Kratki uvod u svijest

 

 

Susan Blackmore:
Consciousness – A very short introduction

Oxford University Press, 2005.

Težak problem

Što je svijest? To možda zvuči kao jednostavno pitanje, no ono to nije. Svijest je istodobno najočitija i najteža stvar koju možemo istraživati. Čini se da moramo ili upotrijebiti svijest da bismo ju istraživali, što je pomalo čudna ideja, ili izuzeti same sebe iz stvari koji istražujemo. Nije čudo da su se filozofi i znanstvenici tisućljećima borili s ovom zamisli, te da su znanstvenici kroz duga razdoblja odbacivali čitavu ideju i čak ju odbijali proučavati. Dobra je vijest da na početku 21. stoljeća “znanost o svijesti” buja. Psihologija, biologija i neuroznanost dosegle su točku na kojoj su se spremne suočiti s nekim zapetljanim pitanjima: Što svijest radi? Jesmo li mogli evoluirati bez nje? Je li svijest iluzija? Što je uopće svijest?

Ako želimo uspjeti u razumijevanju svijesti, moramo ovaj problem shvatiti ozbiljno. Mnogo je ljudi koji tvrde da su riješili misterij svijesti: oni predlažu velike objedinjavajuće teorije, kvantno-mehaničke teorije, duhovne teorije o “snazi svijesti”, i mnoge druge, no većina njih jednostavno ignorira široki rascijep, ili “bezdani ponor” između fizičkog i mentalnog svijeta. Sve dok ignoriraju taj problem, oni se zapravo uopće i ne bave sviješću.

Ovaj problem je suvremeno utjelovljenje famoznog problema o odnosu uma i tijela s kojim su se filozofi mučili više od dvije tisuće godina. Nevolja je u tome, što u običnom ljudskom iskustvu, čini se, postoje dvije potpuno različite vrste stvari, bez očitog načina da se spoje.

Sva moja osobna iskustva imaju kvalitetu koju ne mogu prenijeti nikome drugome. Ove neopisive kvalitete filozofi zovu “kvalija“. Crvenilo one sjajne crvene šalice je kval; mekan osjećaj krzna moje mačke je kval; miris kave je također kval. Ova iskustva su stvarna, živa i neporeciva. Ona sačinjavaju svijet u kojemu živim. Doista, ona su sve što imam.

S druge strane, ja zaista vjerujem da tamo vani postoji fizički svijet koji omogućuje ta iskustva. Mogu imati dvojbe o tome od čega je on sastavljen, ili o njegovoj dubljoj prirodi, ali ne dvojim u to da on postoji.

Nezgodno je to, što se ove dvije vrste stvari čine potpuno različitima. Postoje stvarne fizičke stvari, s veličinom, oblikom, težinom i drugim osobinama koje svatko može izmjeriti i oko njih se složiti, a postoje i osobna iskustva – osjećaj boli, boja ove jabuke koju sada gledam.

U povijesti je većina ljudi usvojila neku vrstu dualizma: to je vjerovanje da doista postoje dva različita svijeta. To vrijedi za većinu današnjih nezapadnjačkih kultura, a ankete pokazuju da to također vrijedi i za većinu obrazovanih zapadnjaka. Gotovo sve velike religije su dualističke: kršćani i muslimani vjeruju u vječnu, nefizičku dušu, a hindusi vjeruju u Atman ili unutarnje božansko jastvo. Jedino budizam, od svih religija, odbacuje zamisao o trajnom unutarnjem jastvu ili duši. U zapadnim kulturama dualizam prevladava čak i kod nereligioznih ljudi. Popularne New age teorije zazivaju moć uma, svijesti ili duha, kao da se radi o neovisnoj sili; a alternativni iscjelitelji naglašavaju učinak uma na tijelo, kao da su to dvije odvojene stvari. Taj je dualizam tako duboko ugrađen u naš jezik da možemo mirno govoriti o “mom mozgu” ili “mom tijelu”; kao da je “ja” nešto odvojeno od “njih”.

U 17. je stoljeću francuski filozof Rene Descartes formalno predložio najpoznatiju dualističku teoriju. Poznata kao kartezijanski dualizam, to je zamisao da se um i mozak sastoje od različitih supstanci. Prema Descartesu, um je nefizikalan i neprotežan (tj. ne zauzima prostor ili nema položaj), dok se tijelo i ostatak fizikalnog svijeta sastoje od fizičke, ili protežne supstance. Nezgoda u vezi s tim je očita. Kako te dvije supstance djeluju jedna na drugu?

Ovaj problem interakcije otežava svaki pokušaj izgradnje dualističke teorije, a to je vjerojatno razlog zašto većina filozofa i znanstvenika potpuno odbacuje sve oblike dualizma, u korist neke vrste monizma; no, mogućnosti je ovdje malo i također su problematične. Za idealiste, um je temelj svega, no onda moraju objasniti zašto nam se i kako čini da postoji dosljedan fizički svijet. Neutralni monisti odbacuju dualizam, ali se ne slažu o fundamentalnoj naravi svijeta i kako ga ujediniti. Treća mogućnost je materijalizam, i to je daleko najpopularnija mogućnost među današnjim znanstvenicima. Materijalisti uzimaju tvar za osnovu svega, no onda se moraju suočiti s problemom o kojem govori ova knjiga. Kako objasniti svijest? Kako može fizički mozak, sačinjen od čisto materijalnih supstanci i ničega više, izazvati pojavu svjesnih iskustava ili neopisivih kvalija?

Ovaj problem je nazvan “težak problem” svijesti, izrazom kojeg je 1994. skovao australski filozof David Chalmers . On je želio odvojiti ovu ozbiljnu i premoćnu teškoću od onoga što je zvao “lakim problemima”. Laki problemi, prema Chalmersu, oni su koje znamo kako riješiti, čak i ako to još nismo učinili. To su problemi percepcije, učenja, pažnje ili memorije; kako razlikujemo objekte ili reagiramo na podražaje; kako se san razlikuje od budnosti. Sve je ovo lako, kaže on, u usporedbi sa zaista teškim problemom samog iskustva.

Ne slažu se svi s Chalmersom. Neki tvrde da težak problem ne postoji; da se on osniva na pogrešnoj koncepciji svijesti, ili na drastičnom podcjenjivanju “lakih” problema. Američka filozofkinja Patricia Churchland zove ga “prevarantskim problemom”, tvrdeći da ne možemo unaprijed odlučiti koji će se problemi pokazati kao uistinu teški. On nastaje, kaže ona, iz lažne intuicije da će, nakon što smo objasnili percepciju, memoriju, pažnju i sve druge detalje, još uvijek nešto preostati – “sama svijest”.

Definiranje svijesti

Kako je to biti šišmiš? Ovo pitanje, prvi put postavljeno 1950-ih godina, učinio je čuvenim američki filozof Thomas Nagel, 1974. Upotrijebio je pitanje kao izazov materijalizmu, da bi istražio što podrazumijevamo pod sviješću, te da vidi zašto ono čini problem um-tijelo tako tvrdokornim. Ono što mislimo, kaže on, jest subjektivnost. Ako postoji nešto kao “kako je to biti šišmiš” – nešto za samog šišmiša, tada je šišmiš svjestan. Ako toga nema, tada nije.

Uzmite, na primjer, šalicu na vašem stolu, pa se pitajte – kako je to biti šalica? Vjerojatno ćete reći da to nije nikako; da šalica ne može osjećati, da je porculan neživ, itd. Vjerojatno nećete imati problema sa stavom da šalice nisu svjesne. No krenite sada na crve, muhe, bakterije ili šišmiše. Tu bi već mogli imati problema. Vi ne znate – štoviše, ne možete znati – kako je to biti crv. Pa i ako mislite da postoji nešto kao “kako je to biti crv”, kako kaže Nagel, tada vjerujete da je crv svjestan.

Nagel je šišmiša odabrao kao primjer zbog toga što su šišmiši tako različiti od nas. Oni lete, žive uglavnom u mraku, vise naglavce s drveća ili u pećinama, i koriste ultrazvuk, a ne vid, kako bi vidjeli svijet.

Kako je to doživjeti svijet na taj način? Ne vrijedi vam zamišljati da ste šišmiš, jer obrazovani šišmiš koji govori uopće ne bi bio normalan šišmiš; obratno, ako biste postali normalan šišmiš i ne biste mogli misliti ni govoriti, tada ne biste mogli niti odgovoriti na vlastito pitanje.

Nagel je rekao da nikada nećemo moći znati odgovor na to pitanje. Ovakav stav nazvan je misterijanizam. Još jedan misterijanist je američki filozof Colin McGinn, koji kaže da smo mi ljudi “kognitivno zatvoreni” kad se radi o razumijevanju svijesti. To znači da nema nade da ćemo razumjeti svijest, baš kao što za psa nema nade da će ikada moći čitati novine. Psiholog Stephen Pinker se slaže: možda ćemo razumjeti većinu detalja o tome kako um radi, no sama će svijest možda zauvijek ostati izvan našeg dosega.

Ne dijele svi ljudi Nagelov pesimizam, no njegovo se pitanje pokazalo korisnim, podsjećajući nas što je sve na vagi kad govorimo o svijesti. Nema vajde govoriti o percepciji, memoriji, inteligenciji ili sposobnosti rješavanja problema, kao o čisto fizikalnim procesima i tada tvrditi da smo objasnili svijest. Ako zaista govorite o svijesti, tada na ovaj ili onaj način morate uzeti u obzir subjektivnost. Ili morate zapravo riješiti težak problem i objasniti kako subjektivnost izranja iz materijalnog svijeta, ili, alternativno, ako tvrdite da je svijest istovjetna s tim fizikalnim procesima, ili da je iluzija, ili čak da uopće ne postoji, tada morate objasniti zašto se tako snažno čini da ona postoji. U svakom slučaju, možete tvrditi da se bavite sviješću jedino ako govorite o tome “Kako je to biti…”.

Ovo bitno značenje termina svijest, zove se još i pojavnost, fenomenalnost, ili fenomenalna svijest, što su nazivi koje je skovao američki filozof Ned Block. Block uspoređuje fenomenalnu svijest, koja je kako-je-to-biti u određenom stanju, s upotrebnom sviješću (access consciousness), koja se odnosi na upotrebu u mišljenju ili upravljanju djelovanjem ili govorom. Fenomenalna svijest (ili pojavnost, ili subjektivnost) ono je o čemu je govorio Nagel, i čini srž problema svijesti.

S ovim idejama na umu, spremni smo za jedno od središnjih neslaganja u proučavanju svijesti. Radi se o slijedećem pitanju: je li svijest dodatni sastojak koji mi ljudi imamo pored naših sposobnosti opažanja, mišljenja i osjećanja, ili je ona unutarnji i neodvojivi dio postojanja stvorenja koje može opažati, misliti i osjećati? Ovo je doista ključno pitanje o kojemu ovisi sve ostalo, tako da biste sada mogli odlučiti što mislite o tome, budući da su implikacije oba odgovora prilično zapanjujuće.

S jedne strane, ako je svijest svojstvena složenim moždanim procesima i neodvojiva od njih, tada je većina ovih pitanja besmislena. Prema ovom stavu (kojega neki zovu funkcionalizam), nema potrebe pitati zašto je svijest evoluirala, zato što će svako stvorenje koje je evoluiralo do toga da ima inteligenciju, percepciju, pamćenje i emocije, također nužno biti i svjesno. Također ne bi imalo smisla govoriti o “svijesti samoj” ili o “neopisivim kvalijama”, jer nema ničega drugoga osim procesa i sposobnosti.

Prema ovom pogledu, nema zaista nikakve duboke tajne, i nikakvog teškog problema. Zadatak je, dakle, ovdje prilično drugačiji: objasniti zašto se čini da problem postoji i zašto nam se čini da imamo neopisiva, nefizička, svjesna iskustva. Upravo se ovdje pojavljuje zamisao da je svijest iluzija, a kako niti svijest niti težak problem nisu ono što se čini da jesu, tako moramo objasniti kako nastaje iluzija.

Ako nam se ono što je sadržano u ovoj dihotomiji čini teško shvatljivim, možda bi nam mogao pomoći misaoni eksperiment.

Zombi

Zamislite nekoga tko izgleda baš kao vi, ponaša se poput vas, misli poput vas i govori poput vas, ali pri tome uopće nije svjestan. Taj vaš drugi ja nema osobna, svjesna iskustva; sve se njegove aktivnosti odvijaju bez svjetla svijesti. To nesvjesno stvorenje – a ne neko polumrtvo haićansko truplo – ono je što filozofi podrazumijevaju pod zombijem.

Zombije je svakako lako zamisliti, no mogu li oni zaista postojati? Ovo naizgled jednostavno pitanje vodi do cijelog mora filozofskih poteškoća.

Na “da” strani su oni koji vjeruju da je doista moguće imati dva funkcionalno ekvivalentna sustava, od kojih je jedan svjestan, a drugi nesvjestan. Chalmers je na “da” strani. On tvrdi da su zombiji ne samo zamislivi, nego i mogući – u nekom drugom svijetu, ako ne u ovome. On zamišlja svog zombi blizanca koji se ponaša baš kao i pravi Chalmers, ali nema svjesna iskustva, nema unutarnjeg svijeta i nema kvalija. Sve je mračno u umu zombija-Davea. Drugi su filozofi maštali o zombi zemlji, nastanjenoj zombi ljudima, ili su nagađali da su neki stvarni živi filozofi zapravo zombiji koji se pretvaraju da su svjesni.

Na “ne” strani su oni koji vjeruju da je cijela ideja o zombijima apsurdna, a među njima su i Churchland i američki filozof Daniel Dennett. Zamisao je glupa, tvrde oni, zato što bi svaki sustav koji bi mogao hodati, govoriti, misliti, igrati igre, birati što će obući, uživati u dobroj večeri i raditi ostale stvari koje svi mi radimo, nužno morao biti svjestan. Nevolja je u tome, žale se oni, što ljudi varaju kad zamišljaju zombije: ne uzimaju definiciju dovoljno ozbiljno. Dakle, ako ne želite varati, zapamtite da zombija izvana ne možete nikako razlikovati od normalne osobe. To jest, ne koristi ispitivati zombija o njegovim iskustvima ili filozofiji, jer po definiciji, on se mora ponašati baš kao što bi se ponašala svjesna osoba. Ako doista slijedite pravila, kažu kritičari, zamisao nestaje u besmislu.

Sada bi trebalo biti jasno da je zombi zapravo samo živopisan način razmišljanja o ključnom pitanju: je li svijest poseban dodatak, za kojeg smo mi, svjesni ljudi, sretni što ga imamo, ili je to nešto što nužno dolazi uz sve te evoluirane vještine opažanja, mišljenja i osjećanja? Ako vjerujete da se radi o dodatku, tada možete vjerovati i da smo svi mi, umjesto kao svjesni ljudi, mogli evoluirati i kao zombiji – pa čak i to da bi vaš susjed mogao biti zombi. Ali ako vjerujete da je svijest inherentna i neodvojiva od vještina koje mi ljudi imamo, onda zombiji naprosto ne bi mogli postojati i cijela je ideja ludost.

Ja mislim da je cijela ideja ludost. No ona je i dalje vrlo privlačna, uglavnom zbog toga što je tako lako zamisliti zombija. Pa ipak, lakoća zamišljanja nije dobar pokazatelj istinitosti. Razmotrimo sada jedan prilično drugačiji aspekt istog problema – pitanje služi li svijest ičemu.

Fraza “snaga svijesti” česta je u svakodnevnom govoru. Radi se o zamisli da je svijest neka vrsta sile koja može izravno utjecati na svijet – ili djelovanjem na naša vlastita tijela, kao kad “ja” svjesno odluči pomaknuti moju ruku i ona se pomakne – ili, još kontroverznije, u stvarima kao što su duhovno iscjeljivanje, telepatija ili “vladavina uma nad materijom”. Ovu je “silu”, kao i zombija, lako zamisliti. Možemo si predočiti kako naš svjesni um nekako poseže van i utječe na stvari. No, ima li ova zamisao smisla? Čim se sjetite da svijest znači subjektivnost ili fenomenalnost, zamisao se počinje činiti manje vjerojatnom. Kako može “kako je to biti” nešto, biti sila ili snaga? Kako može moje iskustvo zelenila ovog drveta uzrokovati da se nešto dogodi.

Jedan od načina da se ispita bi li svijest mogla biti moć ili sila, jest da se upitamo što bi se dogodilo ako bismo ju uklonili. Očigledno, ako svijest ima neku moć, ono što bi ostalo ne bi moglo biti zombi, jer se zombi ne može, prema definiciji, razlikovati od svjesne osobe. Ostao bi nam dakle netko tko je različit od svjesne osobe jer ne može…što?

Možda mislite da je svijest potrebna za donošenje odluka, no znamo prilično puno o tome kako mozak donosi odluke i čini se da mu za to ne treba neka dodatna sila. Možemo također napraviti računala koja donose odluke bez posebnog modula za svijest. Isto vrijedi i za vid, sluh, kontrolu pokreta i mnoge druge ljudske sposobnosti. Možda mislite da je svijest potrebna za estetski doživljaj, kreativnost ili zaljubljivanje, no onda biste trebali pokazati da ove stvari radi sama svijest, a ne aktivnost pametnog mozga.

Sve nas ovo navodi na čudnu pomisao da svijest možda ne čini ništa. Pomislite, na primjer, na ljude koji hvataju loptu u kriketu, igraju stolni tenis ili su uključeni u neki razgovor koji se odvija dosta brzo. Čini se kao da se sve te brze aktivnosti odvijaju svjesno, no je li sama svijest ona koja ih pokreće? Zapravo, kao što ćemo vidjeti, ovakve se aktivnosti odvijaju previše brzo, a usklađuju ih dijelovi mozga za koje se čini da nisu uključeni u svjesno iskustvo.

Nije li onda svijest potpuno bez ikakve moći? Jedna je inačica ove zamisli epifenomenalizam – zamisao da je svijest beskorisni nusproizvod ili epifenomen. To je vrlo čudno stajalište prema kojemu svijest doista postoji, ali nema utjecaja na bilo što drugo. A ako uopće nema utjecaja, tada je teško shvatiti zašto smo se počeli brinuti o njoj – ili čak govoriti o njoj.

No, epifenomenalizam nije jedini način shvaćanja svijesti kao nemoćne. Alternativno se može reći da će sva bića koja poput nas mogu vidjeti, osjećati, misliti, zaljubljivati se i cijeniti fino vino, na koncu povjerovati da su svjesna, zamišljati da su zombiji mogući, i misliti da svijest nešto radi. Zaključak koji proizlazi iz teorije ovakve vrste jest da smo obmanuti; osjećamo kao da je svijest moć ili dodatna sposobnost, ali smo u krivu. Ako je ovoj teoriji potrebno ime, mogli bismo je nazvati “deluzionizam”.

Ja mislim da je ovo ispravan način razmišljanja o svijesti, no iz toga slijedi da su naši uobičajeni stavovi o svijesti duboko pogrešni. Možemo li doista biti toliko u krivu? A zašto bismo bili? Možda bi trebali pobliže promotriti neka od tih stanovišta i upitati koliko su pouzdana.

Kazalište uma

Najprirodniji način razmišljanja o svijesti jest vjerojatno nešto poput ovog. Um osjećamo kao privatno kazalište. Evo mene, u kazalištu, koje je smješteno otprilike negdje u mojoj glavi, i gledam van kroz moje oči. No, ovo je više-osjećajno kazalište. Tako osjećam dodire, mirise, zvukove i emocije također. A mogu upotrijebiti i moju maštu – prizivajući slike i zvukove koje ću vidjeti, kao da su na mentalnom zaslonu, mojim unutarnjim okom ili čuti mojim unutarnjim uhom. Sve je to “sadržaj moje svijesti”, a “ja” sam publika koja ih doživljava.

Ovakva kazališna predodžba dobro se poklapa s jednom drugom uobičajenom slikom svijesti – slikom u kojoj svijest teče poput rijeke. U 19. stoljeću, “otac moderne psihologije”, William James (1842-1910), skovao je izraz “struja svijesti”, a on se čini dovoljno prikladnim. Naš se svjesni život zaista čini kao stalno tekuća struja slika, zvukova, mirisa, dodira, misli, emocija, briga i radosti – koje se sve, jedna za drugom, događaju meni. Ovakav način doživljavanja naših vlastitih umova tako je lagan i tako prirodan, da se ne čini vrijednim dovoditi u pitanje. Pa ipak, kad jednom uđemo u intelektualnu zbrku, kao što smo izgleda učinili s problemom svijesti, ponekad je korisno dovesti u pitanje naše najosnovnije predodžbe – u ovom slučaju ove naizgled nedužne analogije.

Najjače osporavanje dolazi od filozofa Daniela Dennetta. On kaže kako većina ljudi može lako odbaciti zamisao kartezijanskog dualizma, a ipak zadržavaju jake ostatke dualističkog mišljenja u obliku onoga što on zove “kartezijanskim kazalištem“. Ne radi se samo o analogiji uma s kazalištem, nego i o stavu da negdje u umu ili mozgu mora biti mjesto i vrijeme u kojemu se sve zajedno stapa i “događa se svijest”; da postoji neka vrsta ciljne linije u moždanim aktivnostima, nakon koje stvari tajnovito postaju svjesne ili “ulaze u svijest”.

Ovo mora biti pogrešno, tvrdi Dennett. Za početak, u mozgu ne postoji centar koji bi odgovarao takvoj zamisli, jer mozak je sustav čija je odlika radikalno paralelno procesuiranje, bez središnjeg stožera. Informacija ulazi kroz osjetila i raspoeđuje se posvuda za različite namjene. U svoj toj aktivnosti ne postoji središnje mjesto na kojemu “ja” sjedi i gleda predstavu dok stvari prolaze kroz moju svijest. Ne postoji mjesto na kojem dolazak misli ili opažanja označava trenutak u kojemu oni postaju svjesni. Nema jedne jedine lokacije iz koje se šalju moje odluke. Umjesto toga, mnogi različiti dijelovi mozga naprosto rade svoj posao, komuniciraju jedni s drugima kadgod je to potrebno, i sve to bez središnje kontrole. Što bi onda moglo odgovarati kazalištu svijesti?

Ne koristi, dodaje Dennett, da umjesto da mislimo o kazalištu kao o stvarnom mjestu, počnemo o njemu misliti kao o nekoj vrsti raspršenog procesa ili o raširenoj neuralnoj mreži. Načelo ostaje isto, i još uvijek ostaje pogrešno. Naprosto ne postoji mjesto, ili proces ili bilo što drugo što bi odgovaralo svjesnom dijelu moždane aktivnosti, pri čemu bi sve drugo ostalo nesvjesno. Nema osjetila kojim bi se ulazna informacija prenijela zajedno kako bi bila predočena “u svijesti” nekome da ju vidi ili čuje, i nema male osobe unutra koja odgovara na ono što vidi. Mozak nije organiziran na taj način, a da kojim slučajem jest, ne bi mogao funkcionirati. Nekako moramo shvatiti kako ovaj osjećaj postojanja svjesnog jastva, koje posjeduje struju iskustava, nastaje u mozgu koji u stvarnosti nema unutarnjeg kazališta, nema predstave i nema publike.

Dennett je skovao naziv “kartezijanski materijalist” kako bi opisao one znanstvenike koji tvrde da odbacuju dualizam, no još uvijek vjeruju u Kartezijansko kazalište. Obratite pažnju da su oba ova naziva, Kartezijansko kazalište i Kartezijanski materijalizam, Dennettovi, a ne Descartesovi. Malo bi znanstvenika priznalo da su kartezijanski materijalisti. Pa ipak, vidjet ćemo kasnije, golema većina njih prihvaća nešto kao je struja svijesti ili pak gledaju na um kao na unutarnje kazalište. Oni bi, dakako, mogli imati i pravo, a ako imaju, onda je zadatak znanosti o svijesti da objasni čemu to metaforičko kazalište odgovara u mozgu i kako radi. No, ja duboko sumnjam da imaju pravo. Ako malo više razmotrimo kako mozak radi, to bi nam moglo pomoći da vidimo zašto.

Oštećeni umovi

Kad se začepi neka od krvnih žila u mozgu, dolazi do oštećenja neurona koji su ostali bez kisika i nastaje moždani udar. On često uzrokuje oduzetost na suprotnoj strani tijela. To je lako shvatiti, jer lijeva strana mozga upravlja desnom stranom tijela; i lijeva strana mozga vidi desnu stranu vizualnog svijeta (naime, lijeva strana mozga ne bavi se desnim okom, nego sa svime što se vidi desno od centra). No mnogo se čudnije posljedice ponekad vide kod oštećenja desnog mozga: to je sindrom jednostranog zanemarivanja.

U ovom stanju bolesnici ne samo da su izgubili neke određene sposobnosti; čini se kao da su izgubili pola svog svijeta. Ne radi se o tome da ne vide kad pogledaju prema desnoj strani sobe, ili prema desnoj strani neke slike, nego se čini da uopće ne shvaćaju da postoji desna strana. To postane očito po njihovom čudnom ponašanju. Npr. mogu pojesti hranu samo na desnoj strani tanjura i potpuno ignorirati ostatak, sve dok netko ne okrene tanjur. Ili obriju samo desnu stranu lica, ili razgovaraju samo s posjetiocima koji stoje desno.

Talijanski neurolog Edoardo Bisiach izveo je jedinstveni pokus s tim bolesnicima. Zatražio je od njih da zamisle poznati katedralni trg u Milanu, koji su svi dobro poznavali. Prvo su morali opisati što bi vidjeli da prilaze trgu sa sjeverne strane. Svi bi opisali mnoge lijepe zgrade, trgovine i kafiće koje bi vidjeli na svojoj desnoj strani. Potpuno bi ignorirali sve što bi se nalazilo s njihove lijeve strane kad bi stajali na tom položaju, i nije ih mogao navesti da mu kažu što se tamo nalazi. No, zatim bi zatražio od njih da zamisle kako dolaze na trg sa suprotne strane. Sad bi sve zaboravljene zgrade bile pažljivo opisane, a prethodno opisane bile bi zaboravljene.

Što se to ovdje događa? Vrlo je teško prihvatiti da ljudsko iskustvo može biti na ovaj način fragmentirano. Rado zamišljamo kako bismo zasigurno, da smo imali moždani udar, uvidjeli našu glupu pogrešku i spojili zajedno dva pogleda, no jasno je da se to naprosto ne događa. Za ove je ljude pola svijeta jednostavno nestalo i ne postoji više svjesno jastvo koje bi moglo prevladati taj problem.

Pamćenje je također nešto što lako uzimamo zdravo za gotovo, sve dok ne razmislimo o posljedicama njezina gubitka. Dvije su glavne vrste pamćenja, kratkoročno i dugoročno. Najdramatičniji i najzanimljiviji gubitak pamćenja naziva se anterogradna amnezija.

Anterogradna amnezija najčešće je posljedica oštećenja hipokampusa (dijela moždanog limbičkog sustava), do čega može doći kod Korsakovljevog sindroma čiji je uzrok trovanje alkoholom, nakon kirurškog zahvata ili bolesti, ili nakon nesretnih slučajeva u kojima mozak ostane bez kisika. Posljedica je toga da osoba zadržava kratkoročno pamćenje, kao i dugoročno pamćenje koje je do tada imala, ali gubi sposobnost stvaranja novog dugoročnog pamćenja. Ostatak njihovog života izgleda kao neprekidni tijek sadašnjosti koja traje nekoliko sekundi, i koja zatim nestaje u ništavilu.

H.M. je bio jedan od najčuvenijih slučajeva amnezije. Oba hipokampusa su mu odstranjena 1956. u očajničkom pokušaju liječenja teške epilepsije od koje je bolovao. Mogao je naučiti neke nove vještine, te je s vremenom postao brži u prepoznavanju određenih podražaja, no svaki put je poricao da je ikada ranije obavljao te zadatke. Neurolog Oliver Sacks opisao je svoja iskustva s Jimmiejem G., žrtvom Korsakovljevog sindroma, koji je u dobi od 49 godina još uvijek vjerovao da ima 19 i da je upravo napustio mornaricu. Iz znatiželje, Sacks je Jimmieju pokazao njegov vlastiti odraz u ogledalu, što je odmah i požalio nakon što je Jimmie vidio svoju sijedu kosu i gotovo poludio od straha i neshvaćanja. Sacks ga je brzo odveo do prozora gdje je opazio neku djecu koja su se vani igrala. Jimmiejev strah se smirio, počeo se smiješiti, a Sacks se povukao. Kad se vratio, Jimmie ga je pozdravio kao da je potpuni stranac.

Kako je to biti tako duboko amnestičan? Jesu li H.M. i Jimmie potpuno svjesni? Je su li svjesni na drugačiji način? Kad bismo mogli otkriti prisutnost svijesti, izmjeriti ju, ili ju barem pošteno definirati, tada bismo mogli i odgovoriti na ova pitanja, no sve što možemo jest promatrati ponašanje ljudi i slušati što oni govore. Promatrajući ih, možemo reći da su očito svjesni u nekim osjetilima; budni su, pristupačni, zainteresirani za svijet i mogu opisati kako se osjećaju. Pa ipak, u mnogo čemu njihovo iskustvo mora biti jako različito.

Jedan od njih zapisivao je u svoj dnevnik uvijek ponovno iste riječi: “Upravo sam po prvi put postao svjestan”. Drugi su stalno ponavljali “Upravo sam se probudio”. Možda svi mi znamo taj živahan osjećaj kad iznenada postanemo intenzivno svjesni, kao da smo do tada sanjarili ili bili zamišljeni. Ovaj osjećaj probuđenosti može potaknuti ljepota okoliša u kojem smo se našli, neka slučajna riječ ili komentar ili čak to što smo sami sebi postavili pitanje “Jesam li sada svjestan?”. Bez obzira što ga je uzrokovalo, to može biti neobičan i poseban trenutak. Ali zamislite da živite život koji je neprestano buđenje kojeg se nikad ne možete sjetiti.

Takvi nas slučajevi navode da se zamislimo nad kontinuitetom svijesti. Iako amnestičari mogu iskusiti sadašnjost kao ujedinjenu struju svijesti, kao i bilo tko drugi, i mogu čak osjećati da je njihovo iskustvo kontinuirano iz trenutka u trenutak, oni ne mogu imati nikakav osjećaj da se jučer pretvara u danas, niti mogu planirati budućnost koja se nadovezuje na njihovu prošlost. Ako vjerujete u neku vrstu unutarnjeg jastva, duše ili duha, teško ćete se suočiti s ovim činjenicama. Postoji li doista negdje stvarno jastvo koje se svega sjeća, samo ne može ta sjećanja prenijeti oštećenom mozgu? Ili su duša ili jastvo također oštećeni, u točnom srazmjeru s fizičkim oštećenjem mozga? Vjerojatnije je ipak da potpuno ispravan mozak nekako proizvodi naš osjećaj kontinuiranog svjesnog jastva, samo kako?

Ovakvi nam slučajevi mogu pomoći u razmišljanju o odnosu iskustva i moždane funkcije. A neki još čudniji tipovi oštećenja mozga dovode u pitanje i samu zamisao o jedinstvu svijesti.

Gledanje bez viđenja

D.F. je pacijentica s vizualnom agnozijom za oblik. Premda su njezina osnovna sposobnost vida i prepoznavanje boja normalni, ona ne može vidom prepoznati oblike ili konture predmeta, imenovati jednostavne crteže, niti prepoznati slova i brojke. Unatoč tome, ona može posegnuti za svakodnevnim predmetima i uhvatiti ih posve precizno, čak i ako ne može reći što su oni.

U fascinantnom pokusu D.F. su pokazivali niz proreza – poput rupa u koje biste mogli ubaciti pismo – i tražili od nje da nacrta nagib proreza, ili da kut linije prilagodi kutu proreza. Ništa od toga nije mogla učiniti. Ali, kad su joj dali komad kartona, mogla ga je brzo poravnati s prorezom i ubaciti kroz njega.

Na prvi pogled čini se kao da D.F. vidi (jer može ubaciti kartone kroz prorez) bez stvarnog iskustva gledanja; to bi podrazumijevalo disocijaciju između vida i svijesti, kao da je bila vizualni zombi. Taj zaključak počiva na našem prirodnom načinu razmišljanja o vidu i svijesti, no istraživanja pokazuju da je taj zaključak pogrešan.

Najprirodniji način razmišljanja o vidu je vjerojatno nešto poput ovog: informacija ulazi u oči i mozak ju obrađuje; to vodi do našeg svjesnog gledanja slike svijeta prema kojoj zatim djelujemo. Drugim riječima, prvo nešto moramo svjesno vidjeti, a tek onda na to djelovati. Ispada, međutim, da mozak uopće nije organiziran na taj način, a da jest, vjerojatno ne bismo mogli preživjeti. Zapravo, postoje (najmanje) dva odvojena vidna puta s odvojenim funkcijama.

Donji put vodi od primarne vidne kore prema naprijed u sljepoočnu koru i uključen je u izgradnju točne percepcije svijeta. No za tu izgradnju treba nešto vremena. Zbog toga, usporedno postoji i gornji put koji vodi u tjemeni režanj i koji usklađuje brzu vidno-motornu kontrolu. To znači da se brza, vidom vođena djelovanja, kao što je vraćanje servisa, hvatanje lopte ili izbjegavanje prepreka na putu, mogu dogoditi znatno prije nego što ste prepoznali loptu ili prepreku. Slučaj D.F. sada ima više smisla. Najbolje ga je opisati kao disocijaciju, ne između vida i svijesti, već između akcije i percepcije. Ona je izgubila mnogo od donjeg puta koji vodi do vidne percepcije ali je zadržala gornji put potreban za preciznu vidno-motornu kontrolu. Mnogi drugi pokusi potvrdili su ovu opću sliku i pokazali da naš prirodni način razmišljanja o vidu mora biti pogrešan.

“Tajming” iskustva

Kasni li svijest za događajima stvarnog svijeta? Čudno pitanje proizašlo je iz istraživanja koje je 1960-ih godina započeo Benjamin Libet. Njegova su otkrića dovela do teorija o “Libetovom kašnjenju”, te do preispitivanja pojmova slobodne volje i odgovornosti.

Najraniji Libetov pokus izvršen je na bolesnicima kojima je zbog operacija morala biti otkrivena površina mozga i koji su Libetu dali dopuštenje da im elektrodama stimulira površinu mozga. Dugo se znalo i prije toga, da dijelovi mozga, nazvani somatosenzorna kora, sadrže mapu tijela, te da stimuliranje bilo kojeg dijela te kore dovodi do osjeta, kao da je dodirnut odgovarajući dio tijela. Ako se stimulira motorna kora, dio tijela će se pomaknuti; ako se stimulira vidna kora, vide se stvari, i tako dalje.

Libet je stimulirao moždanu koru impulsima koji su trajali od nekoliko milisekundi (tisućinki sekunde) do više od sekunde, i ono što je našao bilo je ovo: s kratkim impulsima pacijenti nisu osjećali ništa, no s dužim impulsima rekli su da na svojim rukama osjećaju nešto kao dodir. Libet je pokazao da je bilo potrebno pola sekunde neprekidne električne stimulacije, kako bi pacijent rekao “osjećam ovo”. Činilo se kao da je svjesno iskustvo došlo punih pola sekunde nakon početka podraživanja.

Najočitije tumačenje (koje ne mora biti i točno), jest da je potrebno pola sekunde neuronske aktivnosti da proizvede svijest. To je vrlo čudno. To bi značilo da svijest mora kasniti prilično puno iza događaja u realnom svijetu, te bi tako bila beskorisna u reagiranju na svijet koji se brzo kreće. Ovdje je važno shvatiti koliko je tih pola sekunde dugo vremena u moždanom kontekstu. Signal od stvarnog dodira ruke doseže mozak za nekoliko stotinki sekunde, a zvuk još i brže. Tipična reakcija na svjetlosni bljesak dolazi nakon petine sekunde i uključuje aktivaciju mnogih neurona koji detektiraju svjetlost i zatim koordiniraju odgovor. Čini se ludo da bi svijest mogla doći tako kasno u ovom procesu, no čini se da Libetovi nalazi pokazuju upravo to.

Ako je to točno, kako to da to ne shvaćamo? Libetovo vlastito objašnjenje jest da je za svijest doista potrebno pola sekunde kontinuirane aktivnosti moždane kore, ali da mi ne primjećujemo kašnjenje jer se događaji upućuju unatrag u vremenu (“backward referral”). To je moguće zbog toga što, kad dođe do podražaja – recimo bljeska svjetlosti ili brzog dodira – postoji neposredan efekt u mozgu nazvan “evocirani potencijal”. Prema LIbetovoj teoriji, kad svjesno osjećamo dodir na ruci, u somatosenzornoj kori se nakuplja aktivnost, sve dok ne dođe do svijesti, a tada se “tajming” dodira upućuje unazad u vremenu, do časa evociranog potencijala. Inače se ništa ne osjeća. Na ovaj način nikad se ne primjećuje kašnjenje svijesti.

Libetovi nalazi nisu sporni, ali je sporno njihovo ispravno tumačenje. Sam Libet bio je među onim anti-materijalistima koji vjeruju da nalazi govore protiv ekvivalentnosti uma i mozga. Dualisti pak, kakav je bio i filozof znanosti Karl Popper (1902-1994.) ili neurofiziolog John Eccles (1903-1997.) uzimaju ove nalaze kao dokaz za moć nefizičkog uma, a matematičar Roger Penrose čak tvrdi da je za njihovo objašnjenje potrebna kvantna teorija.

Churchland i Dennett su apsolutno protiv ovakvih tumačenja. Oni kažu da Libetovi rezultati naizgled imaju tako čudne implikacije, zato što se ljudi ne žele odreći svojih pogrešnih ideja o svijesti, već ostaju zaglavljeni u Kartezijanskom kazalištu. A zbog toga se problem svijesti čini nerješiv, iako on to ne bi trebao biti.

Ovu opasku vrijedi istražiti malo dublje. Prirodni način razmišljanja o polusekundnom kašnjenju vjerojatno bi išao nekako ovako. Dodir ruke (ili bilo koji drugi podražaj) uzrokuje signale koji prolaze duž živaca ruke i ulaze u mozak, gdje se informacija prerađuje u relevantnim područjima, dok konačno ne uđe u svijest, i osoba osjeća dodir. Prema ovom pogledu, dvije su različite vrste pojava, svaka sa svojim vlastitim mjerenjem vremena. Prvo, postoje objektivni događaji s fizičkim vremenima koja koja se mogu izmjeriti instrumentima, kao što je vrijeme električnog podražaja ili vrijeme u kojem određena moždana stanica okine impuls. A onda postoje i subjektivna iskustva sa svojim vlastitim vremenima, kao što je vrijeme u kojemu se zbiva iskustvo dodira, ili kad dodir ulazi u svijest.

No, sve nas to uvodi u teškoće. Ako prihvatite ovakav naizgled očit način razmišljanja o mozgu, tada ćete zapeti ili s mjestom u mozgu u kojemu se fizički događaji povezuju s mentalnima, ili s vremenom u kojem se nesvjesni procesi čarobno pretvaraju u svjesne: vrijeme u kojem “postaju svjesni” ili “ulaze u svijest”. No što bi to zaboga trebalo značiti? Razmišljajući, dakle, na ovaj način, upravo se sudarate s teškim problemom i naizgled nerješivom tajnom svijesti.

Jedan od načina da se krene naprijed, jest ustrajati u ovom prirodnom pogledu na svijest i pokušati riješiti problem; objasniti kako se nesvjesni procesi pretvaraju u svjesne. Takav pristup vodi do kvantne teorije, različitih vrsta dualizama i, doista, većine znanstvenih teorija o svijesti koje imamo. Libetov je prijedlog, da kad fizička aktivnost u skupini moždanih stanica traje dovoljno dugo, tada se ona u jednom trenutku pretvara iz nesvjesne u svjesnu, no on ne objašnjava kako ili zašto, i tajna ostaje i dalje.

Mnogo je radikalnija alternativna mogućnost da se odbaci pretpostavka kako se svjesno iskustvo može vremenovati. Odustajanje od prirodnog pogleda na svijest izuzetno je teško, no neki drugi čudni primjeri možda će tu mogućnost učiniti nešto privlačnijom.

Satovi i zečevi

Zamislite da sjedite i čitate knjigu i baš kad ste htjeli okrenuti stranicu shvatite da zvoni sat. Trenutak ranije niste bili svjesni zvonjave, no sad, iznenada, buka je ušla u vašu svijest. U tom času, možete se sjetiti zvukova koje niste slušali i brojati odzvanjanja zvona koja niste čuli. Bilo ih je već tri i vi nastavljate slušati, dok ne ustanovite da je sada šest sati.

Radi se o osobito snažnom primjeru, zato što možete provjeriti da ste točno brojali, no slične se stvari s pozadinskim zvukovima događaju cijelo vrijeme. Odjednom možete postati svjesni zvuka bušilice koji dopire s ulice. Do toga časa niste ga bili svjesni, no sada se čini kao da se možete sjetiti kako je zvučao prije no što ste ga postali svjesni. Gotovo da se čini kao da je netko, ako ne vi, slušao cijelo vrijeme. Ova su nam iskustva tako bliska da ih često zanemarujemo, no o njima vrijedi malo pažljivije razmisliti.

Uzmite primjer sata. Ako je običan pogled na svijest ispravan, tada bismo morali biti u stanju reći koja su iskustva bila u kazalištu ili u struji svijesti, a koja nisu. Što je dakle s prva tri “ding-donga” sata? Ako ustvrdite da su stalno bili u struji (tj. svjesni), onda ne možete objasniti vrlo čvrst dojam da ste ih tek kasnije postali svjesni. Ako, s druge strane, kažete da su bili izvan struje (nesvjesni), tada morate objasniti što se dogodilo kad ste ih postali svjesni. Jesu li bili nesvjesni do četvrtog ding-donga, a tada subjektivno upućeni unazad u vrijeme, kao što bi Libet možda rekao? Jesu li sjećanja na njih držana u nekom nesvjesnom stanju, pa onda promijenjena u svjesna kad se promijenila i vaša pažnja? Na stranu to što bi bilo teško objasniti što bi ta promjena mogla značiti, ovo nam ostavlja prilično čudnu vrstu struje, jer ona sad sadrži mješavinu stvari kojih smo stalno bili svjesni, te onih koja su tek naknadno uvučena u svijest.

Ima mnogo drugih primjera ove iste neobičnosti. U bučnoj sobi, punoj ljudi, može vam se desiti nagla promjena pažnje, jer je netko iza vas rekao “Pogodi što je Zoran jučer rekao o Štefici…ona…” Naćulili ste uši. U ovom trenutku čini vam se da ste bili svjesni cijele rečenice dok je bila izgovarana. No jeste li doista? Činjenica je da ju nikad ne biste primijetili, da vaše ime nije bilo spomenuto. Je li onda rečenica bila unutar ili izvan struje?

Ovaj se problem, zapravo, odnosi na sav govor. Morate prikupiti puno uzastopnih informacija prije nego što početak rečenice postane razumljiv. Što je bilo u struji svijesti dok se sve to događalo? Samo besmisleni zvukovi ili neko baljezganje? Je li se pretvorilo od baljezganja u riječi na pola puta? Ne izgleda da je tako. Izgleda kao da ste slušali i čuli smislenu rečenicu dok se ona odvijala, no to je nemoguće. Ili uzmite samo jednu riječ, ili slušajte pticu kako pjeva. Tek kad je pjesma gotova ili riječ završena, možete znati što je bilo to što ste čuli. A što je bilo u struji svijesti prije te točke?

Ingeniozni pokus, nazvan “kožni zec”, na najočitiji način demonstrira problem. Osoba drži ispruženu ruku i gleda na drugu stranu, a eksperimentator oštrom olovkom ili nečim sličnim bocka ruku. Najvažnije je bockati u precizno jednakim razmacima, jednakim pritiskom, i to pet puta na ručnom zglobu, tri puta u blizini lakta i dva puta blizu ramena.

Što osjeća ispitanik? On, začudo, osjeća niz bockanja koja se brzo kreću od ručnog zgloba do ramena, ne u tri odvojena niza, već kao da mali zec trči duž njihove ruke – odatle naziv “kožni zec”.

Efekt je čudan i navodi ljude na smijeh, no pitanja koja postavlja, ozbiljna su. Kako mozak zna gdje da postavi drugi, treći i četvrti ubod, kad se još nije pojavio ubod na laktu? Ako ustrajete u prirodnoj zamisli da svaki ubod (recimo, četvrti), mora biti ili svjestan ili nesvjestan (u struji ili izvan nje), naći ćete se u velikoj zbrci. Na primjer, možda ćete morati reći da je treći ubod svjesno doživljen na svom ispravnom mjestu, tj. na ručnom globu, no onda je kasnije, nakon šestog uboda, ovo sjećanje izbrisano i zamijenjeno svjesnim iskustvom uboda koji se dogodio između ručnog zgloba i lakta. A ako vam se ne sviđa ova zamisao, možda biste radije rekli da je svijest neko vrijeme zadržana – čekajući da se dogode svi ubodi, prije no što odluči gdje da postavi svakog od njih. U ovom slučaju, četvrti je ubod ostao nesvjestan sve do nakon šestog uboda, i zatim je upućen unatrag u vremenu, kako bi bio postavljen na ispravno mjesto u struji svijesti.

Ponovno smo, čini se, suočeni s neugodnim izborom; ili se baviti s tim problemima ili napustiti prirodnu zamisao o struji svjesnog iskustva. Posljednji će primjer otkriti još nezgodnih stvari u ovoj struji.

Nesvjesna vožnja

Što je pažnja? William James je 1890. izjavio da “Svatko zna što je pažnja”, no nakon mnogih svađa koje su uslijedile, te nakon tisuća pokusa, čini se ne samo da nitko ne zna što je pažnja, nego da bi se moglo raditi i o više od jednog procesa. Pažnja je još jedan aspekt svijesti koji se čini očit i lako razumljiv na prvi pogled, no koji postaje sve neobičniji što više razmišljate o njemu.

Najprirodniji način razmišljanja o pažnji jest kao o reflektoru kojim možemo osvijetliti neke stvari, dok druge ostaju u mraku. Ponekad taj reflektor bude ugrabljen protiv naše volje, recimo glasnom bukom ili kad netko uzvikne naše ime; no u drugim prilikama mi sami usmjeravamo svjetlost reflektora, i biramo da ćemo razmišljati o knjizi koju čitamo, a zatim da ćemo gledati kroz prozor minutu ili dvije. Ta moć usmjeravanja pažnje čini se da je nešto što radi naša svijest. ČINI SE kao da ja svjesno odlučujem o tome, ali odlučujem li doista?

Ako pomislimo na to što se događa unutar mozga, ova prirodna zamisao postaje mnogo teže razumljiva. U mozgu se mnogi procesi odvijaju usporedno, usklađuju percepcije i misli, i kontroliraju naše ponašanje. Možda je najbolje predočiti pažnju kao sustav, ili skup sustava, za raspoređivanje moždanih resursa. Tako, kad se usredotočujem na razgovor, više se kapaciteta za procesiranje daje slušnim i jezičnim dijelovima mozga, nego dijelovima za vid i dodir; kad je moja pažnja usmjerena na utakmicu, više se daje vidu, itd.

Mogli bismo se sada zapitati što usmjerava ovo raspoređivanje resursa? Psiholozi su obavili tisuće pokusa koji su pokazali kako različiti podražaji mogu usmjeravati pažnju, kako se pažnja može podijeliti, te koji su dijelovi mozga aktivni u trenucima kad se to sve događa. No, koja je onda ovdje uloga svijesti? Što bi to u mozgu moglo odgovarati jakom osjećaju da sam ja tu unutra i da režiram predstavu? To je samo jedan od mnogih razloga zašto odnos između svijesti i pažnje nije baš očit. Iako je u razumijevanju pažnje učinjen velik napredak, ne postoji općenito prihvaćena teorija koja bi ju povezala sa sviješću. I dok neki teoretičari izjednačavaju svijest i pažnju, drugi tvrde da se radi o potpuno različitim pojavama. Neki tvrde da ne može biti svijesti bez pažnje, no drugi se ne slažu.

Fenomen nesvjesne vožnje živopisno nam ilustrira ovaj problem. Mnogi su vozači imali ovo čudno iskustvo. Krenete na poznati put prema poslu, ili školi, i dok vozite, počnete misliti na nešto drugo. Kad dođete na odredište, jasno vam je da ste morali voziti, ali se uopće ne možete sjetiti vožnje. Kao da ste bili potpuno nesvjesni cijelog procesa, iako ste bili posve budni.

Jedno od objašnjenja ove pojave jest da vam je pažnja bila usmjerena na vaše sanjarije, umjesto na vožnju. No ako se kod pažnje radi o procesnim resursima, onda to ne može biti točno. Vožnja nije jednostavan zadatak, i na nju mora biti alocirano dosta procesnih resursa. Vožnja zahtijeva dosta vještina; kompleksnu koordinaciju vida, sluha, motoričke kontrole, donošenje odluka, itd. Poanta nije u tome da vaš mozak nije obraćao pažnju na zadatak, nego da je to radio automatski, a vi toga niste bili SVJESNI. Kao da se sva ta aktivnost odvijala bez vas.

Kako to učiniti smislenim? Kao što smo vidjeli u mozgu ne postoji neki središnji zaslon na kojem jastvo gleda predstavu, nema središnjeg procesora gdje se događaju djelići svijesti, a opet mora postojati neka važna razlika. No koja? To je ono što svaka održiva teorija svijesti mora objasniti. Vrijeme je da razmotrimo neke od najpopularnijih teorija svijesti.

Teorije svijesti

Dobivam mnogo pisama i e-mailova od ljudi koji tvrde da su riješili tajnu svijesti, i koji mi žele ispričati svoju teoriju. Golema većina se svrstava u dvije kategorije: ili se radi o dualističkim teorijama koje predlažu odvojeni um, dušu ili duh, ili pak o teorijama koje zazivaju čuda suvremene fizike.

Dualizam (zamisao da su um i tijelo odvojeni) uvijek je primamljiv, jer se tako dobro uklapa u način na koji osjećamo našu svijest, no vrlo je malo filozofa ili znanstvenika koji misle da bi ta zamisao mogla biti istinita. Gotovo jedini suvremeni primjer je dualistički interakcionizam Poppera i Ecclesa iz 1970-ih godina. Oni su zagovarali nefizički, samosvjesni um  koji je odvojen od nesvjesnog fizičkog mozga. Ovaj bi um bio sposoban utjecati na mozak preko fino uravnoteženih interakcija koje bi se odvijale na milijardama sinapsi (spojeva između neurona). Popper i Eccles mogu lako objasniti nesvjesnu vožnju tako što će reći da se nefizički mozak bavio samo sa sanjarskim dijelovima mozga, ne sa dijelovima uključenima u vid i vožnju. Ipak, kao i kod drugih vrsta dualizama, to ne objašnjava kako nastaje subjektivno iskustvo (ono se samo postavlja kao osobina samosvjesnog uma), a nema ni objašnjenja kako ta interakcija djeluje.

Svi pokušaji dualističkih teorija na koje sam naišla, suočavaju se sa sličnim problemima. Odvojeni um je izmišljen kako bi obavio posao da bude svjestan, no nema zadovoljavajućeg objašnjenja za interakciju između njega i svijeta ili mozga – osim magije.

Teorije koje se osnivaju na suvremenoj fizici imaju drugačiji pristup. Neke od njih pokušavaju povezati nelokalnost i čudno ponašanje vremena u kvantnoj fizici, sa sličnim efektima u svijesti; druge se oslanjaju na kontroverznu zamisao da je potrebna prisutnost svjesnog promatrača kako bi se objasnio kolaps valne funkcije u kvantnoj mehanici; no najpoznatija od tih teorija osniva se na kvantnom računarstvu (eng: quantum computing) u mikrotubulima. Anesteziololog Stuart Hameroff i matematičar Roger Penrose, tvrde da sićušni mikrotubuli koji se nalaze u svakoj moždanoj stanici  nisu jednostavni strukturalni elementi, kao što se obično misli, nego su stvoreni kako bi omogućili kvantnu koherenciju i kvantne veze po cijelom mozgu. To bi, tvrde oni, objasnilo jedinstvo svijesti i mogućnost slobodne volje, kao i čudne Libetove vremenske efekte. Međutim, prava poteškoća ovdje leži u subjektivnosti. Čak i ako se u mozgu doista odvija kvantno računarstvo (što je krajnje upitno), to još uvijek ne objašnjava pojavu osobnih subjektivnih iskustava. Mnogi ljudi zaključuju kako kvantne teorije svijesti ne čine ništa više od zamjenjivanja jedne tajne drugom.

Sve druge teorije o kojima ću govoriti, temelje se na konvencionalnoj filozofiji i neuroznanosti, kao što su teorije “misli višeg reda” u filozofiji (eng: “higher-order thought” – HOT). One sugeriraju da su osjeti i misli svjesni samo ako osoba također ima misao višeg reda da ih je svjesna. Tako, na primjer, vozačeva percepcija crvenog svjetla na semaforu bit će svjesna samo ako ju prati HOT da on (vozač) vidi crveno svjetlo. HOT teorije objašnjavaju magičnu razliku bez pozivanja na neke posebne neurone svijesti; svjesne misli su one koje imaju HOT o njima. One se također lako nose s nekim čudnim vremenskim efektima (efektima tajminga), budući da HOT-ima treba vremena da se formiraju, no one odriču svijest drugim životinjama koje ne mogu imati HOT-ove, i ne mogu objasniti takva stanja kao što je duboka meditacija za koja ljudi tvrde da su u njima vrlo svjesni ali bez ikakvih misli. Što se tiče fenomena nesvjesne vožnje, on se objašnjava samo ako pretpostavimo da je osoba cijelo vrijeme mislila “ja sada sanjarim”.

U psihologiji i neuroznanosti čvršće je ukorijenjena teorija globalnog radnog prostora (eng: global workspace theory), koju je prvi predložio psiholog Bernard Baars, 1980-ih godina. Ona počinje s idejom da je mozak funkcionalno organiziran oko globalnog radnog prostora, u kojemu se istodobno može obrađivati samo nekoliko stvari, te je u velikoj mjeri ovisna o metafori kazališta. Tih nekoliko stvari koje se nalaze u svijesti u bilo koje određeno vrijeme, odgovaraju onima koje su osvjetljene reflektorom na sredini pozornice, odnosno onima koje su osvjetljene relektorom pažnje i koje su okružene manje svjesnim rubom. Pored pozornice je nesvjesna publika koja sjedi u mraku s brojnim nesvjesnim kontekstualnim sustavima koji oblikuju događaje na pozornici.

Prema ovoj teoriji, ono što događaj čini svjesnim jest njegova obrada unutar globalnog radnog prostora i zatim emitiranje ostatku (nesvjesnog) sustava. Tako, dok svjesno vozite, informacije o crvenim svjetlima i drugim automobilima obrađuju se u globalnom radnom prostoru i šalju ostatku mozga. To im omogućuje da utječu na druga ponašanja kao što su govor i pamćenje. Kad je vaš radni prostor ispunjen sanjarenjima, svjetla i automobili se pomiču na rub ili čak u tamu, i ne emitiraju se.

Prednost je ove teorije u tome što ona jasno govori koje bi stvari trebale biti svjesne, tj. one koje su u radnom prostoru i koje su globalno dostupne. Nedostatak je teorije da ona teško objašnjava zašto bi informacija koja se emitira, ili čini globalno dostupnom nesvjesnoj publici, zbog toga trebala biti svjesna (tj. biti predmetom iskustva), dok to ne bi vrijedilo za druge informacije. Zapravo, središnji problem subjektivnosti ostaje jednako tajnovit kao i ranije.

To vjerojatno vrijedi za većinu teorija koje imamo. Na primjer, neurobiolozi Gerald Edelman i Giulio Tononi predlažu da se svijest pojavljuje kad velike skupine neurona oblikuju dinamičku jezgru u mozgu, s vezama koje povezuju talamus i koru. Farmakologinja Susan Greenfield sugerira da svijest nije sve-ili-ništa fenomen, već da se povećava s veličinom živčanih sklopova, ili velikih skupina međupovezanih neurona koji djeluju zajedno. Možda jest tako, ali ove teorije ne objašnjavaju zašto bi bilo koja neuralna mreža, koliko god bila velika ili ispravno organizirana, uopće trebala dovesti do rađanja subjektivnog iskustva.

Možda one do toga i dovode, tako da je savršeno razumna strategija da se pokuša predložiti živčana struktura koja bi mogla biti uključena u svijest, i da se zatim pokuša ustanoviti kako ona radi. Edelman i Tononi to i pokušavaju, tj. pokušavaju ustanoviti kako se osobine neuronskih skupina odnose prema osobinama svijesti. Lako bi se moglo dogoditi da će se na koncu ova strategija isplatiti, no ja bih rekla da do sada niti jedna teorija ne može riješiti osnovnu tajnu subjektivnog iskustva. Sve ove teorije prihvaćaju osnovnu pretpostavku da se u bilo koje određeno vrijeme mali broj stvari nalazi “u” kazalištu ili struji svijesti, dok se sve ostale ne nalaze, no ne uspijevaju objasniti na koji način bilo koja vrsta objektivne moždane aktivnosti može dovesti do pojave struje svjesnih iskustava.

Potpuno drugačiji pristup sastoji se u tome da se odustane od objašnjavanja kazališta svijesti – ne tako da postanemo mistici i da kažemo kako mi jadni ljudi nikada nećemo moći shvatiti tako veliku tajnu, nego, naprotiv, tvrdnjom da je kazalište iluzija. Kao što smo vidjeli, Dennett je tvrdio da Kartezijansko kazalište ne postoji. U svojoj teoriji višestrukih skica (multiple drafts theory) on ide i dalje i posve odbacuje zamisao da je um poput kazališta, ili čak da su neke stvari u našoj svijesti, a druge nisu. Prema Dennettu, mozak cijelo vrijeme obrađuje višestruke usporedne opise svijeta, a niti jedan od njih nije “u” ili “izvan” svijesti. Kad se sustav na određen način podvrgne probi – recimo, tako da nekoga pitamo čega je svjestan, ili da navedemo nekoga da odgovori na podražaj – tada on može odlučiti čega je svjestan i reći vam. No, sve do tog trenutka nije bilo pitanje istinitosti o tome je li ta stvar bila ili nije bila “u svijesti”.

Ova je teorija duboko kontra-intuitivna; ona odbacuje naše uvjerenje da svi mi točno znamo čega smo svjesni – ili koja kvalija iskušavamo – u bilo koje vrijeme. Ali njena je prednost što se vrlo dobro nosi s neobičnim vremenskim efektima s kojima smo se ovdje susreli. Libetovo kašnjenje pojavljuje se jer je informaciji potrebno vremena da postane dostupna verbalnoj probi. Zvonjava sata, kao ni vožnja, nikada nisu bili niti unutar niti izvan svijesti, tako da se problem i ne pojavljuje. No, ne uklanja li to samu pojavu koju pokušavamo objasniti? Neki ljudi misle da je tako i optužuju Dennetta da je “od-bjasnio” svijest.

Ja se ne slažem. Očito je da ono što zovemo “svijest” postoji i da zahtijeva objašnjenje. No, je li to doista ujedinjena struja iskustava, kao što mislimo? Čini mi se da ćemo morati odustati od zamisli da svatko od nas zna što trenutno ima u svijesti, te prihvatiti mogućnost da smo možda u dubokoj zabludi o našim vlatitim umovima.

Poveznice:

Online papers on consciousness (compiled by David Chalmers)

Berčić: Dualizam (PDF, 13 str.)

Thomas Nagel: Kako je to biti šišmiš (PDF, 13 str.)

Damir Mladić: Zimboska slutnja (članak o filozofskim zombijima)