pa zbog toga zemlja stranim posjetiteljima izgleda bogatija nego što uistinu jest. Strani posjetitelji bilo koje zemlje rijetko vide one lošije dijelove – kojih u SAD-u ima mnogo više nego u Europi. Postoje indikatori koji ukazuju na to: SAD su na 30. mjestu na svijetu po zdravstvenim pokazateljima, kao što su dužina života i smrtnost dojenčadi; stopa kriminala je mnogo veća nego u Europi ili Japanu; po glavi stanovnika, u SAD-u je u zatvoru 8 puta više ljudi nego u Europi i 12 puta više nego u Japanu.
Osim toga, cijene usluga (npr. vožnja taksijem ili večera u restoranu) su skuplje u Švicarskoj i Norveškoj nego u SAD-u, zato što te zemlje imaju skupe radnike. Te iste usluge su jeftine u zemljama koje imaju jeftine radnike, npr. Meksiko ili Tajland. Kad se radi o stvarima koje su uključene u međunarodnu trgovinu (npr. televizori, mobiteli) njihove su cijene u osnovi iste u svim zemljama, bogatim i siromašnim.
Zbog mnogo manje sigurnosti zaposlenja i mnogo manjih “socijalnih” prava, radnici u SAD-u, osobito oni koji nisu u sindikatima i oni koji rade u uslužnim djelatnostima, rade za mnogo manju plaću i pod mnogo lošijim radnim uvjetima, nego njihovi kolege u Europi. I zbog toga je vožnja taksijem i večera u restoranu mnogo jeftinija u SAD-u nego u Europi. To je odlično ako ste mušterija, ali nije odlično ako ste vozač taksija ili konobar. Drugim riječima, veća kupovna moć prosječnog američkog prihoda, kupljena je za cijenu nižeg prihoda i lošijih radnih uvjeta mnogih američkih građana.
Na kraju tu je i pitanje radnih sati. Nećete reći da netko ima dvostruko bolji životni standard od mene ako zarađuje 50 posto više od mene ali zbog toga mora raditi dvostruko duže. I tako, Amerikanci rade duže od stanovnika bilo koje zemlje koja ima prihod po glavi stanovnika veći od 30000 dolara. Amerikanci rade 10 posto duže od većine Europljana i 30 posto duže od Nizozemaca i Norvežana. Ako se napravi izračun prihoda po radnom satu, SAD se nalaze na 8. mjestu.

Stvar 11: Afrika nije sudbinski predodređena za nerazvijenost

Što vam kažu:
Afrika je sudbinski predodređena za nerazvijenost. Ona ima lošu klimu, lošu geografiju, mnoge zemlje nemaju izlaz na more, okružene su zemljama čija mala tržišta nude malo mogućnosti za izvoz, a tu su i divlji sukobi koji se preljevaju u susjedne zemlje. Ima previše prirodnih izvora, što stanovništvo čini lijenim, korumpiranim i sklonim konfliktima. Afričke nacije su etnički podijeljene. Institucije su nekvalitetne i ne štite dovoljno ulagače. Kultura je loša – ljudi ne vole raditi, ne štede i ne mogu međusobno surađivati. Sve to objašnjava zašto nije bilo većeg napretka čak i nakon što je uvedena značajna liberalizacija tržišta, nakon 1980-ih godina.

Što vam ne kažu:
Afrika nije uvijek bila u stagnaciji. U 1960-im i 70-im godinama, kad su bile prisutne sve navodne strukturalne prepreke rastu, Afrika je zapravo imala pristojan rast. Nadalje, sve to što navodno opterećuje Afriku, bilo je prisutno u svim današnjim bogatim zemljama – loša klima (arktička i tropska), nepostojanje izlaza na more, obilni prirodni resursi, etničke podjele, loše institucije i loša kultura. Ovi strukturni uvjeti naizgled opterećuju Afriku samo zato što njene zemlje još nemaju neophodne tehnologije, institucije i organizacijske vještine kojima bi se mogle s njima nositi. Pravi uzrok afričke stagnacije u posljednja tri desetljeća je politika slobodnog tržišta. Za razliku od povijesti ili geografije, politika se može promijeniti. Afrika nije predodređena za nerazvijenost.

Stvar 12: vlade mogu odabrati pobjednike

Što vam kažu:
Vlade nemaju nužne informacije i stručnost da bi donosile informirane poslovne odluke i da bi “odabrale pobjednike” kroz industrijsku politiku. Ljudi koji donose odluke u okviru vlade vjerojatno će odabrati neke spektakularne gubitnike, s obzirom da su motivirani željom za vlašću, a ne za profitom, te da ne moraju snositi financijske posljedice svojih odluka. Pogotovo ako vlada pokušava ići protiv logike tržišta i podupire industriju koja nadilazi zemljine resurse i sposobnosti, rezultati su katastrofalni, kao što to pokazuju mnogi projekti u zemljama u razvoju.

Što vam ne kažu:
Vlade mogu odabrati pobjednike, ponekad spektakularno dobro. Ima mnogo primjera diljem svijeta. Argument da su vladine odluke koje utječu na poslovne tvrtke unaprijed inferiorne odlukama koje donose same tvrtke, nije opravdan. Posjedovanje detaljnijih informacija ne garantira donošenje boljih odluka – ponekad ih može i otežati. Vlade mogu doći do boljih informacija i poboljšati kvalitetu svojih odluka. Odluke koje su dobre za pojedine tvrtke, ne moraju biti dobre za nacionalnu ekonomiju u cjelini. Dakle, vladino “odabiranje pobjednika” protiv signala tržišta, može unaprijediti nacionalnu ekonomiju, osobito ako se radi u uskoj (ali ne preuskoj) suradnji s privatnim sektorom.

Najgori poslovni prijedlog u povijesti

Odluka vlade Južne Koreje da izgradi čeličanu 1965. godine, bila je prema svim prihvaćenim ekonomskim teorijama – najgora poslovna odluka u povijesti. U to je vrijeme Koreja bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, koja je preživljavala od izvoza prirodnih sirovina (npr. ribe, tungstenske rude) ili radno-intenzivnih proizvoda (npr. perike od ljudske kose ili jeftina odjeća). Prema prihvaćenoj teoriji međunarodne trgovine, poznatoj kao “teorija komparativne prednosti”, zemlja kao Koreja, s mnogo radne snage i vrlo malo kapitala, ne bi trebala proizvoditi kapitalno-intenzivne proizvode kao što je čelik. Još gore, Koreja nije imala ni nužne sirovine – ni željeznu rudu, ni ugljen. Nije ni čudo da je korejska vlada imala poteškoća da nađe nekoga tko bi uložio u projekt. Dok su se vodili pregovori vlada je učinila stvari koje su projekt učinile još neprivlačnijim. Čeličana je trebala biti poduzeće u državnom vlasništvu, a na čelo joj je postavljen general bez poslovnog iskustva. Ovo je bilo previše, čak i za vojnu diktaturu. Normalno, Svjetska Banka je savjetovala potencijalne donore da ne podrže projekt. Vlada je nakon toga uspjela nagovoriti japansku vladu da dio reparacija za kolonijalnu vlast usmjeri u čeličanu, te da pomogne sa strojevima i tehničkim savjetima. Kompanija je počela s proizvodnjom 1973,  a od sredine 1980-ih je bila smatrana jednim od najefikasnijih proizvođača čelika. Danas je četvrti najveći proizvođač čelika na svijetu.
Tako, pred sobom imamo zagonetku – kako je najgori poslovni prijedlog na svijetu doveo do jedne od najuspješnijih kompanija na svijetu. Zapravo, zagonetka je još veća, jer ta čeličana nije jedina tvrtka u Koreji kojoj se to dogodilo.
1960-ih i 70-ih, korejska je vlada gurnula mnoge tvrtke iz privatnog sektora u industrije u koje oni dobrovoljno ne bi bili ušli. To se činilo politikom mrkve i batine. Zanimljivo, mnoge industrije koje je vlada ovako promovirala, postale su izuzetno uspješne (npr. LG i Hyundai). Prema vladajućoj ekonomskoj teoriji slobodnog tržišta, ovakve se stvari jednostavno ne mogu dogoditi. Pa ipak dogodile su se. Koreja nije jedina zemlja u kojoj je vlada uspješno birala pobjednike. Isto su učinile i ostale istočnoazijske ekonomije. Zapravo, korejska strategija je kopirana od japanske vlade. A slično je bilo u Tajvanu i Singapuru. No, ne radi se samo o istočnoazijskim ekonomijama. U drugoj polovici 20. stoljeća, Francuska, Finska, Norveška i Austrija oblikovale su i usmjeravale industrijski razvoj s velikim uspjehom kroz protekciju, subvencije i ulaganje od strane poduzeća u državnom vlasništvu. Vlada SAD-a se pravi kao da to nikad nije radila, ali je zapravo izabrala većinu industrijskih pobjednika u zemlji od 2. svjetskog rata, kroz masovnu podršku za istraživanje i razvoj. Industrije koje se bave računalima, poluvodičima, zrakoplovstvom, internetom i biotehnologijom su sve razvijene zbog istraživanja i razvoja subvencioniranog od strane vlade.
Ako vlade ne samo da mogu izabrati pobjednike, nego to i čine s takvom pravilnošću, ponekad sa spektakularnim rezultatima, čovjek ne može a da se ne zapita nije li nešto pogrešno u dominantnoj ekonomskoj teoriji koja tvrdi da je to nemoguće.

Stvar 13: Čineći bogate ljude još bogatijima, ne činimo i nas ostale bogatijima

Što vam kažu:
Da bismo podijelili bogatstvo, prvo ga moramo stvoriti. Sviđalo se to nama ili ne, bogati ljudi su ti koji investiraju i stvaraju radna mjesta. Bogataši su bitni za uočavanje tržišnih prilika i za njihovo iskorištavanje. U mnogim je zemljama politika zavisti i populistička politika iz prošlosti, postavila ograničenja na stvaranje bogatstva, namećući bogatima visoke poreze. To treba prestati. Možda zvuči grubo, ali dugoročno gledano, siromašni mogu postati bogatiji samo ako bogati postanu još bogatiji.

Što vam ne kažu:
Unatoč uobičajenoj dihotomiji “politike koja povećava rast i pogoduje bogatima” i “politike koja smanjuje rast i pogoduje siromašnima”, ova prva nije uspjela ubrzati rast u posljednja tri desetljeća. Tako da prvi korak u ovom argumentu – stanovište da će davanje većeg dijela kolača bogatima učiniti kolač većim – ne stoji. Drugi dio argumenta – stanovište da će veće bogatstvo, stvoreno na vrhu, nekako dokapati dolje, do siromašnih – također ne funkcionira. Kapanje se događa, ali je ono vrlo slabašno ako se prepusti tržištu.

Sovjetska ekonomija je 1919. godine bila u škripcu. Shvaćajući da novi režim neće preživjeti bez oživljavanja proizvodnje hrane, Lenjin je pokrenuo Novu ekonomsku politiku (NEP), kojom su u poljoprivredi dozvoljene tržišne transakcije, i kojom je seljacima dopušteno da zadrže profit iz tih transakcija. Boljševička partija bila je podijeljena. U lijevoj partijskoj struji bio je Lav Trocki, koji je tvrdio da je NEP povratak u kapitalizam, a podržavao ga je briljantni samouki ekonomist Jevgenij Preobraženski. Preobraženski je tvrdio da sovjetska ekonomija, kako bi se razvila, mora povećati ulaganja u industriju. No, prema Preobraženskom, vrlo je teško povećati ta ulaganja jer je praktički sav višak koji stvori ekonomija (tj. preko onoga što je apsolutno nužno za fizičko preživljavanje populacije) pod kontrolom seljaka, budući da se ekonomija uglavnom osnivala na poljoprivredi. Smatrao je da zbog toga na selu treba ukinuti privatno vlasništvo i tržište, kako bi vlada mogla iscijediti sav višak smanjivanjem poljoprivrednih cijena. Taj bi se višak onda usmjerio u industrijski sektor. To bi kratkoročno smanjilo životni standard, osobito seljacima, ali dugoročno bi svima bilo bolje, jer bi se maksimiziralo investiranje, a time i potencijal rasta ekonomije.
Desna partijska struja – Staljin i Buharin, pozivali su na realizam. Tvrdili su da ne bi bilo pametno zamjeriti se seljacima, s obzirom da ih ima tako mnogo. Prema Buharinu, nije bilo izbora, nego “ujahati u socijalizam na seljačkoj ragi”. Preobraženski je marginaliziran, te je otišao u progonstvo 1927.
Međutim, 1928. sve se promijenilo. Kad je postao diktator, Staljin se vratio strategiji koju je zagovarao Preobraženski. Konfiscirao je zemlju bogatih seljaka – kulaka, te doveo selo pod državnu kontrolu kroz kolektivizaciju poljoprivrede. Zemlja konfiscirana kulacima pretvorena je u državna imanja (sovhoze), dok su sitni seljaci prisiljeni da uđu u zadruge ili kolektivna imanja (kolhoze).
Staljin zapravo nije u potpunosti slijedio ideje Preobraženskog, nego je bio nešto mekaniji. Nije iscijedio seljake do maksimuma. Umjesto toga nametnuo je niske nadnice industrijskim radnicima, što je prisililo gradske žene da se pridruže industrijskoj radnoj snazi kako bi im obitelji mogle preživjeti.
Staljinova strategija imala je veliku cijenu. Milijuni ljudi koji su pružili otpor kolektivizaciji – ili su bili optuženi da pružaju otpor – završili su u radnim logorima. Došlo je do kolapsa poljoprivredne proizvodnje i do teške gladi 1932-3. koja je izazvala smrt milijuna ljudi.
No, da Staljin nije usvojio strategiju Preobraženskog, Sovjetski Savez ne bi mogao izgraditi svoju industrijsku bazu dovoljnom brzinom da bude u mogućnosti zaustaviti nacističku invaziju u 2. svjetskom ratu. Bez nacističkog poraza na istočnom frontu, ne bi bilo moguće poraziti nacističku Njemačku. I tako, ironično, zapadni Europljani danas duguju svoju slobodu jednom zaboravljenom ultra-lijevom sovjetskom ekonomistu.
Ali zašto govorimo o tome? Zato što postoje zapanjujuće podudarnosti između Staljinove (točnije, Preobraženskijeve) strategije i današnje politike koja pogoduje bogatima, a koju zagovaraju ekonomisti slobodnog tržišta.

Od 18. stoljeća feudalizam se našao pod udarom liberala, koji su smatrali da ljudi trebaju biti nagrađeni prema svojim postignućima, a ne po rođenju. Ipak, to nisu bili liberali današnjeg kova. Prije svega, bili su protiv demokracije. Vjerovali su da bi davanje prava glasa siromašnim ljudima (žene nisu uopće uzimali u obzir, jer se za njih smatralo da nemaju potpune intelektualne sposobnosti) uništilo kapitalizam. Zašto? Liberali 19. stoljeća vjerovali su da je suzdržavanje ključ akumulacije bogatstva, pa tako i ekonomskog razvoja. Stekavši plodove svog rada, ljudi se moraju suzdržati od neposrednog zadovoljenja, te investirati, ako žele akumulirati bogatstvo. Prema ovom pogledu na svijet, siromašni su siromašni zato jer nemaju dovoljno karaktera da se suzdrže. Dakle, ako date pravo glasa siromašnima, oni če htjeti maksimizirati svoju sadašnju potrošnju, a ne ulaganja, namećući poreze bogatima i trošeći ih.
U njihovoj politici protiv siromaha, liberale su podržali klasični ekonomisti, od kojih je najbriljantniji bio David Ricardo. Za razliku od današnjih liberalnih ekonomista, klasični ekonomisti nisu kapitalističku ekonomiju viodjeli kao sastavljenu od pojedinaca, nego od klasa – kapitalista, radnika i zemljoposjednika. Za najvažniju razliku među klasama smatrala se činjenica da kapitalisti investiraju (praktički) sav svoj prihod, dok ga druge klase – troše. Dakle, ako radnici dobiju veći udio nacionalnog prihoda, investiranje, a time i ekonomski rast, će pasti.
I to je mjesto gdje se zadrti slobodno-tržištarci, kao Ricardo, susreću s ultra-lijevim ekonomistima, kao Preobraženski. Unatoč prividnim razlikama, obje skupine misle da višak koji se može investirati treba biti koncentriran u rukama investitora, kako bi se dugoročno maksimizirao ekonomski rast. Kod prve skupine to je klasa kapitalista, a kod druge – vlast, koja planira ekonomiju. I to je, u biti, ono što ljudi imaju na umu kad govore da “prvo treba stvoriti bogatstvo, pa ga onda redistribuirati”.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće, ostvarili su se najgori strahovi liberala, i većina zapadnih zemalja je proširila biračko pravo  na siromašne građane (naravno, samo na muškarce). Međutim, ni tada, a  niti u desetljećima koja su slijedila, prekomjerno oporezivanje bogatih od kojeg se strahovalo, i posljedično uništenje kapitalizma, nisu se dogodili. Čini se da siromasi ipak nisu bili toliko nestrpljivi.
Kad je konačno započelo oporezivanje bogatih, ono nije uništilo kapitalizam, nego ga je zapravo ojačalo. Nakon 2. svjetskog rata došlo je do brzog porasta progresivnog oporezivanja i trošenja na “socijalnu” državu ili “državu blagostanja” u većini bogatih kapitalističkih zemalja. Unatoč tome (ili prije – djelomice i zbog toga) razdoblje između 1950. i 1973. bilo je razdoblje najveće stope rasta u tim zemljama – poznato kao “Zlatno doba kapitalizma”. Prije Zlatnog doba, prihod po glavi stanovnika u bogatim kapitalističkim ekonomijama rastao je po stopi od 1 do 1,5 posto godišnje. Za vrijeme Zlatnog doba, rast je bio 2-3 posto u SAD i Britaniji, 4-5 posto u zapadnoj Europi i 8 posto u Japanu. Nikad poslije te zemlje nisu dosegle veći rast.
Kad se od sredine 1970-ih rast usporio, slobodno-tržištarci su otpuhali prašinu sa svoje 19-stoljetne retorike i uspjeli uvjeriti ostale da je smanjenje udjela prihoda koji ide klasi investitora, razlog usporenja.
Od 1980-ih, u mnogim (ali ne u svim) tim zemljama na vlasti su bile vlade koje su prigrlile preraspodjelu prihoda prema gore. Pa čak i neke takozvane lijeve stranke.
Razaranje države blagostanja pokazalo se ipak težim nego što se mislilo, ali je njen rast usporen.
U večini zemalja provodila se, i provodi, politika koja redistribuira prihod od siromašnih prema bogatima. Porezi su bogatima smanjeni. Financijska deregulacija je stvorila ogromne mogućnosti za spekulativne dobitke i astronomske plaće za vrhunske menadžere i financijere. Deregulacija u drugim područjima je također dopustila kompanijama da povećaju profite – između ostalog i zato što su mogle u većoj mjeri iskoristiti svoje moći monopola, slobodnije zagađivati okoliš i jednostavnije otpuštati radnike. Veća liberalizacija trgovine i povećanje stranog investiranja – ili samo prijetnja njima – doveli  su do smanjivanja plaća.
Posljedica svega je raslojavanje – povećanje nejednakosti prihoda u većini bogatih zemalja. Od 20 naprednih ekonomija, u razdoblju od 1990 do 2000. nejednakost je porasla u njih 16 (od ostalih 4, samo je u Švicarskoj značajno pala). U ovom razdoblju, u SAD-u, nejednakost prihoda, već daleko najveća u bogatom svijetu, narasla je na razinu usporedivu s onom u nekim latinoameričkim zemljama, kao što su Urugvaj i Venezuela. Između 1979.  i 2006. na ljestvici prihoda u SAD-u, najgornjih 1 posto ljudi više je nego udvostručilo svoj udio u u nacionalnom prihodu, sa 10 posto na 22,9 posto. Najgornjih 0,1 posto je povećalo svoj udio više od tri puta, sa 3,5 posto 1979. na 11,6 posto 2006.
Sva bi ova redistribucija prihoda prema gore možda još i bila opravdana, da je dovela do ubrzanja rasta. No, činjenica je da se rast zapravo usporio od početka neoliberalnih reformi u 1980-im godinama (1,4 posto godišnje od 1980 do 2009.). Od 1980-ih tako, bogatima dajemo veči komad kolača u uvjerenju da će oni stvoriti više bogatstva i učiniti kolač većim nego što bi to inače bilo moguće. Bogati su dobili veći komad kolača, u redu, ali su zapravo smanjili brzinu rasta kolača.
Problem je u tome da koncentriranje prihoda u rukama možebitnog investitora ne dovodi do većeg rasta ako investitor odbije investirati više. Kapitalističke ekonomije nemaju mehanizam da ga na to prisile. Čak i kad preraspodjela prihoda prema gore stvori više bogatstva nego što bi inače bilo moguće (što se, ponavljam, nije dogodilo), nitko ne garantira da će siromašni imati neke koristi od toga. Da bi imali koristi, potrebna je “socijalna” država ili “država blagostanja”, jer tržište to ne čini samo od sebe.

Stvar 14: američki menadžeri su preplaćeni

Što vam kažu:
Neki ljudi su plaćeni više od drugih. U SAD-u kompanije svojim vrhunskim menadžerima plaćaju svote koje neki ljudi smatraju opscenima. Pa ipak, to je ono što zahtijevaju sile tržišta. Uzevši da je količina talentiranih ograničena, jednostavno morate platiti velike svote novca ako želite privući one najnadarenije. S gledišta divovske korporacije s milijardama dolara prometa, isplati se platiti dodatne milijune ili čak desetke milijuna dolara, da bi dobili najbolje talente, jer će njihova sposobnost da donose bolje odluke od svojih kolega u konkurentskim kompanijama, donijeti dodatne stotine milijuna dolara prihoda. Koliko god razina tih naknada izgledala nepravedno, ne smijemo dopustiti da nas obuzme zavist i da ih pokušamo umjetno ograničiti. Takvi bi pokušaji jednostavno bili kontraproduktivni.

Što vam ne kažu:
Američki su menadžeri preplaćeni ne samo u jednom smislu. Prvo, preplaćeni su u usporedbi sa svojim prethodnicima. Relativno gledano, dakle kao proporcija prosječne plaće radnika – deset puta više od svojih prethodnika 1960-ih godina, unatoč tome što su prethodnici vodili kompanije koje su (razmjerno) bile mnogo uspješnije od današnjih američkih kompanija. Preplaćeni su i u usporedbi sa svojim kolegama u drugim bogatim zemljama – i do dvadeset puta više. Ne samo da su preplaćeni, nego su i prezaštićeni, u smislu da ih se ne kažnjava zbog loših rezultata. A sve to ne diktiraju u potpunosti sile tržišta. Menadžerska je klasa u SAD-u zadobila takvu ekonomsku, političku i ideološku moć, da je bila u mogućnosti manipulirati silama koje određuju koliko će biti plaćena.

Prosječna menadžerska (CEO) kompenzacija (plaće, bonusi, mirovine i dioničke opcije) u SAD-u je 300-400 puta veća od prosječne radničke kompenzacije (plaće i povlastice). Neke ljude ovo užasno nervira. Na primjer, g. Baracka Obamu, američkog predsjednika, često citiraju kako kritizira pretjerane CEO plaće.
Ekonomisti slobodnog tržišta ne vide problem u ovom disparitetu plaća. Ako je CEO plaćen 300 puta više od radnika, kažu oni, to mora biti zato jer doprinosi 300 puta više vrijednosti kompanije. Ako netko nema produktivnost kojom će opravdati svoju visoku plaću, tržišne sile će osigurati da bude otpušten. Oni koji postavljaju pitanja o CEO plaćama, kao g. Obama, su populisti koji se upuštaju u politiku klasne zavisti. Kapitalizuam ne može ispravno funkcionirati ako oni koji su manje produktivni ne prihvate da ljudi trebaju biti plaćeni prema svojoj produktivnosti.
Čovjek bi gotovo mogao i povjerovati ovim argumantima, samo ako bi učinio mali ustupak – naime, ako bi ignorirao činjenice. Nije sporno da su neki ljudi produktivniji od drugih i da zato trebaju biti više plaćeni. Ponekad i puno više. No, pitanje je,  je li opravdana baš ovako velika razlika?
Plaća radnika u SAD-u praktički stagnira od sredine 1970-ih. Nije da standard Amerikanaca od onda nije porastao. Obiteljski prihod, za razliku od pojedinačne radničke kompenzacije, jest porastao, ali samo zato jer u sve većem broju obitelji rade oba partnera.
Sad, ako vjerujemo u slobodno-tržišnu logiku da su ljudi plaćeni u skladu sa svojim doprinosom, razmjerno povećanje CEO kompenzacija od 30-40 puta većih od kompenzacije prosječnog radnika (koja se nije puno promijenila), do 300-400 puta većih, mora značiti da su američki menadžeri postali deset puta produktivniji nego 1960-ih i 1970-ih. Je li to istina?
Uobičajeno objašnjenje jest da su kompanije u tom razdoblju postale mnogo veće, pa dakle djelovanje menadžera ima mnogo veći utjecaj na poslovanje. Možda tu ima neke logike, ali ako kompanije rastu cijelo vrijeme, zašto su CEO plaće doživjele nagli uzlet nakon 1980-ih. Uz to, ista logika bi trebala vrijediti i za radničke plaće, ali to ne vidimo. Osim toga, zašto su menadžeri koji vode kompanije slične veličine u Europi i Japanu plaćeni znatno manje od svojih američkih kolega, koji upravljaju kompanijama koje ne posluju bolje, nego često lošije od Eurospkih i Japanskih? Zanimljiv je i fenomen da otpušteni menadžeri često dobiju ogromne otpremnine, koje su često veće od onih zagarantiranih ugovorom.
Menadžerska klasa je, barem dijelom i zbog takvih ekscesivnih prihoda, stekla veliku moć, koju se ne libi koristiti. A ta je moć demonstrirana nakon financijske krize 2008. godine, kad su američka i britanska vlada upumpale astronomske svote novca poreznih obveznika u posrnule financijske institucije, a malo je menadžera zbog tog posrnuća bilo kažnjeno. Činjenica da britanski i američki porezni obveznici, koji su praktički postali dioničari spašenih financijskih institucija, ne mogu čak ni kazniti svoje nove zaposlenike zbog lošeg rada, niti ih prisiliti da prihvate efikasnije kompenzacijske sheme, pokazuje širinu moći koju menadžerska klasa u tim zemljama danas ima. Iluzija je misliti da u takvim uvjetima njihovu plaću određuju sile tržišta.

U slijedećem dijelu: stvari od 15 do 23.

Oglasi
Kategorije:ekonomija
  1. 11. travnja 2015. u 16:59

    I lߋνe looking thrօugh an artiϲle that will makе people think.
    Also, thank you for allowing for me to comment!

  1. No trackbacks yet.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s